Nakon niza književnih dotisaka i prijevoda uspješnih (auto)biografija velikih glazbenih zvijezda, glazbena knjižara Rockmark predstavlja prvo vlastito izdanje - Enciklopediju hrvatskog milenijskog rocka.

Prvi put od hrvatske samostalnosti nastala je knjiga o suvremenoj glazbenoj sceni koja je, daleko od velikih medija, ostavila (i još uvijek ostavlja) neizbrisiv umjetnički trag. Na gotovo 250 stranica praćenih fotografijama Enciklopedija pruža uvid u domaće stvaralaštvo, u izvođače koji su zaigrali prema vlastitim pravilima, srušili i ignorirali postojeće obrasce te kao standard nametnuli jedan posve novi, dotad neviđeni do-it-yourself svijet omogućen ubrzanim razvojem tehnologije, internet-servisa i društvenih mreža. Autori Zoran Tučkar i Stjepan Vrečko, dugogodišnji suradnici koji su veći dio punoljetnosti proveli u svijetu glazbe, prikupili su više od 330 izvođača koji su u proteklih 20 godina, od 2000. do 2019., obilježili hrvatsku scenu: od mainstream izvođača preko kultnih imena, pa sve do onih perifernih i opskurnih.

Od kada seže vaše poznanstvo i na kojim ste sve projektima surađivali?

TUČKAR: Upoznali smo se pišući za jedan glazbeni portal, Stjepan je bio urednik sadržaja, a ja sam bio novinar suradnik. Naša komunikacija bila je praktički svakodnevna po pitanju recenzija, vijesti, zanimljivosti, a zajedno smo išli i na koncerte. U ljeto 2017. skupa smo radili veliku priču "50 godina od Ljeta ljubavi", i pišući o tome imali smo dobru "kemiju" i tada sam pomislio da bi bilo lijepo da još nešto skupa radimo.

Kako ste došli na ideju za pisanje "Enciklopedije hrvatskog milenijskog rocka", i kada se ta ideja rodila?

TUČKAR: Tijekom Interlibera 2017., Krešimir Blažević, vlasnik Rockmarka i glavni urednik knjige, Stjepan i ja sjeli smo na kavu i pričali o mogućim budućim projektima. Imali smo žustar, živ razgovor iz kojeg su frcale ideje i u jednom trenutku Stjepan je ispalio: "Zašto ne bismo pisali o mladoj hrvatskoj rock-sceni? Nitko to nije radio, vjerojatno i neće, a pratimo je godinama." Kreši i meni ta se ideja svidjela i polako smo počeli slagati puzzle.

Približite nam proces nastanka knjige. Koliko dugo je sve to trajalo?

VREČKO: Od same ideje do knjige na polici trebalo je više od dvije godine. Prvi dio obuhvatio je širu selekciju izvođača, postavljanje kriterija, rasprave i analize koga i zašto uvrstiti. Kada smo suzili popis, dogovorili smo se na što ćemo obratiti pozornost kako bi sve bilo ujednačeno i bacili se na posao koji je obuhvaćao sve radnje za koje smo mislili da će nam pomoći: od preslušavanja izdanja, čitanja intervjua, koncertnih izvještaja, službenih press-materijala, izravnih kontakta sa samim izvođačima, sve što nam je bilo na raspolaganju. mnogo su nam pomogli članovi nekih bendova, izdavači, diskografi i brojni zaljubljenici u glazbu. I naravno, Krešine sugestije i usmjeravanja kada bi nam nešto promaknulo.

Što biste voljeli da knjiga potakne kod čitatelja? Što u sadržajnom smislu nudi glazbenim entuzijastima te onima koji su željni dodatno proširiti svoje glazbeno znanje?

VREČKO: Voljeli bismo da potakne znatiželju, da se čitatelji pitaju kako je moguće da postoji tako velik broj izvođača za koje nisu čuli i s čijim radom nisu upoznati. Možda se odvaže izići iz serviranog glazbenog okvira, sami krenu u istraživanje i uvjeren sam da će pronaći nešto za sebe. Neka im Enciklopedija bude polazna točka. Oni već upoznati sa scenom saznat će za neke nove izvođače, vidjeti koliko je čitava scena međusobno povezana i isprepletena, a gotovo sve bitno na jednom je mjestu i zbog toga je ova knjiga jedinstvena; ovakvo što dosad u Hrvatskoj nije objavljeno. Enciklopedija je istovremeno i svojevrsni ‘uvod u scenu‘, ali služi i kao uvid za one koji žele znati više. Novim, mladim izvođačima može biti poticaj da ustraju u svojoj misiji, a vjerujem da će prava vrijednost knjige biti tek za desetak i više godina kada stasa jedna nova glazbena generacija odrasla na pjesmama izvođača iz nje.

Aleksandar Dragaš u predgovoru je vašu knjigu usporedio s knjigom "Tajna povijest rocka". Možete li povući paralelu između te dvije knjige? Koje je vaše mišljenje o toj knjizi i smatrate li da je na bilo koji način utjecala na vašu?

TUČKAR: Smatram da je sve što sam ikad pročitao utjecalo na moje pisanje o muzici, pa tako i Sarigova knjiga. Teško mi je povući paralelu, jer je ipak riječ o drugim vremenima i okruženjima.

Vaša knjiga donosi i neke zanimljive anegdote iz glazbenih krugova. Koje biste istaknuli kao najneobičnije?

TUČAR: Godine 2016. sam bio na Demofestu u Banjoj Luci i svirao je indie rock-sastav Seine. Nastupili su u krnjem sastavu, jer im basist nije mogao doći. Stoga su izvodili pjesmu u kojoj nije bilo bas dionica i - pobijedili. Nastavak koji slijedi nije u knjizi: stjecajem okolnosti članove benda, Ivana i Mišu, vozio sam kući u Zagreb u Peugeotu 206 svog oca. Kako je to mali auto, nije trebalo mnogo da izgleda krcato. Dođemo mi na bosansko-hrvatsku granicu, policajac nas pita za dokumente i što to vozimo, kažem da vozim jučerašnje pobjednike Demofesta i da je to njihova oprema. On čestita i pita: "A kakvu muziku svirate?". Izletjelo mi je: "Šansone", nakon čega je slijedio trenutak značajnog razmišljanja graničnog policajca. Vrati on nama dokumente, i nakon 10 minuta tišine Mišo meni kaže: "Pa znaš, ovo sa šansonama i nije netočno".

Koje biste bendove/izvođače navedene u knjizi istaknuli kao one koji stvaralački djeluju kratko, a potencijalno predstavljaju novu nadu hrvatskog rocka?

TUČKAR: JR August, Lu Jakelić, M.O.R.T., Bebe na vole, Nina Romić, Irena Žilić, a možda i Mia Dimšić, ako bude rasla sa svojom publikom.

Usporedite hrvatski milenijski rock s vodećim svjetskim scenama istog razdoblja. Kako stojimo u tom odnosu ili, primjerice, u odnosu na srpsku alternativnu scenu posljednjih 20-ak godina?

TUČKAR: Ipak nešto manje poznajem srpsku scenu nego hrvatsku, no čini mi se da su i jedna i druga kreirale mnoštvo vrhunskih umjetničkih djela koje se mogu usporediti s kurentnom svjetskom muzičkom produkcijom.

Tijekom razdoblja kojim se bavi vaša knjiga mogućnosti za snimanje i plasman albuma neusporedivo su veće nego ikada prije. No, je li se današnjim mladim bendovima lakše probiti u glazbenoj industriji nego onima koji su počinjali tijekom 70-ih ili 80-ih godina prošloga stoljeća?

VREČKO: Tehnologija je tako napredovala da im je, uvjetno rečeno, lakše snimiti album, lakše ga je objaviti, no znatno je teže nametnuti se, a kada im i to pođe za rukom, još je teže održati se. Pravila glazbene industrije potpuno su drugačija nego što su bila prije nekoliko desetljeća, a kada tome dodamo hiperprodukciju i prezasićenost svime na svim poljima, jasno je koliko je publika s jedne strane nestrpljiva, a s druge obeshrabrena i nezainteresirana.

Smatrate li da neetablirani bendovi i izvođači navedeni u knjizi dobivaju dovoljno medijskog prostora?

TUČKAR: Prije desetak godina pisao sam o koncertu jednog cijenjenog hrvatskog pjevača. U roku od nekoliko dana mi se dotični gospodin javio i rekao: "Hvala ti što si pisao o muzici, a ne o ljubavnim nevoljama jednog od mojih pratećih glazbenika". Medijski pokrovitelj njegovog koncerta bila je ugledna tiskovina. Ako je to rekao poznati hrvatski pjevač, možemo misliti kako je tek s onim manje afirmiranim umjetnicima koji tek traže svoje mjesto pod suncem.

Neovisno o žanru, koji su vam omiljeni albumi (domaći ili strani), objavljeni u ovom mileniju?

TUČKAR: Od domaćih, "Strah od dubine" Svemira, "Dangerous Waters" JR Augusta, "Tužna kocka" grupe M.O.R.T., a od stranih "Songs For the Deaf" Queens of the Stone Age, "Funeral" Arcade Fire, i "Sound & Fury" Sturgilla Simpsona.

Koje su vam najdraže glazbene knjige?

TUČKAR: Na moj rad na ovoj knjizi najviše su utjecale "Ex Yu rock enciklopedija" Petra Janjatovića i "P.U.N.K. - Potpuno uvredljivo negiranje klasike" Darka Glavana.

VREČKO: Teško mi je izdvojiti bilo koju, no posve je jasno da ove enciklopedije ne bi bilo da nije bilo velikana i autoriteta domaće i strane glazbene kritike i glazbenog novinarstva.

Kako te zadovoljni dosadašnjim dojmovima i reakcijama čitatelja? Imate li u planu promovirati knjigu po gradovima?

VREČKO: Knjiga je praktički sve izvođače koji su u njoj uhvatila na prepad. Kako mi se čini, ne znaju je li više neobično što jedna takva knjiga postoji, ili to što su u njoj. Reakcije čitatelja zasad su iznimno pozitivne, a konstruktivne kritike uvijek su dobrodošle, jasno je da ih u ovakvom velikom projektu mora biti. I voljeli bismo je promovirati po gradovima i lokalnim sredinama, jer garaže i prostori za vježbu mjesta su na kojima nastaje scena. Otamo sve kreće.

Imate li već u vidu neki novi zajednički projekt?

VREČKO: Naravno, ne mislimo stati na ovome, Enciklopedija je tek početak, ali sve u svoje vrijeme.