Odavno znamo da je umjetnost više od pružanja doživljaja ljepote. Kako bismo stvari do kraja pojednostavili, mogli bismo reći da je ljudsko umjetničko stvaranje zapravo lakmus-papir određenog trenutka, a povijest toga bilježenja trenut(a)ka je mapiranje lanca uzroka i posljedica. Često se koristimo sintagmom da je ponavljanje majka znanja i da se od povijesti uči.

U trenutku kada svijetom hara jedna od najgorih pandemija modernog doba, možemo posvjedočiti snazi umjetničkog bilježenja trenutka - ako ne kao upozorenje nama koji živimo taj trenutak, onda kao podsjetnik onima koji dolaze. Umjetnost je ipak tu da upozorava, prikazuje, komunicira i u krajnjem slučaju memorira nas i ovo naše postojanje, kakvo god to bilo.


Aktualna je izložba u osječkom Muzeju likovnih umjetnosti, otvorena 12. ožujka, Zemlja će jednom biti Sunce autora Davora Sanvincentija - otvorena u samo predvečerje zatvaranja muzeja u sklopu preventivnih mjera zaštite od virusa i tamo stoji postavljena, sama kao u izolaciji i čeka neka sigurnija vremena. Sama izložba, koja je autoru donijela nagradu "Vlastimir Kusik" na prošlom, 26. slavonskom biennalu Ravna ploča, progovara o vremenu koje sad živimo, o suodnosu čovjeka i njegova prirodnog habitata, o svijetu nakon svijeta i o putovanjima koja živimo prije nego što se dogode. Govori o vertikali Zemlja, čovjek i svemir, govori o klimatskim promjenama i kataklizmi izazvanim našom neodgovornošću. Isto tako govori o ljepotama svijeta i uma, o poeziji i znanosti, o spoznajama i povezivanjima. Kroz radove vizualizirana je i konceptualizirana ta nejednaka suegzistencija nas i našeg prirodnog svijeta, u malom i velikom obujmu tog pojma. Jedan od radova na izložbi - Mjesta koja ćemo disati - zapravo su mjesta budućnosti, mi ih tek naslućujemo, mjesta koja su ogoljena od (strane) ljudskog življenja, zbog ekološke katastrofe koja nam je možebitno suđena. Rad je u nastajanju i sastoji se od serije digitalnih kolaža, snimljenih polaroidom, koji prikazuju začudne prirodne ljepote - mjesta u isto vrijeme stvarna i nestvarna - kao naslikana rukom baroknog majstora koji svojim umijećem oku i umu otvara fizičke svodove nebeskih prostranstava, ali i s gorkim okusom katastrofe. Uz polaroide dva se 16-milimetarska filma - fragment zima i fragment ljeto - projiciraju na prazna snježnobijela slikarska platna. U prvom - zima - gledamo šumovit pejzaž, pokraj jezera, nejasnih obrisa i kroz gusti snijeg koji pada. U jednom se trenutku pojavi osamljeni šetač i njegov pas i gledamo ih dok odlaze nama nevidljivom stazom, brzim hodom. Vjetar se glasno sam sa sobom prepire na koju stranu da puše, grane drveća se saginju i opet vraćaju kao u plesu kroz padajući snijeg. Odjednom rez i kadar iz bližeg rakursa. Sada gledamo muškarca - možda je to isti čovjek? - kako se probija kroz padajući snijeg, pogrbljen i s teretom na leđima. Čini se da nosi sijeno. Možda ogrjev… Jedna mu ruka pridržava teret, druga štapom održava koncentraciju i stabilnost hoda. Slika ujedno romantičarski zavodljiva u svojoj ljepoti koliko i uprizorenje nečeg većeg izvan kadra.


Razmišljajući o ovom radu, prisjetila sam se sličnih primjera iz povijesti umjetnosti gdje radovi ili cijele epohe na specifične načine progovaraju o suodnosu čovjeka i njegova ekološkog okruženja. Iz istraživanja povjesničara ekologije već je desetljećima poznata tema Malo ledeno doba koje se smješta u razdoblju od kasnog srednjeg vijeka pa sve do sredine 19. stoljeća. U Europi su se tada izmjenjivala duga razdoblja neobično ledenih zima te kišnih i nerodnih ljeta, što je dovelo do nepovoljnijih životnih uvjeta u velikim dijelovima Europe, ali i svijeta. Neki od izravnih i posljedičnih rezultata bili su propali usjevi i gladi, ratovi, socijalni nemir, vjerski ratovi, pandemije, lov na vještice i traženje krivnje u marginaliziranim društvenim grupama, da spomenemo samo nekoliko. Bilo je to predindustrijsko doba u kojem je čovjek imao samo ograničenu kontrolu i moć nad svojim okruženjem, malo ledeno doba bilo je prirodno izazvan fenomen, a čovječanstvo se tada moglo samo pokušati prilagoditi. Čak su analize po svjetskim muzejima pokazale da slike s prikazima prirode iz tog razdoblja imaju mračniji kolorit od drugih razdoblja jer su i slikari prenijeli na platna što su primjećivali oko sebe. Društvena uređenja koja su se uspjela prilagoditi ovim klimatskim uvjetima profitirala su. Dobar primjer toga je zlatno razdoblje nizozemske republike u 17. stoljeću i vidljivo u primjerima slikarstvu. U to vrijeme novi slikarski žanr pejzaža dobio je podvrstu zimski pezjaž, koji je bio iznimno popularan u nizozemskom baroku. Ti su majstori slikanje snijega i zime uzdigli do visokih standarda profanog realizma u scenama svakodnevnih radnja lokalnog stanovništva, no s dubokim simboličkim podlogama.

Ovo razdoblje hlađenja prekinuto je sredinom 19. stoljeća i dolaskom industrijalizacije svijet se ponovno počeo klimatski gibati. No od tada do danas ne govorimo o globalnom hlađenju, nego o globalnom zatopljenju. I ovaj put nismo mi ljudi tek "žrtve" prirode, nego smo mi orkestratori vlastite, iako otete kontroli, sudbine. Buđenjem suvremenog svijeta ušli smo u razdoblje ljudske prevlasti nad svim drugim vrstama i nad prirodom samom. Danas tehnikom rekreiramo umjetno sunce i umjetni snijeg, usred ljeta se možemo klizati i skijati dok usred zime možemo biti osunčani i topli. I kratka usporedba ovih dvaju umjetničkih radova govori o ovoj izuzetno ozbiljnoj temi i entropiji prirodnog uređenja. No ne treba dići ruke od vlastite sudbine - to nas umjetnost i uči. Preživljavanje je ono što nas čini ljudskim. Ljudski znači imati i tijelo i duh, a on je nepokolebljiv. I mala digresija za kraj: nisu svi ishodi malog ledenog doba bili negativni: glasoviti je Antonio Stradivari u ovom razdoblju izrađivao svoje poznate violine - drvo koje je koristio za izradu instrumenata pri sporijem je rastu zbog zime bilo gušće, što je na kraju pridonijelo prepoznatljivom vrhunskom zvuku. Možda to i nas u bućnosti čeka.

Piše: Valentina RADOŠ