RAFAEL SPAJIĆ, NOGOMETAŠ I UGOSTITELJ

Jedva čekam Euroligu street nogometa u Đakovu

 

Đakovčanin Rafael Spajić zbog pandemije koronavirusa, odnosno mjera za sprečavanje njezina širenja, morao je okačiti kopačke, tj. patike o klin, ali i zatvoriti svoj ugostiteljski objekt.

Ovaj 30-godišnjak već 17 godina bavi se uličnim, street nogometom, a koji ga je odveo u svjetske visine i na sve svjetske širine, no od kraja 2018. on je i ugostitelj, vlasnik restorana, poslodavac za devet radnika.

 

Prvi trik s loptom u street nogometu izveo je s 13, a prvi novac od toga zaradio s 18 godina. - Street nogomet odveo me je u 30 zemalja, u suradnju s najvećim svjetskim brendovima kao što su - Coca-Cola, Volvo, Red Bull, Adidas, Play Station, Formula 1... - kaže Spajić. Za njim su i angažmani u Manchester Unitedu, Interu, HNS-u, Dinamu i dr. jer promovira street nogomet, freestye, radi evente za velike kuće, angažiran je od velikih nogomemtnih akademija... Dva je puta bio treći na svijetu u uličnom nogometu "3 na 3", a prije osam godina treći na svijetu u "1 na 1". Po struci je komercijalist, do diplome prava dijeli ga jedan ispit.


- Mjere oko pandemije prekinule su, odgodile mnogo toga; upravo je nastupilo vrijeme ljetnih terasa, pa je zatvaranje lokala omelo i to. Kao i ostali, već nekoliko tjedana ne radimo, a neizvjesno je i kada će sve ovo proći, nisam mogao biti takav čovjek da ljudima dam otkaz. Kako drugima, tako i nama. Uostalom, prijavio sam se za Vladine mjere. Pa, i ti ljudi trebaju od nečega živjeti. K tome, kada sve prođe, trebate imati uhodanu ekipu za nastavak rada - kaže ulični nogometaš - ugostitelj. Otkazano je sve na što je bio pozvan – na event u Emirate, u Prvu nogometnu školu u Las Vegas gdje je trebao biti gost-izvođač. No najviše mu je žao što je pandemija odgodila 1. Europsku ligu ghetto footballa u kojoj, uz deset europskih zemalja, sudjeluje i RH za koju se Liga, upravo zbog Rafaela, 1. travnja trebala održati upravo u Đakovu. Tako se neveliko Đakovo trebalo naći uz bok Barceloni, Varšavi, Berlinu…


- Pozvali su me iz organizacije Ghetto Gamesa, Ghetto Footballa i pitali želim li se uključiti u organizaciju Lige, kao europskog projekta, ovdje i pristao sam. Sada je zbog pandemije Liga odgođena, zasad za rujan ili listopad… - kaže Spajić. Natjecanje je to "3 na 3", u Đakovo su trebale stići ekipe iz tri zemlje – Italije, Češke, Španjolske, a pobjednik natjecanja iz svake zemlje u svibnju je trebao ići na finale u Rigu, Latvija. Projekt promovira zajedništvo, njeguje različitosti, a sve kroz street nogomet.
- Čim pandemija i mjere prođu, jedva čekam da se održi Euroliga u street nogometu - priznaje Rafael.

MARINKO BLAŽINKOV, GLAZBENIK

Sada je jasnije koliko malo treba za sreću

 

Htjeli ili ne htjeli, ovih dana svi smo primorani družiti se više "sa samim sobom", pa nisam ni ja izuzetak. Imamo više vremena za razmišljanje o životu i istinskim vrijednostima koje smo zbog užurbanog načina života pomalo zanemarili. Vjerujem da će većina nas spoznati da možemo i trebamo promijeniti način života. Sad vidimo kako nam zapravo tako malo treba da bismo bili zadovoljni. Sad vidimo što znače prijatelji i sigurno nam svima nedostaju. Svima nama ovo treba biti "lekcija" koju sigurno nećemo zaboraviti, i nadam se da ju nećemo morati ponavljati – kaže Marinko Blažinkov, glazbenik, frontman popularnog tamburaškog sastava Dike, dodajući kako se pridržava uputa Stožera, ne izlazi iz kuće, više čita, posebice poeziju koju voli, sluša glazbu koja ga opušta, a ima i tjelesnih aktivnosti. Kraj Bosuta ima mali salaš, a na njemu uvijek ima posla, što mu dobro dođe za razgibavanje, pa je tamo i najčešće u samoizolaciji.

 

 

- Orezujem voćke, pecam, a nešto se nađe i za pojesti, nažalost, bez prijatelja. Nađe se vremena pogledati i stare slike iz albuma te se prisjetiti sretnih dana mladosti. Emocije krenu i život vam se vraća kroz maglu. Koronavirus mi nije nešto posebno promijenio način života, osim što mi nedostaju djeca s kojom radim u školi, kao i prijatelji s kojima se sada čujem telefonom. Inače sam pobornik kontakta "uživo", no situacija sada diktira drugačiji način komunikacije. Mi u Dikama zbiljno smo prihvatili situaciju, pa se ne sastajemo na probama. Nekoliko dana prije uvedenih mjera snimili smo novu pjesmu autora Bobana Dževerdanovića, nekadašnjeg člana sastava Garavi sokak. U pripremi su za snimanje i nove pjesme ovog i drugih autora, poput Vlade Kanića, našeg Šime Dominkovića, jednog od osnivača Dika, i autora većine naših pjesama. Vježbamo kod kuće, čujemo se i pomalo smo nestrpljivi - priča frontman Dika, i dodaje kako mu ne nedostaju putovanja.

- Krajem prošloga mjeseca trebali smo ići na dodjelu Porina u Rijeku, gdje smo nominirani za prošlogodišnji album "Romanse", u izdanju Croatia Recordsa, ali sve je odgođeno. Ovo je naš deseti album i napravili smo ga najiskrenije što smo mogli, kao da smo pokraj vas za stolom u birtiji, što zapravo i jest prava vrijednost tamburaške glazbe - kaže Marinko, i dodaje kako mu više nedostaje publika i svirka nego novac, jer ne žive od glazbe.

- Kada sve ovo prođe, a proći će sigurno, proslavit ćemo, gdje drugdje nego na salašu uz tambure i prijatelje, a uz svirku zna se što još ide. Zažmirite i zamislite – najavljuje Marinko Blažinkov.

HAELA SILAĐI, UGOSTITELJSKA DJELATNICA

Uveseljavam obitelj kulinarskim specijalitetima

 

Ni Mihaelu Silađi, simpatičnu konobaricu iz malog sela Seone, nedaleko od Našica, nije zaobišao slučaj korone, zabrane rada i života u četiri zida. Konobarskim poslom bavi se već 15-ak godina. Na posao je dolazila i odlazila sa smiješkom dok nije nastupila zabrana. Mihaela kaže kako joj u početku novonastale situacije nije bilo svejedno te da je bolje da je u ovim trenucima posao stao.

 

 

- Kad su krenule prve sigurnosne mjere hodala sam s dezinfekcijskim sredstvom u ruci i konstantno sam brisala stolove. U kafić, kao i u svaki drugi, dolaze ljudi različitih profila. Posao je takav da ne mogu poslužiti gosta s dva metra udaljenosti i nisam se više osjećala sigurno. Dan prije nego što je zakon o zatvaranju ugostiteljskih objekata stupio na snagu, bila sam u panici. Što ako moji poslodavci odluče dati otkaz meni ili kolegici, ili što ako obje ostanemo bez posla? Tu noć loše sam spavala. Iduće jutro radila sam s grčem u želucu i dezinfekcijskim sredstvom u ruci. Poslije moje smjene zaključali smo vrata, a o otkazu nije bilo riječi - rekla je Mihaela.

Život u četiri zida postao joj je svakodnevica. Kako navodi, ujutro se i dalje budi poprilično rano, a tomu se jako veseli Mihaelina Zola, mali pas pasmine shi tzu.

- Šećemo i trčkaramo po dvorištu, sjedi mi u krilu dok ispijam kavu i ne ispušta me iz vidokruga ni sekunde. Zadnjih dana posvetila sam se svojim hobijima. Rad u kafiću, nažalost, to mi nije dopuštao. Ujutro se probudiš, iscrpiš se psihički I fizički, dolaziš doma i poslije toga nisi raspoložen za čitanje knjiga, ili odlazak u neki drugi kafić na kavu s prijateljicama - rekla je Mihaela. Poslijepodne uglavnom provede uz knjigu i čašu crnog vina, iščekujući poruku ili poziv dečka Mihaela koji joj jako nedostaje. Mihaelin dečko živi u mjestu udaljenom 35 km od njezine Seone te se zbog donesene mjere zabrane napuštanja prebivališta nisu dugo vidjeli.

Budući da je Mihaela po zanimanju kuharica i jako voli kuhati, ovih dana uveseljava svoju obitelj raznim kulinarskim specijalitetima. S obzirom na to da živi s mamom i bakom izlazak iz kuće sveo se samo na odlazak u trgovinu po potrebne namirnice.

- Navečer uglavnom imam "babinjak" s prijateljicama koji nam predstavlja izlazak. U zakazano vrijeme nas sedam prijateljica preko videopoziva čujemo se i razgovaramo. Prije, dok smo se i dogovarale za kave, nismo uvijek sve mogle ići, jer smo bile prezaposlene. Sad svakodnevno pijemo kave i družimo se - rekla je, navodeći kako ovu izolaciju lakše podnosi, jer zna da ju poslije ovoga i dalje čeka posao, a možda i zajednički život s dečkom, dala je naslutiti Mihaela.