Magazin
HANDKEOV DUHOVNI BRAT

Ruski književnik koji je bio Karadžićev snajperist s Pala
Objavljeno 21. ožujka, 2020.

Smrt nekadašnjeg sovjetskog disidenta Eduarda Vjenjaminovića Ljimonova nije nikoga pretjerano rastužila osim možda tu i tamo nekog najbližeg. Ipak dotični je Rus, koji je prijateljevao sa Željkom Ražnatovićem zvanim Arkan ispijajući s njime šljivovicu u Erdutu i Radovanom Karadžićem pucajući iz snajpera po Sarajlijama, bio nečovjek i moralno smeće.

Baš zato zbog izočnosti i trunka sućuti i poštovanja prema spomenutom ruskom piscu i intelektualcu ovi retci ne mogu biti smatrani nekakvim nekrologom. Posrijedi je tek tužna bilješka o zlim vremenima i još odvratnijim spodobama spremnima da svojim bezumnim djelovanjem zagorčaju život običnim malim ljudima koje nisu poznavali, dajući bratski zagrljaj i potporu ratnim zločincima "in situ et tempore", na licu mjesta i u trenutku počinjenja nekih od najsramnijih epizoda iz naše novije povijesti. Upravo je dotični Eduard Ljimonov uz bok svježem književnom nobelovcu Peteru Handkeu bio primjer takve ljudske zloće.

LAŽNI DISIDENT?
Obično se smatra da je priča o sovjetskim disidentima jedno od najveličanstvenijih poglavlja povijesti 20. stoljeća jer govori o hrabrosti pojedinaca da ustanu protiv totalitarnog sustava utemeljenog na ideji da je čovjek ništica u odnosu na kolektivističku tlapnju, bez obzira na monstrouznu kaznu koja je za taj neposluh i antirežimski čin slijedila. Brojni sovjetski i ini disidenti koji su prošli zatvaranja, mučenja, odvođenja u gulage i truljenje u psihijatrijskim klinikama svojim su životom posvjedočili o nesalomljivosti ljudskog duha u borbi za elementarno dostojanstvo. Cijena takvog zauzimanja bili su njihovi upropašteni privatni životi i uništeno zdravlje. Među mnogim velikim imenima poput Nadježde Mandeljštam, Aljeksandra Solženjicina, Andrjeja Saharova, Vladimira Bukovskog, Aljeksandra Ginzburga, Vasilja Stusa, Ljeonida Pljušča, Zvijada Gamsahurdije, Mustafe Džemiljeva, Natalije Gorbanjevske i drugih našao se i prozni pisac te pjesnik Eduard Ljimonov.

No, za razliku od ostalih političkih disidenata čije su djelovanje u pravilu obilježavali čast i poštenje, Ljimonov je odlučio zaroniti u mulj ljudskog beščašća. Teško je reći, ali čini se da je njegovu sudbinu zapečatilo mjesto rođenja. Riječ je o ruskom gradu Dzjeržinsku nazvanom po jednom od najvećih zločinaca 20. stoljeća Fjeljiksu Dzjeržinskom, utemeljitelju zloglasne boljševičke tajne policije Ćeke (kasnije preimnovane u NKVD odnosno KGB) odgovorne za smrt, nesreću i bol milijunâ ljudi. Zvuči onkraj svake pameti, ali taj grad i danas nosi to ime. Zacijelo ne bez razloga, treba današnjim Rusima na svaki mogući način utjerivati strah u kosti! Podsjećati ih na gulage, holodomor i sve ono što je stanovnicima bivšeg Sovjetskog Saveza ušlo već u genetski kod, a to je život u neprestanom strahu od vlasti i represije.

Ljimonov je rođen pod ukrajinskim prezimenom Savjenko koje je poslije s prezirom odbacio poigravajući se sa značenjem riječi "ljimonka" što je ruski žargonizam za ručnu bombu. Kasnije kada bude u svojoj domovini predvodio krajnje desnu Nacional-boljševičku stranku u logotip stranačkog glasila "Ljimonka" stavio je crtež ručne bombe, da ne bude nikakve zabune. Iako je živio i studirao u sovjetskoj Ukrajini u gradu Harkivu, Ljimonov ex Savjenko će tu zemlju vječno prezirati osuđujući zbivanja na Majdanu 2014. i dajući punu potporu ruskom pripojenju Krima i tzv. hibridnoj agresiji na Donabas koja i danas traje. To će mu po prvi puta u životu otvoriti prostor u najelitnijim moskovskim medijima (Izvjestija, RT) za koje piše sve do svoje smrti. Otac mu je bio časnik sovjetske tajne policije, no, Eduard Ljimonov će kao "antisocijalistički element" (ili ubačeni agent?) biti protjeran na Zapad. Ondje piše autobiografsku prozu "To sam ja, Edićka" ("It‘s Me, Eddie") objavljenu u srpskom prijevodu 1991. u vrijeme kada se s Arkanom družio u Erdutu na okupiranom hrvatskom teritoriju na području tadašnje Općine Osijek te haračio po razrušenom Vukovaru. U vrijeme svog boravka u New Yorku sedamdesetih godina "Edićka" Ljimonov pridružuje se trockistima okupljenima oko Socijalističke radničke stranke. Iako se ženio čak četiri puta svoje homoseksualne eksperimente s Afroamerikancima opisao je u spomenutom romanu čije je njemačko izdanje nosilo naziv "Fuck off, Amerika", a francusko "Le poète russe préfère les grands nègres". Zahvalni Srbi su mu taj roman tiskali čak u tri izdanja, a posljednje je objavljeno prije tri godine. Kako i ne bi kada je Eduard Ljimonov u njihovo ime u društvu Radovana Karadžića pucao iz snajpera po stanovnicima Sarajeva! To je zabilježila televizijska kamera danas slavnog poljskog filmskog redatelja Paweła Pawlikowskog. Njegov hvaljeni dokumentarac "Serbian Epics" pun sablažnjivih prizora može svatko pogledati na YouTubeu.

PIJANKA U ERDUTU
Ljimonov nije jedini koji je hodočastio na Pale. Svojim fotografijama u društvu Radovana Karadžića i Ratka Mladića na svojoj internetskoj stranici hvalio se i Dmitrij Rogozin, ali ih je uklonio onoga trenutka kada je postao visoki dužnosnik Putinovog režima. U to vrijeme u redovima na strani bosanskih Srba ratuju brojni ruski dragovoljci. Među njima se ističe ime Igora Girkina zvanog Strjelkov, to je onaj ruski agent koji se na društvenoj mreži VKontakte pohvalio rušenjem malezijskog putničkog zrakoplova iznad Donbasa nakon čega je smjesta povučen u Moskvu. Ono što povezuje Strjelkova i Ljimonova to je zajednički boravak u Transnjistriji/Pridnjestrovlju, proruskoj pokrajini u Moldaviji tijekom oružane secesije.

Prigodom druženja s Arkanom 1991. u okupiranom Erdutu Ljimonov s njime dijeli mnoga stajališta. Kako piše Emmanuel Carrère svojoj knjizi “Limonov: The Outrageous Adventures” ruski pisac mu je tada između dviju rundi šljivovice iznio svoju ideju kako “Gorbaćov i Jeljcin zaslužuju biti ustrijeljeni baš kao i Tuđman i Genscher”. Tko zna je li to slučaj htio ili kakva nebeska konstelacija da Eduard Ljimonov poznat u nekim krugovima i kao Edićka umre samo šest dana nakon 16. godišnjice smrti Slobodana Miloševića, kriminogenog srpskog političara kojeg je jako volio. Ta ga patološka sklonost ratnim zločincima približava Peteru Handeku i Harroldu Pinteru, dvojici književnika koje je Nobelov odbor nagradio najcijenijim odličjem naše civilizacije slaveći njihovu književnu ljudskost. Da dobro ste pročitali, Eudard Ljimonov je, govoreno rječnikom biologije, bio čovjek baš kao i mnoge druge nule iz ljudske povijesti.

Piše: Draško CELING
Možda ste propustili...

TEMA TJEDNA: PANDEMIJA LAŽNIH VIJESTI (II)

Lidija Dujić: Smrt je u medijima i dalje najjača valuta

RASIZAM: AMERIČKI CRNO-BIJELI SVIJET

Jedan san i milijun noćnih mora

KRATKO I JASNO: DRAŽENKA PLEŠKO

Domaća parfemska industrija sve je jača

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana