VINKOVCI - Vinkovčanka Tatjana Mirić već 12 godina volontira, pomaže djeci i svima kojima je pomoć potrebna i, kako kaže, humanitarni rad je održava i podiže kad god osjeti da joj je teško jer se uvijek sjeti kako je mnogima u svijetu puno teže. Volonterka je i donator u Udruzi oboljelih od distrofije mišića i cerebralne paralize u Zagrebu i u vinkovačkoj Udruzi osoba s invaliditetom Bubamara.


Rođenjem je vezana uz Stare Mikanovce, ali se osjeća Vinkovčankom jer je tu pohađala osnovnu i srednju školu i živjela do 2001. Te je godine u kolovozu otputovala u Japan, u Tokio, a potom je, zahvaljujući kćerki Nadji koju je pratila po svijetu, živjela u mnogim državama, poput Tanzanije, Somalije, Etiopije, Jemena, Nepala, Kenije, Kambodže, bavila se humanitarnim radom i volontirala. Trenutno je u Njemačkoj, ali se uvijek vraća u Hrvatsku pa planira doći u svibnju, no koronavirus je, kao i mnogima, i Tatjani poremetio planove.


- Životna sudbina nadovezala se na moj osjećaj koji sam imala još odmalena, da sam malo drugačija od ostalih, osjetljivija od drugih i tuđa me bol više pogađa. Vjerojatno je to u meni i potaknulo da pokušam voditi svoju borbu protiv boli i nepravde na ovom svijetu. Sve se to čini utopijski, ali sam se vodila načelom da sigurno ima još ljudi poput mene. Osjećaj, kada bih vidjela osmijeh onih koji nemaju ništa, neopisiv je. Osmijeh djeteta koje samo jednom na dan dobije nešto za pojesti ili ni toliko, nešto je što vas vraća u zivot. Oni nemaju ništa, ali su sretniji od nas, na jedan poseban i teško objašnjiv način. To je nama iz zapadne kulture, gdje su profit i materijalno na prvom mjestu, neshvatljivo. I od starih ljudi koje sam susretala, s kojima sam razgovarala i njegovala ih, učila sam i naučila puno. Uvjerena sam da je davanje veća i viša kategorija od primanja. Tu mislim na bezuvjetno davanje, davanje i pomaganje od srca i iz ljubavi – pojašnjava svoju misiju Tatjana Mirić dodajući kako ne voli puno govoriti o sebi, ali ipak spominje nagradu Balkan Awards za humanitarni rad prošle godine i u veljači ove, Prvi Oskar Srbije za humanizam u prosincu 2019., a najvljeno je uručenje još nekih svjetskih i europskih nagrada.


- Naravno, bilo je dosta nagrada i u Hrvatskoj na lokalnoj razini, a posebno mi je prirasla srcu nagrada vinkovačke Bubamare kojoj rado pomažem medijski i financijski u granicama svojih mogućnosti. Dok god budem mogla i dok me zdravlje služi, volontirat ću i humanitaro djelovati – kaže Tatjana i rado se sjeća brojnih zgoda sa svojih putovanja poput one kako se u budističkom hramu u Pokhari u Nepalu oslobodila straha od zmija ili susreta sa sudao mudracima koji tek s vremena na vrijeme silaze s Himalaja. Iz gomile turista koji su se htjeli s njima fotogarfirati izabrali su upravo Tatjanu i rekli joj da posjeduje jaku pozitivnu energiju i intuiciju i darovali joj ogrlicu.
- Živuću božicu Kumari imala sam zadovoljstvo i sreću sresti dva puta. Kada joj prilazite, morate kleknuti, ne smijete ju pogledati u oči, morate sklopiti ruke, pozdraviti je s "Namaste". U oba susreta pogledi su nam se susreli i nasmiješile smo se jedna drugoj, i oba sam puta dobila tilak, crvenu boju na čelo. Nadam se da ću svojim postupcima potaknuti druge ljude da pogledaju oko sebe i pomognu koliko mogu, makar to bili samo osmijeh, lijepa riječ ili zagrljaj. Davanje ispunjava čovjeka. Kada drugome daješ bez kalkulacije i očekivanja da ti se to vrati i daješ od srca, nema ljepšeg osjećaja. Zato se osjećam sretnom osobom – zaključuje Tatjana Mirić. M. Flego