ANICA MIHALJEVIĆ I EVA SUDAR, UMIROVLJENICE

Prijateljice su 80 godina i prvi put razdvojene

 

Malo se tko može pohvaliti dugim, neprekinutim i iskrenim prijateljstvom kakvo veže dvije Bizovčanke: 93-godišnju Anicu Mihaljević i njezinu prvu susjedu, 96-godišnju Evu Sudar. Ove vedre umirovljenice svakodnevno se druže punih 80 godina, a prvu prisilnu stanku u ovom njihovom višedesetljetnom ritualu odnedavno je učinila tek pandemija koronavirusa i propisane mjere Stožera civilne zaštite o ostanku u svojim domovima.

Vitalna Anica koja živi u domaćinstvu s kćeri, zetom i unukama kaže da joj novi način života unutar kuće ni zbog čega nije toliko teško pao kao što je to izostanak svakodnevnog druženja sa svojom najboljom prijateljicom za koju s ponosom kaže da se u osam desetljeća druženja – nikada nisu posvađale! Stoga, čekajući da se život uskoro vrati ‘u normalu‘ te da susjede prijateljice ponovno počnu pohoditi jedna drugu, Anica vrijeme provodi u molitvu, gleda televizijski program, hrani kokice u dvorištu i kuha za obitelj, a osobito i dalje uživa u obveznom jutarnjem iščitavanju Glasa Slavonije, uz kojeg već desetljećima započinje dan.


"Svjesne smo da jedna drugoj zapravo obogaćujemo život, oduvijek smo sve dijelile, i dobro i zlo, i jedna drugoj pomagale nositi životno breme. Tako nam je nekako objema bilo lakše. A kako smo jedna prema drugoj oduvijek bile iskrene i otvorene i nikada nismo osjetile ni trunku zavisti, niti same ne znamo kako i kada je brže prošlo ovih 80 godina prijateljstva u slozi i međusobnom razumijevanju", pričaju dvije simpatične i vitalne bakice koje su spone čvrstog prijateljstva prenijele i na nove generacije u svojim obiteljima: djecu i unučad.
Iako su od djetinjstva prijateljice, prijateljstvo se dodatno učvrstilo kada se Eva 1941. godine s nepunih 17 godina udala u "Lucinu" kuću, neposredno uz "Gorkoševu" kuću svoje prijateljice Ane rođene Gorkoš. Vremena su bila bremenita, rat i poraće uzeli su svoj danak, a sirotinji je preostao teški rad i oskudica u svemu, no to nije slomilo njihov duh i međusobno zajedništvo kojim su se ove dvije žene borile protiv životnih nedaća. "Iz naših smo kuća ispraćale svatove, ali i pokope, slavile rođenja, kirvaje i druge prigode i uvijek smo se znale istinski radovati, premda smo živjele skromno. Zato smo i sada optimisti i vjerujemo da će i ova teška vremena donijeti nešto dobro i da će nakon njih ljudi više cijeniti prave, istinske vrijednosti poput prijateljstva, pomaganja i razumijevanja kojih nam nikada ne može biti previše!" poručuju prijateljice.

VLATKA TUČEK, VOLONTERKA

Izolacija je lakša uz pet mačaka i psa

 

Zaljubljenica u životinje i volonterka u vinkovačkoj udruzi za zaštitu životinja Rocco, Vlatka Tuček, misli kako ova prisilna izolacija, iako smo podosta ograničeni u kretanju, može malo i koristiti jer sve nebitno sada je otpalo, i obavljamo samo ono najvažnije, da bi život mogao normalno funkcionirati.

- Prvih dana prioritet mi je bio da malo popunim kućne zalihe, uglavnom prehrambenim proizvodima, i to doista umjereno, možda za nekih mjesec dana. Sestra i ja zajednički se brinemo o mami, koja je sama, a mi je obilazimo i donosimo joj namirnice, tako da ona nema potrebe nikamo izlaziti. Osim toga, najvažnije mi je bilo da imam dovoljne količine hrane za ljubimce, to mi je i inače uvijek bila bitna stavka, jer imamo pet mačaka - sve su udomljene, i jednog malog starijeg psića, i mislim da su zalihe i više nego dovoljne. Inače, volim čitati, to radim i sada. Knjižnica je doduše zatvorena, ali imam podosta vlastitih knjiga, a među njima i neke koje do sada nisam pročitala, pa namjeravam. Tu su i serije, filmovi, Youtube, društvene mreže, tako da ima puno mogućnosti komunikacije s prijateljima, koji ionako nisu tu, nego u drugim gradovima Hrvatske, u inozemstvu, Australiji, Njemačkoj, pa se sad puno više dopisujemo. Naravno, budući da ima ljudi koji i dalje rade, u nekom brzinskom odlasku u trgovinu sretneš ih u prolazu, pred ljekarnom, pekarnom... Činjenica je da život nije stao i, kad sve ovo završi, samo ćemo nastaviti, i zato ne treba paničariti - kaže Vlatka Tuček i dodaje kako na društvenim mrežama nastoji biti pozitivna jer, u usporedbi s ratom, ova situacija je manje opasna. Prati objave prijatelja i češće sluša vijesti, žao joj je da se u najistočnijoj županiji broj oboljelih povećava, i to, kaže, jednim dijelom i zbog ljudske neodgovornosti. Pridržava se preporuka Stožera, cijeni njihov rad, ozbiljno shvaća upute i, ako treba, pridržavala bi se i većih ograničenja ako bi to značilo da će ova pandemija brže završiti.
- Izolacija mi nije pretjerano promijenila život, samo me prisilila da malo više usporim, više je vremena, tako da sad, dok čekam u nekom redu u trgovini, naravno s maskom, promatram druge ljude, što i koliko kupuju, promatram prodavačice kako su strpljive i ljubazne. Najteže mi je čitati o broju ljudi koji svjesno krše samoizolaciju, to ne razumijem i to bih drastično kažnjavala, imenovala ih i doista stavila na stup srama jer mislim da to svojim ponašanjem i glupošću zaslužuju. Kraj izolacije sigurno ću proslaviti s prijateljicama i prijateljima na kavi, na terasama vinkovačkih kafića. To je već dogovoreno – sigurna je Vlatka Tuček.
Miroslav Flego

JOSIP CIGANOVIĆ, ILUZIONIST

Kada sve ovo prođe, vraćam se na svoje štule

 

Ni klaunofobija, kada su prije nekoliko godina pojedinci maskama klauna plašili prolaznike, nije toliko naštetila kao pandemija koronavirusa u aktivnostima i ugovorenim programima đakovačkog iluzionista Josipa Ciganovića. Polovinom ožujka sve ugovorene "gaže" po cijeloj Hrvatskoj su odgođene, a kada će Ciganović ponovno odjenuti mađioničarski frak, reći će pandemija i njezino stišavanje. Privremeno je mađioničarski šešir s trikovima i druge rekvizite "okačio o klin", drži se svih izdanih mjera, vrijeme provodi kod kuće s obitelji, u igri s dva sina, radovima po okućnici u Budrovcima pokraj Đakova.

- Posljednji program odradio sam u prvoj polovini ožujka u Vukovaru, kada je bio nastup Mate Bulića. Prvo je bio otkazan nastup, i to trodnevni na Viro Expu u Virovitici, a gdje sam trebao biti klaun, hodati na štulama, a što je prava atrakcija za sve, poglavito djecu - kaže Ciganović. Na drvenim, jednometarskim ili 1,5-metarskim štulama vješto hoda kao u najravnijim cipelama.


- Kada sve ovo prođe, vratit ću se na štule i svojim programima - glasno razmišlja ovaj đakovački iluzionist. Kada hoda na tim visinama, sve do vrha kape na glavi, on je visine i do 3,5 metara.


- Otkazan je i nastup za Grgurevo u Požegi, brojni uskrsni sajmovi po cijeloj Hrvatskoj, rođendanski programi... - nabraja Ciganović kako je COVID-19 privremeno prekinuo njegovu čaroliju. "U našoj Udruzi Vila Magic, a koja promiče zabavne djelatnosti, iluzioniste i drugo, trebalo je u ovo preduskrsno vrijeme biti angažirano šest uskrsnih zeka, kao i programi s facepaintingom. Ovime se bavim 35 godina i nikada se ovakvo što nije dogodilo", kaže Ciganović kojemu programi stoje, a računi stižu. No vrijeme kod kuće shvatio je kao dragocjenu prigodu da ga provede s djecom, u igri, obrezivanju mlade šume pokraj svoje kuće i u radu u voćnjaku.


- Pripremam i rekvizite za vrijeme kada sve ovo bude prošlo. Bojim ih, osvježavam, obnavljam maske za mađioničarske programe i dr. Klaunofobija za ovo nije ništa, to se ne može usporediti, to je bila šala mala. Sada se klauni plaše koronavirusa - kaže kroz smijeh Ciganović. Nada se da će sve ovo brzo završiti jer će uskoro, u svibnju, zbog svega patiti i njegovi programi u Vili Magic. Strastveni je ribolovac, a tu je ljubav prenio i na starijeg sina Marka, no sada ga, kaže, zbunjuje što, s jedne instance stižu poruke da se smije ići na pecanje, a s druge, kaže, da ne, pa sve to zbunjuje.
- A, istovremeno, platili smo uredno ribolovne dozvole koje nisu nimalo jeftine - kaže Ciganović, mađioničar na prisilnom godišnjem.
Suzana Župan