Objavljeno 23. ožujka, 2020.
Život se ovih dana svima nama iz temelja promijenio. Donosimo priče građana o tome kako se s time nose.
LIDIJA MLIKOTA, FRIZERKA
Sad više nikoga ne šišam i ostajem kod kuće
Kad je prošloga tjedna, u srijedu, primala, za sada, posljednje klijentice na frizuru u svome frizerskom salonu "Diva", 43-godišnja osječka frizerka Lidija Mlikota kaže da bi joj i četiri ruke bilo malo. Naime, njezine stalne klijentice znale su da će najmanje sljedećih 30 dana ostati uskraćene za njezine usluge.
"Kao i brojni drugi privatnici, i ja sam morala zatvoriti vrata svoga lokala, i to na sljedećih 30 dana. I kad sam nekada prije kukala kako imam puno posla, sad mogu priznati da mi taj posao baš nedostaje. Život mi se potpuno okrenuo i sad imam mnogo više vremena nego inače što sam ga imala, ali čovjek se jednostavno mora priviknuti. Znam da ako ja ne izlazim, tada koronavirus neću prenijeti ni ikome drugome, a to je i je opći cilj", priča Mlikota, omiljena frizerka u svome kvartu.
Ne može reći, kaže u šali, da nema svakodnevne izlaske, i to one po nekoliko minuta. Naime, jednom dnevno prošeće svoga psa, no otkako su postrožene mjere za boravak na otvorenom, bude vani samo koliko treba da pas obavi svoje potrebe, a drugi put u danu psa izvede sin. Svakih nekoliko dana u prodavaonici se opskrbi potrebnim namirnicama, a ostalo vrijeme provodi gledajući filmove, čitajući knjigu ili u virtualnoj kavi s prijateljicama kojih ima puno.
Među brojnim njezinim prijateljicama su i one iz frizerske, pa i pedikerske te kozmetičarske "branše". Sve one, dakako, žele da se ova situacija što prije završi kako bi se vratile svom uobičajenom radnom ritmu. Kao jedan od onih obrtnika koja radi sama, Lidija Mlikota strahuje što će biti ako ove mjere sveopće zabrane potraju.
"Činjenica je da ću morati platiti režije i kao samohranoj majci uopće mi nije lako. Mnogo mojih kolegica je u podstanarstvu, i to će biti velik problem. Ne znam od čega ćemo živjeti mi kojima država, bar za sada, ne nudi nikakve konkretne pomoći. Nadam se samo da neće procvjetati ‘siva ekonomija‘", ističe svoje brige Mlikota, dodajući kako je ipak po prirodi optimistična osoba i vjeruje da će ovo sve završiti što prije i što bezbolnije.
No, da bi se to ostvarilo, mišljenja je da svi zajedno moramo biti strpljivi i vidjeti što će se dalje događati. U međuvremenu, zbog sebe i drugih trebamo se, naglašava naša sugovornica, svi držati pravila ostanka kod kuće kako bismo pomogli u općoj zaštiti od ovog nama nepoznatog virusa koji je svima paralizirao život. “Nadam se da će se sve brzo završiti”, zaključuje Mlikota.
Marija Mihelić
MIRTA VEKIĆ, INSTRUKTORICA JOGE
Nakon online vježbanja posvetim se roditeljima
Kako spojiti ugodno s korisnim, odnosno posao i zadovoljstvo, dobro zna 47-godišnja Mirta Vekić, instruktorica joge i voditeljica Udruge za poboljšanje života i osobni razvoj "Moksha".
"Prošloga ponedjeljka prestala sam raditi jer, iako još nisu stupile na snagu zabrane kao što je to sad slučaj, vidjeli smo dobro što se sprema. Stoga sam odlučila držati sate joge za moje članove online", kaže Vekić, koja za sada na satima okuplja samo svoje članove svih dobnih skupina, no ne i ostale koji se žele priključiti. Joga je, pojašnjava, praksa koja zahtijeva učitelja koji će pratiti rad polaznika i ispraviti ga eventualno u nekim položajima. Svoje članove već dobro poznaje i baš kao učitelji u svojim virtualnim učionicama u školi, svoje članove prati online i zajedno rade ono što bi radili i da nije došlo do epidemije koronavirusa. U određeno vrijeme, baš kao što su to i radili u udruzi, članovi se okupe na internetu i odrade svoje sate. Zanimljivo je, kaže, da nitko od članova ne "kiksa" i da slušaju njezine upute baš kao da su svi zajedno u prostoriji. U konačnici, pojašnjava, to donosi dobro i njima samima, a neki od njih članovi su od samih početaka i dobro znaju koliko je potrebna disciplina. Tek nakon što se odvoji od računala, odnosno nakon što odradi unaprijed planirane sate joge sa svojim članovima, Mirta se opušteno može posvetiti sebi, ali i svojim roditeljima.
"Svojim roditeljima pomažem onoliko koliko mogu. Mislim da u ovoj situaciji ne mogu učiniti ništa drugo da ih sačuvam od zaraze osim da ih opskrbim namirnicama koje im trebaju i da im se ne približavam kako im ja koja se ipak krećem više vani ne bih prenijela zarazu bilo koje vrste", zaključuje Mirta.
Poput brojnih Osječana, kaže, osuđena je na virtualne kave i druženja i život joj se, poput mnogima, okrenuo naglavačke. No smireno naglašava da, strahovali od zaraze ili ne, ne treba nipošto paničariti. Panikom možemo lako stvoriti nervozu i kod drugih osoba, a to nije zdravo ni za koga.
"Bez obzira na ono što nas čeka, mislim da se trebamo radovati svakom danu, suncu, osmijehu i svemu lijepome. Stvaramo li nervozu sebi i drugima, nećemo ništa dobro napraviti. Čim smo nervozni slabimo sami sebi imunitet i to nipošto nije dobro. Mislim da je strah potpuno nepotrebna emocija u ovoj situaciji, posebice ako se držimo uputa koje nam svakodnevno upućuju stožeri civilne zaštite", poručuje Mirta Vekić svojim sugrađanima.
Marija Mihelić
RADMILA ŠTEKIĆ, UMIROVLJENICA
Umjesto plesa, telefonski razgovori s prijateljicama
Nije bilo dana da se na osječkom Jugu 2 Radmila Štekić, 73-godišnja umirovljenica i voditeljica Matice umirovljenika Hrvatske, Podružnice Jug 2, nije i nekoliko puta prošetala središtem te gradske četvrti.
Brojni tamošnji stanovnici dobro je znaju, no razumljivo, već nekoliko dana tek je rijetki sretnu. Kao pripadnica rizične skupine građana koji se posebno moraju čuvati zaraze koronavirusom sada svakog četvrtoga dana iziđe iz stana u Motovunskoj ulici do obližnjeg trgovačkog centra. Kupi odjednom više namirnica da ne mora izlaziti s četvrtoga kata u stanu, ali i zato da ne bi neprestano išla među ljude u ovoj situaciji. Međutim, za sada odbija bilo kakvu vrstu pomoći jer je noge jako dobro služe i smatra da je čak i u ovoj situaciji zdravo da "protegne" noge. No tek u slučaju potrebe.
"Još uvijek odem sama u nabavu, jer nekako još uvijek ne želim da mi drugi pomažu. Blizu mi je pošta i prodavaonica, a jako dobro vodim računa o tome da držim razmak od najmanje dva metra i već nekoliko dana uopće ne idem u šetnju, a sad mi nije ni dopušteno", priča Štekić kojoj najviše nedostaje boravak u Matici umirovljenika, što joj je, kaže, bila donedavno svakodnevna rutina. Kad je predsjednica osječkog MUH-a prošlog tjedna najprije nagovijestila da se do daljnjeg ukidaju plesovi, a potom i druženja, bilo joj je jasno kako neće skoro vidjeti svoje prijateljice.
"Sad se uglavnom čujemo telefonom i razgovaramo o tome što radimo, što ćemo taj dan kuhati i prebiremo po ostalim umirovljeničkim temama. Druga zanimacija mi je televizija, no koliko god željela biti informirana, volim čuti i nešto drugo što se događa osim ove epidemije", iskreno će Štekić i u šali kaže da sad ima još više ionako dovoljno slobodnog umirovljeničkoga vremena. Koristi ga za "generalku" u stanu kako bi joj brže prošlo vrijeme. Vrijeme provodi i na balkonu te na prozoru i kaže da ionako nije naučila boraviti na trgu gdje se obično skupljaju umirovljenici pa joj ova izolacija nije nepremostiv problem.
Majka je dvojice sinova od kojih jedan živi u Njemačkoj i svjesna je da ga dugo neće moći vidjeti. Drugoga, koji živi u Donjem gradu, vidi kad joj dođe nešto pomoći, no uglavnom se čuju telefonom. Iako su uskrsni blagdani pred vratima, kaže kako sin koji je u Njemačkoj ionako dolazi samo tijekom godišnjeg odmora i na Božić, no nada se da će Uskrs provesti s obitelji drugoga sina.
"Proći će, nadam se, i ovo sve i vratit će se u normalu. Nadam se da neću oboljeti i da će sve biti dobro. Znam da sam u rizičnoj skupini, no volim se sama poslužiti, bar za sada", zaključuje Štekić.
Marija Mihelić