Kultura
AKADEMIK JOSIP BRATULIĆ

Glagoljica je zavičaj duha, uvela nas je u svijet književnosti, jezika
Objavljeno 1. travnja, 2020.
Doista mi nije jasno da nitko ne prepoznaje vrijednost i ne želi godinama preuzeti moju biblioteku s 15.000 knjiga

Iako je već petnaestak godina u mirovini, akademik Josip Bratulić i dalje priprema knjige o temama kojima se bavio cijeli život. Cijenjeni 81-godišnji filolog i povjesničar književnosti objavio je niz rasprava i pojedinačnih knjiga iz znanstvenoga područja srednjovjekovnih slavenskih književnosti, a prošle je godine objavljeno treće izdanje njegove knjige Aleja glagoljaša, podnaslovljeno Stoljeća hrvatske glagoljice.


Knjiga je to koja ne samo što podrobno opisuje i slika svako od obilježja Aleje glagoljaša, spomen-područja između Roča i Huma u Istri, nego i gradi epsku pripovijest o stvaranju glagoljice kao pisma za Slavene, njezinu razvitku i opstanku u Hrvata koji su ju prigrlili i razvili u uglatu glagoljicu. Biblioteka iz doma akad. Bratulića u Zagrebu sadrži više od 15.000 knjiga koje je skupio tijekom 70 godina.

Kako ste zadovoljni trećim izdanjem Aleje glagoljaša, i što novoga donosi u odnosu na prethodna izdanja?


- Veseli me što je treće izdanje Aleje glagoljaša ukrašeno brojnim slikama i fotografijama, kao svojevrsni priručnik, slikovnica i početnica za učenje glagoljice. Od srca zahvaljujem svima koji su pridonijeli da knjiga bude ovakva kakva jest. Dakle, drugi kolege pobrinuli su se da ona bude ovako lijepa, a ja sam ju dobio kada je bila gotova i rado sam ju prihvatio u ruke. Izuzetno sam njome zadovoljan, vjerujem da bi zadovoljan bio i moj prijatelj Želimir Janeš koji je kiparski realizirao projekt Aleje glagoljaša.

U zavičaju na svom


Uvodni tekst u knjizi naslovljen je Poziv u zavičaj duha. Za knjigu kažete da je zamišljena i kao priručnik zavičajne nastave učenicima starijih razreda osnovne škole i srednjoškolcima. Što je taj zavičaj duha o kojem govorite?


- Svi volimo imati zavičaj, jer u zavičaju smo na svom - fizički, psihički i duhovno - u smislu identifikacije sa prostorom iz kojega smo proizišli. Tako ja smatram da je glagoljica zavičaj duha, jer ona nas je uvela u svijet književnosti, jezika, zajedništva i svega onoga što je bila poruka prvoga pisma i prve knjige, a to je Biblija. Na temelju Biblije izgradili smo svoj književni jezik, a glagoljaši su bili pronositelji te tradicije kod nas. Drugi su prihvatili grčko pismo - ćirilicu, dok su oni ostali trajno vezani uz glagoljicu kao izvor svoga nadahnuća.

Još uvijek možemo čuti polemike oko pojave glagoljice. Jesmo li napokon zaključili tko joj je autor, i od kada se upotrebljava?


- Ovako, mi imamo dokumente, to je Žitja Konstantina Ćirila, pa onda i Metodija. Ti su dokumenti nastali neposredno nakon njihove smrti. Već 925. na splitskim saborima govorilo se o Metodijevoj doktrini, a to je ono što je ostalo od njega, uključujući pismo, liturgiju i sve ostalo. Oni koji misle da se glagoljica pojavila i prije, o tom nemamo nikakvih dokaza, a ono što jesu dokazi - to je ono što možemo pročitati. Danas, kad čitamo Ćirilove tekstove, njegove prijevode, zadivljeni smo načinom na koji je promišljao. Riječ je o doista jedinstvenom pismu čovjeka koji je bio genijalac u pravom smislu te riječi.

Gdje je glagoljica danas i što nam može pokazati kao put za budućnost?


- Od vremena kada je nastala Aleja glagoljaša i od vremena kada je utemeljeno Društvo prijatelja glagoljice i ostale slične udruge, ona se uči u školama, a čak i u vrtićima rade se kolačići u obliku glagoljskih slova. Također, u Roču imamo i Malu glagoljsku akademiju "Juri Žakan" u koju, sada već gotovo 30 godina, svake godine dolazi 70-ak odličnih učenika 5. i 6. razreda sa svojim nastavnicima. Tamo uče glagoljicu, pišu glagoljske tekstove za novine, oblikuju u glini, i slično. Kada sam tamo, nakon predavanja koja im održim, obično ih vodim po Aleji glagoljaša od jednog spomen-obilježja do drugog. Mislim da im tih tjedan dana u Roču ostaje u trajnom i lijepom sjećanju. Glagoljica je dio našeg posebnog identiteta, a kada se netko identificira s pismom, dobar je to znak da ćemo kao društvo postati sve pismeniji, i da ćemo čitati onako kako treba čitati te shvaćati i prihvaćati.

Možete li čitateljima Glasa Slavonije približiti kako je nastalo spomen-područje Aleja glagoljaša?


- Kao dječarac za vrijeme praznika dolazio sam u Roč gdje je moj rođak bio župnik, a moja sestra bila je njegova domaćica. U Hum sam išao držati vjeronauk, tako da sam tu cestu prošao bezbroj puta i znao svaki komadić toga puta. Kad je Čakavski sabor odlučio da želi napraviti neki spomen na tom području, izabrali su mene, što sam rado prihvatio. S profesorom Janešom prošao sam put od Huma do Roča te smo vrlo brzo zacrtali sva ta obilježja koja danas čine Aleju glagoljaša. Mnogi su nam pomagali, kamen i klesanje imali smo besplatno, a naše je bilo samo da to postavimo. Svake druge godine otkrivao se jedan spomenik. Kod svakoga bi se otkrivanja skupio veliki broj ljudi iz Istre, Rijeke, Gorskoga kotara i Slovenije da na neki način vide što se to radi. Tako je bilo sve do Spomenika otporu i slobodi te, naravno, Vrata Huma.

Prigodom vašeg nedavnog boravka u Osijeku sudjelovali ste na tribini posvećenoj Josipu Turčinoviću. Kako je taj veliki hrvatski teolog utjecao na Vaš životni put?


- Mi smo iz istoga mjesta, Svetog Petra u Šumi. Kako sam bio najstariji sin u obitelji, trebao sam ostati raditi na polju, što bi mojima doma bilo od velike pomoći. Međutim, moj bratić, svećenik, rekao je mojoj mami da bi za mene bilo bolje da idem u školu. Kada sam imao 10 godina, Josip Turčinović podučavao me kako bih iz 6. razreda osnovne ušao u prvi razred gimnazije. Od tada smo ostali bliski. Kasnije smo obojica upisali hrvatski jezik i komparativnu književnost, pa smo zajedno slušali neke predmete i polagali ispite. On je prije toga završio teologiju. Kada se u Osijeku otvarala knjižara Kršćanske sadašnjosti, čiji je on utemeljitelj, pozvao me i ja sam se rado odazvao. On je doista jedan od vrhunskih intelektualaca, čovjek širokih pogleda koji je uvijek mislio na druge, tako da nije objavljivao svoje knjige, i ja sam jedan od onih koji je to sve skupljao kako bi bar dio tih tekstova danas bio prisutan među nama.

Vinski vitez


Uz ostale Vaše titule, također ste i vinski vitez. Koja je zadaća Bratovštine i kako je došlo do toga da postanete član?


- Naša je zadaća njegovati kulturu vina jer, osim kruha i vina, postoji jako malo ljudskih proizvoda koji se stalno koriste i koji znače tako veliku stvar - kruh za život, a vino za radost. Kod nas je objavljeno nekoliko knjiga o vinu i mene bi uvijek zamolili da pišem predgovore, što sam uvijek rado prihvaćao. Napisao sam nebrojeno mnogo tekstova o toj lijepoj temi iz hrvatske tradicije, na temelju čega sam postao vinski vitez.

Kakva je situacija oko preuzimanja biblioteke iz Vašeg stana, u kojoj se nalazi više od 15 tisuća knjiga? Je li na vidiku kakav dogovor? Što mislite, zašto već više od deset godina nitko nije preuzeo Vaše knjige?



- Stanje se još uvijek nije promijenilo. Kada sam biblioteku ponudio biskupiji Porečko-pulskoj, tamo su rekli da će ju prihvatiti. Održan je i sastanak na kojem sam bio i ja, pa se vodila neka rasprava, no još uvijek nisam dobio nikakvu obavijest. Bilo je i pregovora s Istarskom županijom, Gradom Pulom i Sveučilišnom knjižnicom, no ni oni nikada nisu dovršeni. U toj biblioteci ima bar tisuću knjiga koje vrijede bar po tisuću kuna. Svatko o svojim knjigama misli najbolje, ali tamo ima inkunabula i tekstova kojih zapravo nema ni u sveučilišnim ni u drugim knjižnicama, jer su spaljene. Moja bi djeca i svi moji željeli da to ode s tavana, jer bi se riješili svih tih knjiga, a i bili bi mirniji, jer ako mi se nešto dogodi, ne znam što će oni s gomilama knjiga na tavanu i po cijelom stanu. Najprije sam ih htio prodati za trećinu cijene, prije nekoliko godina smanjio sam na petinu vrijednosti, a sada mi je želja samo to da knjige udomim. Doista mi nije jasno da nitko ne prepoznaje vrijednost tih knjiga, i ne želi ih preuzeti.


Danijel Miklić
Možda ste propustili...

"EEG" DAŠE DRNDIĆ

Najbolja prevedena knjiga

BOGATA ZAVIČAJNA ZBIRKA RUŽICE GRADA

Umjesto kurije Mihalović treba pravi muzej

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana