Kada ste u nedavnim boljim vremenima susreli u gradu Zvonka Borbaša, na pitanje: "Kako ste, gos‘n Borbaš", odgovarao je: "Like a rolling stone!"

I danas ga humoristični duh nije napustio. Premda, provoditi vrijeme u četiri zida nikome nije lako.

- Znaš, mi mladići koji smo drugi put napunili 36 moramo biti posebno oprezni - pričao je otac Borbaš koji se pridržava svih savjeta službe civilne zaštite.

- Odnedavno živim sam. Supruga mi je preminula i mogu ti priznati da se spasila s obzirom na ovo što nas je zadesilo. Ona nas je sve okupljala nedjeljom na ručkovima. Moja je sreća što i Alen i kćerka Maja danas žive u blizini. Kroz prozor mi donesu ručak, pa eto dnevno dobijem i dva ručka, jedan od kćeri, a drugi od snahe Ivane. Navrate i unuci, posebno srednji kad ujutro duže spava pa propusti školu na TV-u. Dođe onda kod djede jer mogu vratiti program.

Nažalost, Borbaše je u izolaciji dočekala i tužna vijest iz Splita o smrti njihova dugogodišnjeg prijatelja i legende hrvatskog borilačkog sporta Branka Cikatića. Prvi put su se Zvonko Borbaš i Branko Cikatić susreli još davnih sedamdesetih godina kada je karate kod nas bio u začetcima.

- Natjecali smo se na Kupu Jadrana u Splitu. On je bio šest godina mlađi od mene i tada je već bio aktivan. Među prvim trenerima bio mu je Edo Unković, naš prijatelj, kasnije i vlasnik Disco kluba Vega u Osijeku.

Događaj po kojemu će Borbaš stariji Cikatića pamtiti zbio se 1991. godine. Tada su se zapravo najviše i zbližili.

- U proljeće 1991. godine vodio sam na Europsko prvenstvo za kadete i juniore u Glasgowu našeg člana Zorana Hocka. Tada je postao europski prvak. Međutim, nastupio je u kimonu posuđenom od jednog svog prijatelja iz kluba. Njegov je bio skroz poderan od brojnih treninga i nije bio za natjecanja. Kada je to Cikatić čuo, osobno je došao u Osijek i donio klubu kompletnu sportsku opremu. Punu torbu kimona. Tada sam shvatio i njegovu ljudsku veličinu.

Shvatio je kasnije i koliki ugled ima u svijetu, posebno u Aziji.

- Bili smo zajedno na Tajlandu i doslovce ljudi su ga doživljavali kao cara. Ma kao božanstvo. Jer možete zamisliti da mu se tisuće ljudi doslovno klanjalo ili kleknulo pred njega. U Tokiju nas je primio veleposlanik. Pričao nam je kako većina ljudi tada nije znala za Hrvatsku, ali su je zahvaljujući Cikatiću, dakako u to vrijeme Ivaniševiću, košarkašima i nogometašima, upoznali i saznali o njoj i u Japanu.

Zajedno s Cikatićem osnivao je Hrvatski savez tajlandskog boksa. Prvi predsjednik Saveza bio je još jedna ljudska veličina.

- On je u to vrijeme bio direktor reprezentacije, ja sam bio član stručne komisije, a prvi predsjednik bio je general Ante Gotovina! Mi smo, ako se ne varam, 1997. godine organizirali prvo Prvenstvo Hrvatske u tajlandskom boksu u Vukovaru. Bilo je to prvo natjecanje pod ingerencijom Hrvatske u Vukovaru nakon mirne reintegracije. Cikatić je, dakako, bio naš počasni gost.

Posljednji put vidjeli su se prošle godine u Solinu, gdje je Cikatić i odrastao.

- Dolazili smo u Split, pa smo tako u povodu 50 godina karatea u Splitu Alen i ja dobili priznanja njihova lokalnog saveza. Prošle godine organizirali smo Salona fight cup, koji je imao humanitarni karakter. Kompletan prihod išao je za Brankovo liječenje. Došao je tada na natjecanje. Bio je u kolicima, ali mentalno jako dobar, vedar. Dugo smo pričali. Prisjećali se zajedničkih trenutaka, posebno s putovanja. Kasnije smo uglavnom informacije dobivali od njegove supruge Ivane koja je dopredsjednica Saveza. Nažalost, znali smo kako dijagnoza nije bila dobra i kako će se trenutak koji se, nažalost, nedavno i dogodio kad-tad dogoditi - zaključio je Zvonko Borbaš.