LANA HAJDUKOVIĆ, NASTAVNICA I BREVISICA

Naš će nam sin svijet učiniti ljepšim mjestom

 

Grubo je vrijeme, no većinu vremena dobro se držimo. A onda te u trenu rasplače fotografija na Instagramu na kojoj jedna mama i jedan tata stoje na stazi ispod nebodera na Sjenjaku, pogleda usmjerenih prema gore. Fotografiju je objavila njihova kćerka Lana Hajduković (32), koja je, stojeći na balkonu, na hoklici, mami i tati, osmjehujući se kroz suze, pokazivala svoj trudnički trbuh. Lana, nastavnica engleskoga u OŠ Jagode Truhelke, i njezin suprug Tomislav, profesor u III. gimnaziji i bubnjar Fluentesa, očekuju svoje prvo dijete koje na ovaj svijet, toliko drukčiji od onog na koji smo bili naviknuli, trebao stići u svibnju.

"Nitko nam ne dolazi, jer svi se, razumljivo, brinu da nam ne donesu koronavirus. Rekla sam mami u telefonskom razgovoru da mi jako nedostaju ona i tata, kako teško ponosim što ih ne viđam. Nedugo potom - zvono. Kažu mi na portafon: - Iziđi na balkon! Došli su iz Retfale kako bih ih vidjela bar nakratko, divni moji roditelji! Fotografirala sam ih, jer je taj prizor zapravo definicija čiste roditeljske ljubavi", kaže Lana.


Ona i suprug vesele se roditeljstvu i spremni su, kažu, i na dodatne izazove zbog epidemije koronavirusa. "Kad se situacija s koronavirusom pogoršala, isprva me paralizirao strah, stalno sam razmišljala o najgorim scenarijima. No moj je Tomislav vječni optimist, nikada se ne živcira unaprijed. Rekao mi je: - Bit ćemo O.K. Nosit ćemo se s izazovima dan po dan. Žao mu je samo što ne smije biti na porođaju, ali to je posve razumljivo u ovome trenutku. Mame i bebe, ako je sve u redu, puštaju kući već za dan-dva, pa ćemo brzo biti zajedno nas troje", priča Lana.


Robicu za bebu i namještaj za bebinu sobu, kaže, kupila je u posljednji tren, uz maminu pomoć, tako da je sve spremno za dolazak malog Jakova kući. Do tada, Hajdukovići žive laganim ritmom. Tomislav priprema nastavu na daljinu za svoje učenike i ide u trgovinu ("kao marinac", šali se), Lana za to vrijeme kuha, vježba, čita, gleda TV, sluša glazbu... Predvečer kratko prošetaju Sjenjakom i povuku se natrag u svoj dom. "Naše su bake same, roditelji im donesu što trebaju, pa one ne izlaze nikamo. Tomislav i ja neki smo dan pozvonili njegovoj baki, a ona se, što nas je oduševilo, pojavila na vratima dotjerana, s frizurom, lijepom maramom oko vrata i naušnicama. To je nesalomljiv duh", priča Lana.
Nedostaju joj susreti s obitelji i prijateljicama, posebice njezinim brevisicama. "Čujemo se telefonom i dopisujemo, no sad bih dala mnogo toga samo da već sutra možemo imati probu zbora s našom Netom", sjetna je Lana. Dok to ne bude moguće, pjevat će sinu uspavanke.

SILVESTAR VRČEK, UMIROVLJENIK

"Glas" mi je proteklih dana važniji od doručka

 

Malo tko ne zna Silvestra Vrčeka, vitalnog 70-godišnjaka kojeg prije koronavirusa nema gdje nije bilo. Ne samo da je član HOPGD-a "Zrinski‘‘ i voditelj "Vesele grupe", nego je Vrček aktivan i u Domu za umirovljenike, član odbora Gradskog društva Crvenog križa, voditelj "Vesele grupe darivatelja krvi", aktivan na brojim sportskim događajima...

- Živim sam i praktički sam dva i pol tjedna u svom nekom vlastitom režimu. Odem po kruh svaka tri do četiri dana u obližnju pekarnicu. Televizor je maksimalno u pogonu, a ‘Glas Slavonije‘, na koji sam pretplaćen, važniji mi je od doručka. Jako mi je važno biti informiran, iako sam nedavno ugasio računalo, a nemam pametni telefon i na obični ne mogu gledati nikakve novosti. Dosta mi je i ovo što čujem - u šali kaže Vrček, koji ne propušta skuhati dobar ručak što mu, kaže, dodatno skrati sate u zatvorenome. Ne propušta svaki dan pripremiti kuhani obrok, ali za dva dana. Voli kuhati razna variva, pa i ispržiti pokoju ribicu i sretan je, kaže, što se godinama živeći sam, u kulinarstvu usavršio onoliko koliko mu treba. Inače, Vrček će za sebe reći da je "vanjski" tip i da voli prošetati, susresti prijatelje, popiti kavu. Ipak, sad se zbog svojih godina čuva u tolikoj mjeri da svoju djecu nije vidio 20-ak dana, čuvajući ujedno, dodaje, i svoje najdraže. Jedna kći živi u Čepinu, druga u Osijeku i obje imaju obitelj i Vrček ponosno kaže kako je peterostruki djed. Ipak, šetnje sa svojim najmilijima pričekat će neko vrijeme, a s obitelji se redovito čuje telefonom. I ne samo to, nego se obavezno čuje sa svojim mnogobrojnim prijateljima, a uvečer katkad, priznaje, zapjeva sam sa sobom.


- Srećom pa sam zaljubljenik u enigmatiku i nemilosrdno rješavam križaljke, čak i crtam i jako mnogo čitam neke knjige iz svoje, kako ju nazivam, "Essekerijane", odnosno, zbirke od oko 240 monografija o Osijeku. Evo, danas sam odlučio kratiti vrijeme brisanjem prašine u stanu i tako se svačim bavim, dan po dan – priča Vrček, naglašavajući da su njegove misli sa svim nadležnim službama, naglašava i novinarima, čiji posao smatra također teškim u ovoj situaciji. Na upit strahuje li od širenja epidemije, odgovara da se ne zavarava kako će sve ovo brzo proći, no smatra da bi mjere kažnjavanja za one koji se ne drže reda trebale biti i strožije nego što jesu.
- Daj Bože da to sve stane pa da što prije zapjevamo moje grupe i ja. Nedostaje mi sve to, no moram biti strpljiv i nadati se – poručuje ovaj svestrani umirovljeni Osječanin.

JOSIP PAULIĆ, PROFESOR POVIJESTI

Uz glazbu izolacija se lakše podnosi

 

Josip Paulić, srednjoškolski profesor povijesti i školovani glazbenik, čest je gost na društvenim i kulturnim događanjima gdje rado zapjeva svojim ugodnim tenorom kakvu talijansku, klasičnu ili novu kanconu. Striktno držanje uputa Stožera civilne zaštite je, kaže, potrebno i, koliko primjećuje, građani ga poštuju.

- Masku ne nosim jer je ona korisna jedino za one koji su prehlađeni i kronično bolesni s oslabljenim imunitetom, uopće i ne izlazim, osim brzinski do trgovine, a dezinfekciju ruku obavljam konstantno i posebno prije ulaska u trgovinu. U školama od kuće provodimo nastavu na daljinu, pa mi popriličan dio vremena ode na pripremu i provjeru nastavnih sadržaja i učeničkih odgovora. Ukupno imam 240 učenika u 1. i 2. razredu Tehničke škole iz nastave povijesti. Kada završim s tim, pogledam neku seriju poput odlične povijesne kriminalističke "Babylon Berlin" o zbivanjima u Berlinu 1929. uoči velike gospodarske krize i dolaska nacista na vlast. Čitam stručnu literaturu jer uvijek se ima što nadoknaditi, popijem čašu vina i slušam glazbu. Uz rad obično Bacha, Mozarta, Haydna ili Händela jer jako pomažu u koncentraciji, a za opuštanje u posljednje vrijeme često Glenna Millera, Cheta Bakera, Argentinca Astora Piazzollu i Fazila Saya, vrlo zanimljivog modernog turskog skladatelja - kaže Josip Paulić i dodaje kako s prijateljima i dalje intenzivno komunicira u raznim grupama na Viberu i WhatsAppu i čak su otvorili i virtualnu gostionicu gdje si šalju glazbu i materijale za opuštanje.


- S obzirom na to da je i ranije bila kriza za glazbenike koji izvode jazz, klasiku ili nešto što ne slušaju šire narodne mase, mislim da će nas glazbenike ovakve glazbe, ovo još više pogoditi. Umjereno vježbam malo uz klavir i otkrivam neke dobre stare naše i strane autore koji su već pomalo zaboravljeni. Kolega klavirist je u Osijeku, pa će daljnja suradnja pričekati koji mjesec, a do tada ćemo pripremiti nove materijale i izvesti ih, nadam se, u ljeto. Ne stavljam svašta na FB o svom pjevanju, ali, ako ovo potraje, promijenit ću mišljenje – kaže Paulić.


Kao povjesničar Paulić podsjeća kako je koronavirus druga pandemija u 21. stoljeću po broju umrlih jer svinjska gripa 2009. odnijela je između 150 000 i 575 000 života.
- Pred kraj Prvog svjetskog rata izbila je pandemija tzv. španjolske gripe, iako nema izravne veze sa Španjolskom, nego su Španjolci prvi objavili da se pojavila. Smrtnost je bila užasna. Nakon što sve ovo završi, očekuje nas jedan drukčiji svijet, nova ekonomska kriza i bit će vrlo zanimljivo vidjeti kakav će biti globalni sociološko-kulturološki efekt – prognozira Josip Paulić.