U trenutku kada nas je pregazio koronavirus, a potom pogodio i gadan potres u Zagrebu na Hrvatskoj televiziji su odlučili naš strah i paniku odagnati najboljom mogućom metodom koju obično nazivamo "klin se klinom izbija". Dakle, kao najbolji lijek protiv tjeskobe na državnoj dalekovidnici odlučili su ponuditi ciklus filmova strave i užasa velikog talijanskog redatelja Lucija Fulcija. To znači "Zombijem 2" protiv zombijevske, nadrealne situacije.

Ostat će upamćeno da je u televizijski program usred sveopće histerije oko koronavirusa i realnog straha od ponavljanja potresa u Zagrebu bio uvršten i Fulcijev film "Sedmera vrata pakla". Srećom, netko je ipak bio dovoljno pametan pa je u posljednji trenutak spomenuti hororac zamijenio krajnje umirujućom komedijom "Neki to vole vruće" Billyja Wildera.

Fulcija obično predstavljaju kao filmskog čudaka i ekletika koji se bavio različitim poslima. Tako je uz spomenute filmove strave i užasa, misterije i paranoje koji se u filmofilskom rječniku označavaju talijanskom rječju "giallo" (doslovce: žuto, u značenju jeftinih žanrovskih romana odnosno tzv. šund-literature koja se mogla kupiti na kiosku), Fulci je još snimao komedije, spaghetti vesterne te pustolovne i znanstveno fantastične filmove. Još kada uzmemo u obzir da je diplomirao medicinu te bio član komunističke partije mogli bismo reći da je bio grandiozni svaštar. Zanimljivo da se u popratnim novinskim tekstovima spominje kako se u filmovima Lucija Fulcija "Momci džuboksa" iz 1959. ("Ragazzi del Juke-Box") i "Urlatori" iz 1960. pojavljuju pjevačke zvijezde Adriano Celentano, Fred Buscaglione, Mina i Ornella Vanoni. Mi bismo još dodali i Peppina di Caprija, Tonyja Dallaru, Betty Curtis pa čak i američkog trubača i pjevača Cheta Bakera. Zapravo taj podatak i ne čudi s obzirom na činjenicu da je riječ o glazbenim filmovima. Inače, kada spominjemo film "Urlatori", njegov izvorni talijanski naziv ("Urlatori alla sbarra") nam otkriva da je ta riječ, pogotovo kao pejorativni izraz za one koji sviraju rock, stigla u hrvatski upravo iz talijanskog jezika.

Ono što bi mnoge moglo iznenaditi filmaš, revolucionar i "il dottore" Lucio Fulci bio je i povremeni tekstopisac popularnih talijanskih glazbenih uspješnica, naročito onih iz vremena ranog rock and rolla koji je zapljusnuo Italiju sredinom pedesetih i početkom šezdesetih. Iako ih znamo kao estradnjačke likove iz San Rema, Adriano Celentano, Mina i Peppino di Capri bili su u to vrijeme ljuti rokeri. Manje je poznato da je Lucio Fulci suautor teksta čuvene pjesme "24 mila baci" koja je bila jako popularna i s istočne strane Jadrana! Onima koji nisu odrastali u to vrijeme ova je pjesma možda zapala za uho i kao jedan od songova iz filma "Sjećaš li se Dolly Bell?" (1981.) bosanskog redatelja i praškog studenta Emira Kusturice. Bilo je to vrijeme prije nego što je Kusturica tragom ljubavi prema Miloševiću, Velikoj Srbiji i Krnjoj Jugoslaviji otkrio svoje navodne daleke srpske korijene, pokrstio se i postao Nemanja.

Pjesma "24.000 baci" iz 1961. bila je velika radijska uspješnica, a posrijedi je prva pjesma rock and rolla koja je izvedena na festivalu u San Remu osvojivši visoko drugo mjesto. Autori glazbe su Adriano Celentano i Ezio Leoni, a teksta Pietro Vivarelli i Lucio Fulci. Ovu pjesmu su kasnije proslavli Dalida, Connie Francis, Fausto Papetti (instrumentalna inačica) i Johny Hallyday. Domaći prepjev ove pjesme sasvim je pristojno izveo Emir Altić stariji kojeg je tadašnji tisak nazvao "prvim urlatorom" bivše države. Hrvatski tekst napisao je Mario Kinel (Kühnel), a aranžman Mario Rijavec. Altića starijeg prati Ljubljanski Jazz Ansambl. Njegovu izvedbu vrijedi poslušati na YouTubeu ili Deezeru. Altić je u to vrijeme bio kralj zagrebačkih plesnjaka, šteta što nije snimio više. Na vinilnom EP-u naziva "Hiljade balona i poljubaca... 4 uspjeha sa Festivala San Remo 1961" u izdanju Jugotona koji sadrži još tri pjesme uz "Bezbroj Poljubaca (24 mila baci)" stoji oznaka da je posrijedi rumba-rock. O snazi otvaranja tadašnje Jugoslavije prema svijetu unatoč udbaškoj srahovladi koju je u to vrijeme personificirao zloglasni Aleksandar Ranković govori podatak da je ovaj extended play s talijanskim prepjevima objavljen u vrlo kratkom vremenu nakon premijerne izvedbe na San Remu.

Da se nije šaliti s koronavirusom podsjetila nas je i smrt afričkog glazbenika Manua Dibangoa (86) podrijetlom iz Kameruna koji se proslavio 1972. svojom uspješnicom "Soul Makossa". Svaka čast Luciju Fulciju, ali njegov film "Sedmera vrata pakla" možemo pogledati i najesen.