Pročelnica Zavoda za dječju i adolescentnu psihijatriju Kliničkog bolničkog centra Osijek, prof. prim. dr. sc. Katarina Dodig Ćurković, spec. psihijatrije, spec. dječje i adolescentne psihijatrije, jedna je požrtvovnih liječnica ove zdravstvene ustanove. U vrijeme zatvaranja škola te svih mjera u borbi protiv koronavirusa daje sve od sebe kako bi pomogla toj ranjivoj skupini.

Kakvo je trenutno stanje kod vas na Zavodu?

- U stacionaru Zavoda trenutno imamo tri pacijenta. Redovni ambulantni trak i dnevnu bolnicu smo ukinuli, no kako je riječ o ranjivoj skupini, dostupni smo im 24 sata dnevno i u bilo koje vrijeme mogu nas nazvati. U kontaktu smo s roditeljima i dobili smo naputak da u slučaju bilo kakvog pogoršanja u bilo koje vrijeme mogu se javiti našoj službi, i to bez uputnice, kako ne bismo opterećivali sustav primarne zdravstvene zaštite.

Troje vaših pacijenata nema pravo na posjete? Kako to podnose?

- Roditelji im mogu do portirnice donijeti potrebne stvari i, naravno, telefonski kontaktirati s djecom. Omogućeno im je obrazovanje preko laptopa, odnosno tableta kako bi neometano pratili virtualnu nastavu. Prednost je to što imamo dvorište, pa mogu biti na svježem zraku.

Što ako se pojavi neko hitno stanje u sljedećim danima?

- Postupamo prema svim pravilima anamneze, pitamo ih jesu li bili izvan Republike Hrvatske, odnosno u kontaktu s rizičnim osobama. Pravilo je da im pratnja ostane vani, jer su kontakti svedeni na minimalnu mjeru u svrhu zaštite od zaraze, a i prema uputama Nacionalnog stožera civilne zaštite.

Očekujete li da će u sljedećim danima biti puno poziva roditelja?

- Mislim da će nam se javljati roditelji u većem broju nego do sada. Ne smijemo zaboraviti da je ovo prva ovakva situacija gdje je potrebna maksimalna disciplina. Pitanje je koliko dugo djeca mogu izdržati u ovakvoj situaciji i očekujem da će se javljati kategorija osjetljive djece. Već ih sada muče nedoumice o državnoj maturi, upisima na fakultet, ali i ispravljanju loših ocjena i sl.

Na koji vam se način mogu javiti roditelji?

- Dala sam naputak svim mojim liječnicima da moraju biti dostupni od 0 do 24 na brojevima telefona 211-750 i 211-752. Oni su maksimalno na dispoziciji svakome tko smatra da nas treba kontaktirati. Valja znati da je stacionar odvojen od dijela u dežurstvu kako bi zaštita bila maksimalna, u slučaju potrebe za kojom hitnom situacijom.

Mislite li da su adolescenti već sad ugroženi s obzirom na ovu situaciju?

- Djeci je fora kad nema škole, no mislim da ta fora to više nije. Pokušavaju komunicirati preko virtualne učionice i neki se snalaze bolje, neki lošije. Imate situacije gdje djeca nemaju naviku pratiti takav način nastave bez nadzora i mnogima je to teško organizirati ako roditelji rade.

Jesu li ove mjere teže pogodile djecu u vrtićkoj dobi ili stariju?

- Najlakše je igrom zaokupiti djecu vrtićke dobi. Tu su i bake i djedovi, tu je djecu doista lakše zaokupirati modeliranjem, pričama, crtežima i druženjem s prijateljima. Naravno, držeći se propisa okupljanja ne više od njih petero. Međutim, srednjoškolci i stariji osnovnoškolci naučili su se baviti sportskim aktivnostima i moraju izbaciti tu svoju energiju. Naviknuli su boraviti u kafićima i družiti se, jer im je druženje prijeko potrebno, a sad nas zovu roditelji i kažu kako svi ‘pucaju po šavovima‘, jer je djecu teško zadržati u četiri zida. Realno, aktualni memovi na humorističan način prikazuju kako ćemo izdržati u samoizolaciji, no to je samo privid stvarne situacije.

Kako će djeca shvatiti da možda u ovome trenutku ne mogu kod bake i djeda jer su rizična skupina? Ima mnogo takvih slučajeva.

- Djetetu treba objasniti kako to što ne viđaju baku i djeda ne znači da ih ne vole, nego da ih na taj način štite, jer su jedna od rizičnih skupina. Treba im objasniti da svojim postupanjem dokazuju svoju dobrotu jer nikad se ne može znati hoće li oni kao mlađe osobe koje nisu u rizičnoj skupini zaraziti svoje starije članove obitelji. Treba im reći da svojim postupanjem pokazuju ljubav i odgovorno se ponašaju.

Kako je s praćenjem virtualne nastave?

- Očekuje se da djeca prate nastavu, no ona imaju osjećaj da to rade cijeli dan. S druge strane, roditelji su nervozni jer je neizvjesno hoće li dobiti plaću, hoće li moći platiti račune i općenito situacija u kući može biti preburna.

Preporučujete li da se zabave nečim što dosad nisu imali vremena raditi?

- Recimo, mogu pospremiti sobu, no što kad je pospreme i počiste? Dobro je što je vrijeme povoljno, pa mogu sjesti i družiti se na otvorenome, na propisanoj udaljenosti, no za idući se tjedan najavljuje lošije vrijeme i morat će se zadržati u kući. Zapravo je potrebno najprije posložiti situaciju u kući kako se nervoza ne bi prelijevala s jedne u drugu točku. Moraju svi zajedno imati puno razumijevanja jedni za druge, jer su prisiljeni biti skupa, pa je to možda dobra situacija da se razriješe frustracije koje ih tište godinama.

Kad ste spomenuli memove, i na društvenim mrežama, srećom, još ima dosta humora.

- To je jako važno i dobro. Mladi su zatvoreni u kući, a ne znaju zašto su zatvoreni. Istodobno, bombardirani su raznim vijestima, pa je dobro da roditelji objasne djeci u razvojnoj dobi što se događa i pojasne im da smrtnost od koronavirusa nije velika. Dobro je da još ima humora, to nas drži i to je uistinu zdravo.

Imate li još kakav prijedlog za kraćenje slobodnog vremena?

- Dobra je ideja da se povežu, recimo, preko Skypea na, kolokvijalno rečeno, "virtualno ispijanje kave”. Mogli bi i pročitati neku knjigu koju su namjeravali čitati, a ranije nisu stigli. I ne zaboravimo da je preporuka da se boravi na svježem zraku, no u kontroliranome broju. I župan je rekao da je preporuka šetnja. Evo, i sama planiram sjesti na bicikl i otići u prirodu. Sigurno neću sa sobom povesti još 50 ljudi (smijeh).

Kako se osobno nosite s tinejdžerom kod kuće?

- Mislim da bi bila manja šteta da mi je sin vani nego kod kuće (smijeh). Trenira vaterpolo i mora isprazniti ovu energiju sad kad ne može uobičajeno odlaziti na treninge, a što je do sada činio godinama, kontinuirano. Sva djeca trebaju biti na svježem zraku, pa tako i on, naravno prema svim uputama koje su donesene.

Kako vam se čini organizacija rada u zdravstvu općenito ovih dana?

- Ne znam je li to zbog iskustava Domovinskog rata da ljudi ovdje podižu samopouzdanje, a takav je slučaj sa Stožerom civilne zaštite Osječko-baranjske županije i sa svim liječnicima Kliničkog bolničkog centra u Osijeku. U prvom redu župan Ivan Anušić ulijeva povjerenje i jasno je da drži stvari pod kontrolom. Naposljetku, imamo ministra zdravstva Vilija Beroša, koji je odličan, i mislim da je svaki pojedinac u tom lancu dobrote dragocjen. Budemo li se svi držali njihovih naputaka, duboko vjerujem da će ova neočekivana situacija proći što bolje i, iskreno se nadam, što brže.

I za kraj, koje su vaše općenite prognoze i preporuke?

- Najmanji je problem u životu izgubiti jednu školsku godinu, jer jedna godina u životu ne znači ništa. Najvažnije je da svi ostanemo na broju i da se posložimo. Svi smo mi, bili djeca ili odrasli, u stresu jer na prve dane proljeća živimo kao da nam je oduzeto pravo na slobodu. Važno je da se sad osvijestimo i vidimo koliko smo sve uzimali zdravo za gotovo, čak i liječnike. Moram reći na kraju da sam ponosna na ovaj sustav! Iako dolazim iz Metkovića i ovamo sam se doselila 90-ih, osjećam Osijek i našu županiju kao dio sebe oduvijek. Mislim da smo svijetli primjer drugima i u pitanju protoka informacija i u svemu drugome. Ja kao pročelnica Zavoda rekla sam svojima da, ne mogu li podnijeti presing, slobodno odu na godišnji. I ovo će jednom proći. Mora!