Splitski glazbeni kritičar, novinar i publicist Zlatko Gall nedavno je objavio dosad najopsežniju biografiju Olivera Dragojevića. Knjiga naslovljena "Trag u beskraju", uz vrlo rijetko ili nikad objavljene Oliverove fotografije, daje cjelovit, sveobuhvatan prikaz života i karijere legendarnog splitskog pjevača i kao takva nadopunjuje Gallovu knjigu "Južnjačka utjeha" iz 2006. godine. Iako je promocija "Traga u beskraju" u Osijeku i Vinkovcima otkazana zbog pandemije koronavirusa, porazgovarali smo s njegovim autorom, a u nastavku pročitajte što nam je ispričao ovaj vrhunski poznavatelj opusa, lika i djela velikog Olivera.

Što ste htjeli prenijeti čitateljima pisanjem "Južnjačke utjehe", a sada i "Traga u beskraju"? Koje su, prema vašem mišljenju, osnovne razlike između te dvije knjige?

- Oliver i ja bili smo "suputnici" 40-ak godina; on je imao koncerte i albume, a ja o njima pisao. Bilo je stoga nekako logično da baš ja napišem knjigu o njemu, pa je prva biografija naslovljena "Južnjačka utjeha" izašla – i odavno rasprodana – prije 14 godina. Promovirali smo je tada zajedno Oliver i ja u Zagrebu u nezaobilaznom "Saloonu" i u Splitu. Naravno, uz Oliverovu svirku. Rekao mi je: "Ajde, odsvirat ću reda radi jednu pismu uz klavir", a onda se 40 minuta nije maknuo s pozornice. Nova knjiga pokriva tih 14 godina koje su vraški bitne u Oliverovoj karijeri. To je vrijeme sjajnih albuma te velikih i značajnih koncerata u svjetskim prestižnim koncertnim dvoranama i kod nas. Poput onog zadnjeg velikog u zagrebačkoj Areni. Oliver je žarko želio i svom Splitu dati veliki koncert u Spaladium areni u povodu 70. rođendana, no ta dva mjesecima unaprijed rasprodana koncerta nisu se održala. Iako je vjerovao da će biti jači od bolesti, zbog pogoršane zdravstvene situacije koncert u prosincu 2017. bio je otkazan, a ja sam baš tim povodom koji tjedan ranije objavio drugo dopunjeno izdanje biografije simbolično naslovljene "Oliver 70" kao svojevrsni rođendanski dar Oliveru i njegovoj publici. Kad je Oliver preminuo, a njegova se priča, nažalost, zauvijek zaključila, uhvatio sam se posla i napisao novu biografiju, temeljito ažuriranu te s kompletnom diskografijom i hrpom nikad viđenih fotografija i ispričanih priča.

Koliko su nastanku knjige "Trag u beskraju" pridonijeli Oliverova supruga i njihovi sinovi?

- Mnogo. Posebice supruga Vesna, koja veoma dobro pamti sve ono što Oliveru nije bilo važno: datume koncerata, nagrade… ali i brojne anegdote. Dakako, mnogo su pomogli i drugi, pa i Oliverovi Dupini, te doslovno svi glazbenici s kojima je surađivao, Gibonni, Ante Gelo, Antonio Serrano…

Rekli ste da nikada niste upoznali nikoga tko je bio toliko posvećen glazbi kao Oliver. Možete li s pomoću nekih primjera prikazati koliko je on zapravo bio posvećen i koliko je volio glazbu?

- Za Olivera glazba nikad nije bila samo posao, ona je bila - život. Supruga Vesna mi je ispričala što se događalo kad su u devedesetima ona i Oliver otišli na "dubinski odmor" u jedan resort na Havajima nakon naporne američke turneje. Prvu večer Oliver je sjedio mirno i pozorno slušao jedan odličan bend koji je svirao jazz, pop i rock standarde tijekom večere, a već sutradan bio s njima za klavijaturama. I tako svake večeri do kraja odmora... Kao glazbeni kritičar nisam se bavio zabavnom glazbom niti pisao recenzije tih albuma. Iznimke su bile rijetke. Zapravo – samo Arsen i Oliver. Arsen je bio i do kraja ostao žanr za sebe, veliki kantautor, šansonijer, genijalni skladatelj glazbe za filmove, serije, teatar… Oliver, pak, čak i kad je pjevao šlagerske "ljige" poput "Žutog lišća ljubavi", nije bio tipičan zabavnjak. Njegovi omiljeni izvođači i glazbenici bili su Ray Charles, Steve Wonder, Pino Danielle, George Benson… Karijeru je, uostalom, započeo s rock i pop-standardima od kojih je neke – poput "Yesterday" pjevane u maniri Raya Charlesa ili pak "You‘ve Got A Friend" Carole King – pjevao cijeloga života. Zanat "all around glazbenika" ispekao je i po njemačkim klubovima. Naš sjajni klavijaturist Tihomir Pop Asanović mi je pričao da su se u Njemačkoj cijele jedne zime družili jer su svirali u dva susjedna kluba.

Približite nam malo kako je izgledao Oliverov život prije pobjede na Splitskom festivalu 1974. godine kada je počeo njegov glazbeni uzlet.

- Rekoh, Oliver je karijeru počeo u kultnim splitskim Batalima tijekom 60-ih, potom odradio "gastajbartersku fazu", kratko vrijeme bio i u Dubrovačkim trubadurima – gdje je, zanimljivo je, svirao gitaru, a ne klavijature – a potom bio u prvoj postavi splitske rock-supergrupe More. Cijelo to vrijeme svima je bilo jasno da je imao sjajan vokal i bio talentiran glazbenik -multiinstrumentalist, no zapravo bilo je to vrijeme traženja. Pobjeda na Splitskom festivalu s "Copacabanom" gurnula ga je na kolosijek zabavne glazbe, da bi mu suradnja sa Zdenkom Runjićem – koja se nastavila do kraja osamdesetih – donijela prepoznatljivost. Oliver je s "Galebom", "Malinkonijom", "Papom", "Skalinadom"… i još bar četrdesetak antologijskih Runjićevih skladbi postao kultni pjevač Dalmacije.

Apsolutna zvijezda postao je nakon što je otpjevao "Cesaricu". Kako ide priča oko te pjesme, s obzirom na to da ju je Gibonni prvotno napisao za sebe?

- Mlađahni Gibo donio je Oliveru pjesmu doma, on ju je odsvirao na klaviru, a kad su, nakon par pića, pokušali pronaći tekst pjesme, shvatili su da ga je pojela Oliverova kuja Luna. Gibo tvrdi da ni danas nije siguran je li tekst koji je tada ponovo napisao "iz glave" istovjetan originalnoj verziji. Oliveru – ali i Gibonniju kao autoru – "Cesarica" je donijela mnogo. Nakon "Cesarice" i novim mladim suradnicima poput Dina Dvornika, Lukyja… Oliver je postao megazvijezda.

Koje razdoblje njegove karijere smatrate najkvalitetnijim?

- Od albuma "Neka nova svitanja" Oliver je snimao albume koji su superiorniji svemu prethodnome. Izuzetak je album "Malinkonija". Zašto? Pa stoga što je napokon mogao snimati skladbe po svom guštu, što ga je vodilo prema jazzy baladama i slojevitim glazbenim temama ostvarenim u suradnji s vrhunskim glazbenicima. Jer Oliver ih je na prvu prepoznavao. Sjećam se trenutka kad je u New Yorku u prepunom Carnegie Hallu krenuo jazzy dio s dvojicom uglednih američkih jazz-glazbenika. Tko god je znao Olivera, bilo mu je u trenu jasno da bi on najradije s njima krenuo u jazz-session, a publiku poslao doma.

Sjećate li se vašeg prvog susreta s Oliverom?

- Pa svi se u Splitu manje-više poznaju… No, jedini sam kritičar koji je s Oliverom bio na svim bitnim koncertima njegove karijere, o njima pisao, radio bezbroj intervjua, ali i razgovarao i prijateljevao u nekim drugim vremenima s mnogima danas pokojnim Oliverovim suradnicima poput Momčila Popadića, Jakše Fiamenga, nezaobilaznog Zdenka Runjića, s Oliverovim prijateljima glazbenicima, bratom Aljošom... pa je knjiga zapravo i svojevrsna "knjiga mrtvih" te svjedočanstvo o velikom pjevaču i glazbeniku iz stotinu različitih rakursa. Stoga, još jednom velim, bez svesrdne pomoći njegovih sinova i supruge Vesne, Gibonnija, Tedija Spalata, Meri Cetinić, Dupina ili suradnika iz posljednje Oliverove diskografske faze poput Ante Gela, Alana Bjelinskog, Antonija Serrana... ova bi knjiga bila manjkava, ako ne i nemoguća. Dakako, i bez moje arhive i nataloženog sjećanja na 40-ak godina suputništva s Oliverom. Zapravo je knjiga napisana brzo, no nastajala je dugo.

Je li istina da je uvijek bio natjecateljski raspoložen i da je uvijek zafrkavao one koje pobijedi u, primjerice, bilijaru i kartanju?

- O, da… Legendarne su njegove kartaške seanse s Dupinima na turnejama. Jednom su prigodom skinuli vrata hotelske sobe da bi imali stol za kartanje. Oliverov omiljeni natjecateljski sport bio je i karambol, ali i nogomet. Svi suigrači s nogometnih terena i ekipa iz Humanitarnih zvijezda slažu se u jednome: volio je da baš on zabije gol. Zašto je volio pobjeđivati? Pa sam mi je to jednom rekao: zato da mogu kasnije zajebavati one koji su izgubili.

Po čemu ćete ga pamtiti?

- Dobro smo se znali, no za njega vrijedi ona Bregovićeva: "Pamtite me po pjesmama mojim". Naravno, pamtim i naša ćaskanja na zagrebačkom aerodromu dok bismo čekali posljednji let za Split, prepiranja oko glazbe te fascinantne koncerte poput onih u pariškoj Olympiji ili njujorškom Carnegie Hallu, ali također i Oliverova duhovitost i neposrednost. I njegovu radost i strast muziciranja svaki put kad bi se našao blizu gitare ili klavijatura. Pa bilo to u malom privatnom društvu ili na najvećim svjetskim pozornicama.

Iznenađuje li vas što je knjiga "Trag u beskraju" tražena diljem regije, ali i u Australiji i SAD-u? Veseli li vas veliko zanimanje za Oliverovu ostavštinu?

- Prošlog ljeta sam u Veloj Luci na dan Oliverove smrti bio moderator spontanog koncerta koji su prijatelji glazbenici priredili kao hommage Oliveru. Na tamošnjoj rivi bilo je oko šest tisuća ljudi koji su zbog toga stigli na Korčulu iako ih je samo 400-tinjak moglo ući na mali plato ispred crkve na kojemu se održao koncert. Na lanjskom tribute koncertu u splitskoj Spaladium areni održanom na Oliverov rođendan 7. prosinca mjesecima se prije koncerta tražila karta više, a golema je dvorana doslovno pucala po šavovima. On je očito dodirnuo milijune ljudi svih generacija, pa je sveprisutan i danas na radijskim programima diljem bivše države. Konačno, i prodaja moje knjige i golemo zanimanje za nju to potvrđuju. Izdavač Neven Kepeski veli mi da je u Sloveniji stotinjak primjeraka knjige našlo mjesto u tamošnjim bibliotekama te da je lista čekanja za posudbu duža od mjesec dana. Svakog dana knjižare ga zovu tražeći nove primjerke, prva naklada knjige otišla je u nekoliko tjedana, a uskoro će i druga. Knjiga se prodaje i u distribuciji Jugotona u Srbiji, naručuju je preko interneta i u Australiji i u Sjedinjenim Državama, a našu nedavnu zagrebačku promociju koja je našla svoje mjesto i u živom javljanju za program RTL-ova glavnog Dnevnika proglašavaju najboljim predstavljanjem jedne knjige. Sve to svjedoči o neugaslom zanimanju za Olivera i njegovu ostavštinu. Žao mi je što je epidemija zaustavila naše već dogovorene promocije uz Oliverovu glazbu u Osijeku, Vinkovcima, a potom diljem Hrvatske i u Beogradu. No valjda će i ovaj užas proći, a Oliverova glazba i onako živi vječno.

Koji će biti vaš idući projekt? Radite li već na nekoj novoj knjizi?

- Završio sam pisanje velike knjige o glazbi 60-ih, odnosno o nekoliko stotina najboljih, najznačajnijih i najutjecajnijih svjetskih albuma rocka, countryja, soula, funka, jazz-rocka, bluesa i rhythm and bluesa, psihodelije i svih drugih žanrova koji su obilježili najznačajnije desetljeće 20. stoljeća. Knjiga je sada, kako bi se reklo, u postprodukciji, no zbog ove izvanredne situacije s virusom ne žurimo s objavljivanjem. Izaći će tijekom godine. A nakon nje i moja "Rock & Roll kuharica" na kojoj upravo radim i sjedinjujem moje dvije strasti - gastronomiju i glazbu. Također vjerujem da ću nastaviti suradnju s Popom Asanovićem, kojemu sam za povratnički album napisao sve tekstove, ali, naravno, i dalje pisati o glazbi i recenzirati albume za Mixer.hr.

Jako dugo pišete recenzije albuma. Neovisno o žanru, koji su vam najdraži albumi objavljeni tijekom protekloga desetljeća? Koji su vam noviji domaći bendovi/izvođači zapeli za uho?

- Nikad nisam podnosio teze o "staroj dobroj glazbi" i današnjoj lošoj konfekciji. Uvijek je bilo i cvijeća i smeća, a vrijeme današnje je vraški uzbudljivo. Ta današnja post-postmoderna čini da je sve in i sve out, pa se cijela povijest glazbe doživljava kao švedski stol s kojeg se može odabrati ono što vam žanrovski odgovara. To prije što je, za razliku od nekada, sva ta glazba dostupna. Moji domaći favoriti su, kad već pitate, JR August, Jonathan, Kensington Lima, Valentino Bošković, Chui i cijeli niz indie glazbenika stasalih posljednjih 10-ak godina. Naravno, uz već etablirana imena poput Bareta, Vatre, Pavela, starih kajli i drugara poput Parnog valjka i Psihomodo popa, Nene Belana…