Objavljeno 6. travnja, 2020.
Vezani članci
TRI PRIČE IZ SLAVONIJE
Učiteljica, ekonomistica i dvoje umirovljenika podijelili su s nama svoje priče o novoj svakodnevici
ZEHRA DELIĆ, UČITELJICA
Nedostaju mi susreti s moja 23 nasmijana lica
Posljednjih nekoliko tjedana za sve uključene u obrazovni sustav potpuno je normalno ostati kod kuće, a svejedno sudjelovati u nastavnim aktivnostima koje su nove i drukčije i za učenike i za učitelje. Svoje iskustvo u novonastaloj situaciji s nama je podijelila Zehra Delić, učiteljica 2.a razreda Osnovne škole Mladost u Osijeku, kojoj je, priznaje nam, škola na daljinu od prve izvrsno zvučala.
"Ne moram u pravu školu svako jutro u određeno vrijeme, ne moram se preodijevati iz kućne odjeće, može biti ponešto i neizglačano, ne moram se baš jako češljati i šminkati, dobro je, neće to biti tako teško, prvo je što sam pomislila. A onda, stvarnost: organiziranje virtualne učionice, istraživanja kako se povezati, kako urediti rad, kako urediti svoj život, kako u sve uklopiti dvije važne TV emisije u 9 i 16 sati i sve vijesti između", prepričava ova učiteljica i dodaje kako joj se ponekad čini da joj radni dan i ne prestaje, kao i mnogima koji rade od kuće. "Računalo mi je uključeno 16 sati dnevno, mobitel 24 sata, a u danu se trudim, osim poslovnih, uklopiti i privatne obveze.
Budim se u 6 iako sam spavalica i mislila sam da ću sad moći spavati bar do 8. Uz jutarnju kavicu planiram dan. Pokušavam stvoriti rutinu jer kažu psiholozi da je rutina jako važna u ovakvim okolnostima (to sam čula negdje u predahu, u TV programu). Od 7 do 11 sam sa svojim učenicima na različite načine: pišem plan za njihov rad, snimam kratka poučavanja iz Matematike, objavljujem u Teamsu, pregledavam zadaće i pišem povratne informacije, u 9 smo zajedno u Školi na Trećem, nakon toga smo 15 minuta na velikom odmoru i čavrljamo u našoj virtualnoj učionici. U 10.15 zvoni i dogovaramo se o radu taj dan, rješavamo sve nedoumice. U 11 se pozdravljamo i svatko radi prema svom osobnom planu. Moji učenici i njihovi roditelji rješavaju dnevne zadatke, a ja krećem raditi u timu TV učiteljica do 13 sati. Ovdje ubacim kuhanje, spremanje, glačanje i sve što i inače radim, a nakon kratke šetnje kvartom u 16 sati nastavljam raditi kao TV učiteljica. Pa dok ne završimo sve što treba za taj dan", objašnjava Zehra i kaže kako slobodno vrijeme najčešće provodi uz dobar film ili knjigu iako najčešće ujutro ne zna kako je film završio ili čita dio knjige ponovo. Priznaje i da, iako ima toliko komunikacije dnevno, nedostaje joj prava škola, svakodnevni susret s 23 nasmijana lica u pravoj učionici, slobodna šetnja i susreti te još puno, puno toga. "I da, ipak moram odijevati odjeću ‘za van‘ i češljati se jer se snimam", zaključuje učiteljica Zehra.
Ema Nenadić
BARICA I DRAGO ĆORKOVIĆ, UMIROVLJENICI
Uz radio, koji svira cijeli dan, i zaplešemo
Da život u izolaciji može biti aktivan i zabavan na vlastitom primjeru pokazuje bračni par iz Beljevine pokraj Đurđenovca. Nisu se odrekli svojih uobičajenih jutarnjih i dnevnih rituala u doba korone. Vode smiren život u ovim nemirnim vremenima. ‘‘Ustajemo u 8 sati i nakon što se oboje sredimo, a kod mene je to i šminkanje, slijedi kavica. Sat i pol sjedimo uz kavicu i razgovaramo što ćemo taj dan raditi. Radimo normalno sve što treba, u kući, u dvorištu. Kuhamo, čistimo… Dok smo u kući, obvezno slušamo Radio Virovitica. Radio inače, svira cijeli dan, a kada smo u kući, onda i zaplešemo. O koroni uopće ne razmišljamo, a kamoli da razgovaramo o virusu. Ne želimo da taj opaki virus dominira našim životom‘‘, pojasnila nam je svakodnevicu u vrijeme epidemije koronavirusa umirovljenica Barica Ćorković. Dodaje da redovito telefonski kontaktira s prijateljima iz umirovljeničkih udruga, a osim zdravlja, tema su plesnjaci i izleti. Barica kaže da joj najviše nedostaju druženja umirovljenika i plesnjaci.
- Suprug i ja redovito smo išli na plesnjake i to nam sada jako nedostaje. Volimo ples, pjesmu, dobru zabavu i društvo. I zato kod kuće veselo plešemo kad god možemo. Dobro se zabavljamo i kod kuće. No jedva čekamo da prođe ova situacija s koronavirusom i da ponovno idemo na plesnjake - ističe 74-godišnja Barica.
Najavila je kako će prvo napraviti zabavu u svom dvorištu. Otkrila je kako će to biti isključivo fešta od žena. ‘’Kada prođe ova kriza zbog koronavirusa, prvo što ću napraviti je fešta s mojim najbližim prijateljicama. Pokušat ćemo se dobro zabaviti, ali ovaj put muškarci neće biti s nama. Samo žensko društvo i druženje uz hranu, piće i ples‘‘, objašnjava simpatična umirovljenica.
Naglašava da se u ovoj nastaloj situaciji ona i suprug ponašaju razumno i pridržavaju se izolacije. Barica ne izlazi iz svog dvorišta, a u nabavu namirnica odlazi suprug Drago. I njemu nedostaju umirovljeničke zabave. ‘‘Učlanjeni smo u tri umirovjeničke udruge i naviknuli smo ići na zabave s prijateljima‘‘, kaže Drago. Rekao nam je kako se neki dan uzrujao zbog umirovljenika koji lagodno šeću ulicama. ‘’Primijetio sam da pojedinci ne shvaćaju ozbiljno situaciju. Osim što su izišli iz svojih kuća, šetaju opušteno, hodaju jedni pokraj drugih, ne drže propisanu udaljenost. Ljudi bi trebali više paziti, pogotovo starije osobe. Treba se držati uputa i preporuka stožera, a ovi teški i zahtjevni dani će proći. Nije jednostavno, ali ćemo svi zajedno izdržati. I, zato, ostanite doma’’, zaključuje 79-godišnji Drago Ćorković.
Snježana Fridl
LANA VUKOSAVLJEVIĆ, EKONOMISTICA
Ne mogu dočekati da zagrlim svoju nećakinju
Lana Vukosavljević kaže da je Covid-19 kriza došla upravo da joj pokvari veselje što je nakon drugo traženja konačno pronašla posao u struci kod dobrog poslodavca kojim je jako zadovoljna. No, ističe, sreća u nesreći je što u tvrtki u kojoj se skrasila nema obustave rada, pa i dalje svaki dan ide na posao. To joj, kaže, puno znači, jer živi sama, pa bi joj izolacija teško pala kada ne bi imala priliku raditi.
No rastužuje ju, priča, svakoga dana sablasna atmosfera na gradskim ulicama koju zatječe dok ide na posao i vraća se kući.
"Živim u središtu Osijeka, a radim u Tenji, tako da svakoga dan prođem automobilom velik komad grada, i to dva puta. Na posao krećem prije 8 sati, a vraćam se poslije 16 sati. Prije sam vječno bila u nekim gužvama jer je to vrijeme kada najveći broj ljudi ide na posao, a sada, iako ovo sve već traje neko vrijeme, nikako da se naviknem na puste ulice, bez ljudi. Tek tu i tamo pokoji automobil. Sve to rastuži čovjeka", kaže Lana, koja, kaže, nije pravila kod kuće velike zalihe hrane, pa joj je jedini izlazak iz kuće (uz odlazak na posao) šetnja do lokalnog "Konzuma" na Trgu Ante Starčevića koji joj je najbliža trgovina. Uvijek, jasno, uz preporučenu zaštitu.
"Kupim što mi treba za nekoliko dana, ne želim pretjerivati. Da tako radimo svi, ne bi nikada police bile prazne i bilo bi dovoljno hrane za sve. Kada dođem kući, obuću ostavljam ispred vrata, preodijevam se, dezinficiram ruke. Postala mi je to polako rutina. Nekada obavim kupnju i za roditelje, pa im odnesem što im treba da ne moraju izlaziti puno. No, kako se ja ipak krećem uokolo, ne želim ih nepotrebno izlagati. Ja parkiram ispred zgrade gdje žive, mama siđe, uzme namirnice, razmijenimo nekoliko rečenica vani i odem kući. Tužno, no što da radimo", kaže Lana, kojoj, osim kvalitetnije interakcije s roditeljima nedostaju i drugi članovi obitelji te prijatelji.
"Ne mogu dočekati da vidim i zagrlim svoju šestogodišnju nećakinju Tiu. Jako mi nedostaje. Kao i svi drugi dragi ljudi. Čekam dan kada ćemo ponovno sjesti na neku od terasa na promenadi i popiti kavu s pogledom na Dravu. Ili se okupiti uz neki roštilj. U međuvremenu, kada sam sama kod kuće, trudim se ne razmišljati puno o tome. Ispunim si slobodno vrijeme gledanjem televizije, čitanjem knjiga, razgovorima s prijateljicama preko telefona. Stalno se svi nešto zivkamo da vidimo jesmo li dobro. Lijepo je to, osjeća se povezanost, ovakve loše situacije uvijek pokažu s kime si stvarno blizak", zaključuje Lana.
Ivana Solar