U teškim vremenima, kakva su sadašnja, krcata problemima s kojima se svednevice suočavamo u borbi da preživimo i nadvladamo koronavirus, pandemiju, strah i paniku, osim molitve Svevišnjem nadu nam pruža i znanost našeg vremena, od koje s pravom očekujemo da nam pomogne u ovim mračnim tjednima zdravstvene ugroze koja se iz Kine proširila svijetom i zahvatila gotovo sve zemlje planeta.

No koliko je zapravo znanost općenito kadra da rješava sve probleme na koje čovjek nailazi u svom življenju, svom radu, napose svom postojanju na Zemlji i u svemiru, teško je dati definitivan odgovor unatoč neprijepornim dosezima znanosti i s njom u vezi tehnike i tehnologije u posljednjih više od stoljeća, naročito u ova dva desetljeća 21. stoljeća, koja se u dramatičnim okolnostima globalne zaraze primiču kraju. Cinici bi rekli - oni koji prežive, pričat će, pa makar to bili i s amo učenjaci, znanstvenici raznih vrsta diljem globusa, koji nas i dalje uvjeravaju u neupitnu moć znanja i znanosti, istraživanja, eksperimenata, novih mogućnosti razvoja i napretka.

I kad sve što se danas događa uzmemo u obzir, stavimo u kontekst našeg vremena, povežemo i promislimo o svemu, ponajviše o znanosti nekad i danas, mogući su svakojaki zaključci, osvrti, komentari, analize, teze i sinteze. Za ovu priliku uputnim nam se učinilo prenijeti pomalo filozofičan (opravdano) tekst s portala Nove Akropole, autora Florimonda Krinsa, u prijevodu s engleskog Dijane Kotarac. Svaka usporedba s aktualnim stanjem znanosti u svjetlu (mraku) koronavirusne pandemije, proizvoljna je i ide na "dušu konzumenta", koji će o temi razmisliti i donijeti vlastiti zaključak.
Znanost zauzima sve značajnije mjesto u našoj modernoj civilizaciji. Otkako je Europa izronila iz srednjeg vijeka u XV. stoljeću, znanstvena zajednica ima sve važniju i snažniju ulogu u usmjeravanju vođa zapadnog svijeta. S vremenom je nastao niz različitih znanstvenih pokreta, poput empirizma i pozitivizma.

Prvi od njih, empirizam, temelji se na promatranju svijeta prirode i pokušaju da se objasni kako on ­funkcionira, najprije riječima, a zatim, kako se razvijala matematika, jednadžbama. S razvojem znanosti pojavio se drugi pokret, pozitivizam. Kao što riječ sugerira, on opisuje pozitivan i entuzijastičan pristup znanosti (iako se sam pojam odnosi na činjenicu da treba ­prihvatiti samo "pozitivan" dokaz, stoga metafizika i teizam nisu mjerodavni). Njegova je vodeća ideja da je znanost jedini način da čovječanstvo razumije prirodu pa stoga i njome upravlja.

Ti su pokreti postali posebno snažni krajem XVIII. stoljeća, s početkom industrijske revolucije. S polaganim opadanjem religioznosti na Zapadu i rađanjem modernih evolucijskih teorija poput darvinizma, znanost se postavila kao odgovor na čovjekova pitanja i probleme. To je ono što možemo nazvati scijentizmom.

No, ima li znanost sve odgovore? Čak i ako je neporecivo da je znanost u mnogim svojim oblicima (fizika, biologija, kemija, geologija …) uspjela pružiti dijelu čovječanstva do sada neviđenu razinu udobnosti, zdravlja, bogatstva, razumijevanja i kontrole nad okolinom, možemo li reći da smo doista postali bolja ljudska bića? Dok ulazimo u ono što znanstvenici nazivaju antropocen, doba čovjeka, možemo se zapitati jesmo li zaista evoluirali u posljednjih petsto godina.

Znanost često ne uzima u obzir ljudski faktor. Postoje neke znanosti ili, kako bi rekli neki znanstvenici, pseudoznanosti poput psihologije, koje pokušavaju razumjeti složenost ljudskog uma i emocija. Ono što nazivam ljudskim faktorom, što je u ovom slučaju sklonost ljudskih bića da se svijetom oko sebe koristi radi vlastite dobiti, postaje rastući problem. U posljednjih sto godina vidjeli smo kako s većom tehnološkom moći dolazi do većeg uništavanja. S porastom moći dolaze i uvećane posljedice, tako da se od čovječanstva traži veća odgovornost, da se ne koristi svojom novostečenom moći na destruktivan način.

Zbog toga je za znanstvenu zajednicu važno da ima određeno vodstvo, osjećaj za moralno ili neke etičke smjernice koje je religija nekada pružala pomoću doživljaja i iskustva svetog. Također je važno vidjeti što znanost jest: alat ili ključ za razumijevanje svijeta oko nas. No važnija od alata je ruka koja se njime služi - ljudsko biće. Čovječanstvo ima mnoge alate da mu pomognu razjasniti i razumjeti svijet prirode i sebe, poput umjetnosti, astronomije/astrologije, matematike ili religije, da navedemo samo neke. Raspravljati o tome koji je alat najbolji, znači promašiti cilj. Ali filozofija, kao traženje mudrosti, ključna je potpora ruci koja drži alat kako bismo se spasili od nas samih.

Filozofija nije samo akademska disciplina, već bi trebala postati vodič koji čovječanstvu pomaže da se služi svojim alatima na najetičniji mogući način i, nadajmo se, s vremenom i iskustvom, na ujedinjujući, konstruktivan, skladan i mudar način.