Trebao je ovo biti najjednostavniji dio tjednog posla. Odabrati album koji ću preslušati i napisati o njemu svoje, o tako subjektivno, mišljenje. Prošli petak stvari nisu izgledale tako katastrofično. Pregledao sam nova izdanja, sastavio kraći popis od njih pet te krenuo slušati. Jedan po jedan. Stigla je i subota, a ja sam odlučio kako ću vam u ovom broju predstaviti Myrkur, odnosno njezin novi album "Folkesange". Myrkur je, ako slučajno niste upoznati, danska pjevačica imenom Amalie Bruun, no ako pratite naše stranice, već smo ju nekoliko puta spominjali i hvalili. Njezin prošli album "Mareridt" čak je i završio na našoj ljestvici najboljih izdanja 2017. godine. Totalno otuđeno od vremena u kojem živimo, slušajući ga povremeno sam se osjećao da sam zalutao na nekakav renesansni sajam negdje na sjeveru Europe, dok je ona jednu pjesmu pjevala na danskom, a drugu na engleskom jeziku. Naravno, kakav bi to album Brunnova snimila, a da na njemu nema nordijske mitologije, pa joj se treća pjesma na albumu zove "Leaves of Yggdrasil". Meni se posebno svidjela pjesma "Gammelkäring", u kojoj sam čuo jato ptica, što je imalo posebnu draž onog dana kad je počeo padati snijeg. A onda se dogodio utorak, a ja sam se počeo osjećati kao Grašo, nestrpljivo čekajući da prođe. Vrijeme sam pokušao skratiti slušajući upravo "Folkesange", no odjednom bio je to naš peti ili šesti susret, sve pjesme počele su me nervirati, sve što mi se do tada sviđalo u tom trenutku zvučalo mi je nepodnošljivo. Svaki put kada bi citra zasvirala, moja amigdala je slala čudne signale. Nisam izdržao, odustao sam nakon četiri pjesme. I sada sam u nedoumici, kako ocijeniti svoje vrijeme provedeno uz Myrkur. Po prvim danima, kada sam po stanu skakutao kao bremenski svirač dok sam ju slušao, ili po utorku. Nisam siguran što je pravi izbor, pa će i ocjena ovaj put biti tužno neutralna.