Nakon dugih nagovaranja svojih brojnih suradnika, cijenjeni riječki skladatelj i producent Robert Funčić odvažio se na objavljivanje prvog samostalnog albuma. Njegov se naziv "Dječak, brod, čempres" sastoji od naslova triju pjesama sadržanih na nosaču zvuka koji poredani u ovakav niz predstavljaju i lajtmotiv albuma - prolaznost.

Iako prilično samozatajan umjetnik, Funčić je poznato ime na glazbenoj sceni, posebice riječkoj. Autor je mnogih uspješnica raznih domaćih izvođača, potpisnik debi albuma Tine Vukov "Tuga dolazi kasnije", bio je autor i gitarist legendarne grupe Xenia, a kao producent prisutan je na albumima i snimkama brojnih riječkih žanrovski različitih bendova i solista. U nastavku pročitajte razgovor u kojemu nam je ovaj glazbenik otkrio po čemu su mu u sjećanju ostale 80-e godine, koliko se pisanje pjesama za druge razlikuje od pisanja za sebe, koji su kantautori izvršili najjači utjecaj na njegov glazbeni izričaj te kako je zamislio nastavak svoje karijere nakon objavljivanja albuma prvijenca.

Bili ste autor i gitarist benda Xenia. Po čemu najviše pamtite razdoblje u kojemu je bend bio aktivan i kako vam sada zvuče pjesme Xenije?

- To je bilo izuzetno vrijeme s posebnom energijom u zraku, s mnoštvom bendova i publike koja je hodočastila na nastupe, svaki dan u drugi klub, gdje su slušali i gledali autorske koncerte. Dakle, ne karaoke i reproduktivne svirke, nego novu, originalnu glazbu mladih grupa, poznatih i nepoznatih. A što se tiče pjesama, ako je nakon 38 godina nekoliko njih preživjelo test vremena i još uvijek su tu, ne bih smio biti prekritičan prema njima. Zvuče mi dobro, svježe, iako malo prebrzo. (smijeh)

Približite nam koje su razlike između pisanja za druge izvođače i pisanja pjesama koje su se našle na vašem prvijencu?

- Da, razlike postoje. Kad pišem za druge, jedna od najvažnijih stvari je moć uživljavanja u ulogu. Kad pišem za izvođačice, tada se osjećam poput filmskog scenarista koji mora zaokružiti i učiniti uvjerljivim nečiji lik ili situaciju. Prilikom pisanja za sebe javlja se drugi problem, a to je opasnost da emocija koja te potakne na stvaranje ne sklizne u narcisoidno prenemaganje o nečemu što nikome ništa ne znači, osim možda tebi. Dakle, to je problem subjektivnosti. Smatram da su me godine pisanja za druge naučile kako je priča najvažnija, pa je ovaj moj kantautorski prvijenac zbog toga zasigurno bolji nego što bi bio da sam se kojim slučajem čitav život bavio samim sobom.

Za koje kantautore smatrate da su ostavili najdublji trag u vašem glazbenom odrastanju? Koji su vam domaći i strani kantautori zapeli za uho u posljednjih desetak godina?

- Ponajprije, to su američki kantautori s kraja 60-ih i početka 70-ih: Dylan i Cohen, koji su postavili nedostižne literarne standarde, James Taylor i Don McLean sa svojim magičnim glasovima i jedinstvenim sviranjem gitare, CSN&Y i njihove višeglasne harmonije, Jim Croce, Jackson Browne... i da ne zaboravim Joni Mitchell, preko čijih pjesama sam učio kako pisati "ženske pjesme", što mi je pomoglo napraviti dva albuma Xenije i album Tine Vukov. Od domaćih kantautora izdvojio bih dvojicu koji više nisu s nama, Arsena Dedića i Slovenca Tomaža Pengova. Nove izvođače, nažalost, ne pratim sustavno, premda postoji mnoštvo talentiranih ljudi i svako toliko čujem nekoga tko me zadivi, zbog čega zastanem i pomislim da još ima nade za glazbu...

Kakav je osjećaj nakon toliko godina bavljenja glazbom imati u rukama vlastiti album? Koliko je dugo nastajao?

- Moram reći da i albume Xenije i album Tine Vukov doživljavam kao svoje albume jer sam im kompletan autor, jedino što nisam pjevao na njima, tako da je kod ovog kantautorskog CD-a izostao onaj osjećaj prvog albuma. Ali zato sam doživio golemo olakšanje jer je višegodišnji rad, za koji sam u trenutcima umora i malodušnosti pomišljao da nikada neće biti dovršen, ipak priveden kraju. Dovoljno je reći kako sam prvu pjesmu "Dječak" započeo snimati još 2013. godine. Nije bilo problema s inspiracijom, pjesme pišem relativno brzo, ali rad u studiju bio je živa muka jer sam si zadao da budem aranžer, svirač, pjevač, snimatelj zvuka. I još k tome si namijenio ulogu producenta, a taj je neprestano bio u sukobu s izvođačem. (smijeh)

Što simbolizira naziv "Dječak, brod, čempres"? Ima li na njemu koja obrada ili su sve pjesme vaše?

- Dječak, Brod i Čempres naslovi su pjesama s albuma. Ovako poredani sažimaju životni put; DJEČAK = djetinjstvo, mladost, BROD = rad, zrelost, ČEMPRES = odlazak, smrt. Nije mi bila namjera snimiti tematski CD, ali taj lajtmotiv prolaznosti se nametnuo već nakon četiri završene pjesme i još 2014. odredio ime albuma. Na albumu nema obrada, sve sam pjesme napisao sam. Nastale su u posljednjih 5-6 godina, osim pjesme "Lito", koja je iz prošlog stoljeća i nekog prošlog života.

Jeste li zadovoljni videospotom za pjesmu "Grad"? Kako je on nastao i koja je ekipa radila na njemu?

- Dok nisam pogledao videospot, smatrao sam da svatko dok sluša pjesmu može stvoriti vlastiti film u svojoj glavi i svom srcu i da je video samim time suvišan. Srećom, spotom za pjesmu "Grad" ova je moja teorija došla pod veliki upitnik. Tu prekrasnu posvetu Rijeci snimio je Studio Grozić iz Samobora, pod vodstvom Romana Grozića, Opatijca kojeg sam upoznao sredinom 80-ih, nešto prije nego što je otišao u Italiju postići veliki međunarodni uspjeh.

Na koji je način Vava utjecao na odluku o vašem kantautorskom predstavljanju? Je li istina da je on bez vašeg znanja poslao vaše pjesme Foxu?

- Puno je prošlo od tada i ne sjećam se točno kako je išla ta priča s Vavom, ali sigurno je on bio među prvima koji je čuo još nedovršene pjesme u studiju i širio dobar glas o njima. Smatrao sam ga rockerom više sklonim distorziji nego akustičnim gitarama, pa sam se iznenadio kad sam shvatio koliko dobro poznaje moje uzore, a kantautore koji su došli poslije njih daleko bolje od mene. Ukratko, hodajuća glazbena enciklopedija. Tim više mi je značila njegova velika podrška. Da, mislim da je on poslao Foxu moje prve pjesme –"Dječak" i "Grad".

Kako je bilo na predstavljanju albuma u Kastvu? Koliko vam znači podrška kolega glazbenika?

- Na predstavljanju albuma vladala je divna opuštena atmosfera. Večer nije bila zamišljena kao koncertna promocija - izveli smo samo tri skladbe i predstavili videospot za pjesmu "Grad" - već kao okupljanje prijatelja, suradnika na albumu i kolega glazbenika, kao prilika da svima zahvalim na velikoj nemjerljivoj podršci koja nije jenjavala tijekom svih godina stvaranja albuma i koja je možda bila glavni motiv da taj CD ipak izmiksam i završim.

Hoćete li i dalje nastaviti s pisanjem i aranžiranjem pjesama za druge i producentskim poslom? S kime biste još voljeli ostvariti suradnju u tom smislu?

- Nastojat ću manje pisati i aranžirati za druge i sačuvati energiju za neke svoje nove projekte. Nastavit ću raditi u studiju kao producent. Na sreću, Rijeka ima jaku jazz-scenu i veselim se novim snimanjima s glazbenicima koji posao pretvaraju u umjetnički doživljaj i od kojih se uvijek može naučiti nešto novo.

Znate li koliko ste albuma producirali? Producirali ste žanrovski različite izvođače - osjećate li se u nekom od žanrova bolje nego u ostalima?

- Iskreno, ne znam na koliko sam albuma potpisan kao producent, svakako jako puno. I točno je da su ti projekti često bili žanrovski prilično različiti. Meni ne predstavlja problem prilagoditi se žanru i izvođaču ako je on dosljedan i pristupa radu ozbiljno, sa strašću i srcem. Takav će od mene dobiti sve što mu ja sa svojim znanjem i iskustvom mogu dati. Problem je s onima koji kalkuliraju i u čijoj se glazbi čuje neiskrenost. Srećom, na takve naletim vrlo rijetko. Dakle, žanr mi nije problem, ali kako godine prolaze, primjećujem da sve više volim u studiju biti okružen zvukovima akustičnih instrumenata, bez obzira na to radilo se o jazzu, klasici ili klapama.

Situacija s koronavirusom je takva kakva je, no planirate li koncertno predstavljanje albuma kada prođe pandemija?

- Za početak sam bio planirao što više malih, komornih nastupa. Četiri su bila već dogovorena s prijateljem Robertom Justinićem, gitaristom i pjevačem, a krajem godine jedno veće koncertno predstavljanje u Rijeci. Nažalost, život nam je svima trenutno pomalo odgođen. Bit ćemo strpljivi, a onda krenuti dalje od mjesta gdje smo stali.