Objavljeno 26. ožujka, 2020.
Pri UNESCO-u osnovan u svrhu povezivanja svih kazališta i njihovih djelatnika, u svrhu povećanja tako žuđene protočnosti informacija, Internacionalni teatarski institut (ITI) je 1962. dvadesetsedmi dan mjeseca ožujka proglasio Svjetskim danom kazališta.
I nastao je ogroman prostorno-vremenski kontinuum koji je u jednu točku sažeo sve što je bilo, od grčko-tragedijskih temelja, do danas, nešto što bismo si, u srhu opipljivijeg dočaravanja, mogli predočiti kao Gaudijevu Sagradu Familiju koja još nastavlja rasti dugo nakon smrti svojega tvorca. Jer: kazalište je posvuda i civilizacijski oduvijek – uvijek je negdje, barem u zametku. I uvijek je tu, u ovom trenutku, bilo je prije i bit će ga. Ono je prostor jednakosti, ravnopravnosti koja podaje glas „čak“ i onima koji su u društvenim okolnostima suspregnuti na očaj tišine. Ono je pojačalo emocija, gromoglasje. Ono je sprega nastojanja – lančana reakcija pojedinaca koji, svatko svojim darom, doprinose konačnome: od autora teksta, glazbe, preko redatelja, dirigenta, scenografa, kostimografa, majstora svjetla, tona, koreografa, glumaca, solista, glazbenika u orkestru, stolara, krojača, vlasuljara, šminkera, garderobijera, rekvizitera, scenskih radnika. Do publike koja život daje i oduzima, koja naklonošću i njezinim uskraćivanjem predstavi dopušta život ili je ukida.
Kolektivno, kazalište je preživjelo sve: sve pošasti, kuge, progone, ratove, zabrane, direktive, zauzdavanja istine. I to je nada koja nam kazuje kako ćemo preživjeti i ovo, da ćemo drukčiji (bolji?) evoluirati iz ove pobune Zemlje prema kaosu materijalističke, samožive anarhije ljudi. Otkuda ta moć preživljavanja? Zbog pepela iz kojeg se kazalište uvijek iznova diže, zbog sveobuhvatnosti vremenske, prostorne i nacionalne što je kazalište utjelovljuje, zbog pobratimstva tankoćutnog, zajedništva, ljubavi goleme, zbog katarze što je poput bitka ljudima prti čak i kad se grohotom smije, zbog svog eshatološkog poslanja prisjećanja na srž života. Zbog pravde. Zbog činjenice da kazalište nije oponašanje života, nego je podcrtavanje sentenci životnoga štiva koje se ponekad u stvarnosti rasplinjava na nebitno.
I za kraj, poručit ću samo jedno: ovaj pepeo što doima se mrtvim i hladnim, samo je plodno tlo ispod kojeg tinja novi plamen, nova, vazda živa vatra. I nije ovo daljina šutnje koja nas razdvaja, nego zamah za poletniji skok. Sretan vam Svjetski dan kazališta!
Ivana Šojat