Zagrebačka nakladnička kuća Mitopeja ušla je u četvrtu godinu postojanja. Mali jubilej, ali s puno lijepih stvari, napose knjiga, kao i planova za budućnost. Drugim riječima, Mitopeja je jedinstvena pojava u svijetu izdavaštva koju, sudeći prema naslovima do sada objavljenima, njihovoj prezentaciji, dizajnu i ukupno uzevši cijelom programu, s punim pravom već sad možemo uvrstiti u prvu ligu svjetske književne produkcije. O svemu tome, Mitopeji jučer, danas i sutra, unikatnim knjigama i, naravno, Neilu Gaimanu, razgovarali smo s Vladimirom Cvetkovićem Severom, prevoditeljem i nakladnikom Mitopeje iz Zagreba.

U nekoj, recimo, rekapitulaciji, kako biste ocijenili proteklo razdoblje, do sada prijeđeni put s Mitopejom, jesu li se početne ideje i planovi ostvarili u praksi, je li se moglo bolje i više ili ste, za sada, zadovoljni postignutim?

- Tri i pol godine su prošle otkako sam kupio prva Mitopejina prava - na kapitalno djelo T. H. Whitea "Kralj bivši i kralj budući" - a to petoknjižje još nije ugledalo svjetlo dana. To ću ispraviti do ljeta. Predaja o kralju Arthuru najdraža mi je mitološka cjelina, a nitko je nije za naše vrijeme prenio tako dobro kao White. Zašto toliko kasnim? Pa, nisam očekivao postati nakladnik mojeg prijatelja Neila Gaimana, čiji je opus dosad bio krnje dostupan na hrvatskom, pogotovo u sferi ilustriranih djela; nisam očekivao ni ponijeti odgovornost za opus jednog nobelovca. Nisam očekivao da će Katherine Arden postati svjetski fenomen. Nisam, napokon, očekivao stvoriti ediciju koja će postati globalni pojam lijepe knjige. A sve se to obistinilo; u dvije i pol godine otkako izdajemo objavili smo trinaest naslova, što je prilično više od planirana četiri godišnje. A "Kralj bivši i kralj budući" je pet knjiga u jednoj, ipak - i ključno mitopejsko djelo dvadesetog stoljeća. Nadahnuo je naraštaje koliko i životna djela Tolkiena ili Peakea. Nepojmljivo mi je da su naši čitatelji cijelo ovo vrijeme uskraćeni za tog kralja među knjigama, baš kao što bi mi nepojmljivo bilo objaviti ga u iole nesavršenu prijevodu ili izdanju.

Često čujemo otrcanu frazu kako je sve u percepciji. S tim u vezi - kakva je percepcija Mitopeje danas, u hrvatskoj izdavačkoj i čitateljskoj stvarnosti, ali i vani, u inozemstvu?

- Nedavno sam na jednoj društvenoj mreži pročitao komentar čitateljica iz Bosne i Hercegovine, u kojemu se slažu da je Mitopeja jedini nakladnik o kojemu se nikad nije reklo ništa ružno. To nije posve tako: siguran sam da je bilo gunđanja kada dostavne službe nisu pravodobno isporučile narudžbe, zbog čega sam i prekinuo suradnju s njima. O samim knjigama, što je točno, pljušte same pohvale - što ne znači da se s perfekcionizmom ne može uvijek otići dalje. A to mi je i nužno: bez čista obraza, bez neosporna davanja najkvalitetnijeg mogućeg prijevodnog teksta u najkvalitetnijoj mogućoj izvedbi, ne bih mogao računati na trajnu i životno važnu podršku čitatelja i knjižničara, dvaju ključnih oslonaca Mitopeje. U pristupu nakladništvu od samog sam početka izbacio oslanjanje na državnu potporu, jer je odviše politizirana, a i knjižarske lance, jer su te 2016. godine bili odviše neuredni platiše. Sada se to pokazalo kao dobra intuicija, naročito u ovom drugom pogledu: knjižari danas razmjerno uredno plaćaju, ali količine naslova koje prodaju su mizerne. Vidim da ću u dogledno vrijeme glavninu poslovanja i dalje temeljiti na izravnoj prodaji, čega se ne bojim, jer nas čitatelji otkrivaju svakodnevno i redovno nam se vraćaju s povjerenjem. A to vrijedi i za pisce: svi koje objavljujemo našli su kod nas stalan dom, a to vrijedi i za novopridošle. Nedavno mi je Alix E. Harrow napisala da joj je velika čast što će je objaviti Mitopeja. A nisam bio svjestan ni da ona zna tko smo!

Do sada ste objavili niz vrijednih izdanja, unikatne forme i sadržaja, kojima ste usrećili, slobodno mogu tako reći, sve prave ljubitelje knjige, napose fantasy literature, ali i drugih žanrova koje objavljujete. Iz tog obilja, koji su naslovi Vama posebno značajni, koji autori, koje suradnje..., koje je knjige publika najbolje prihvatila?

- Nijedan naš naslov publika nije prihvatila loše - pa i zašto bi - ali jasno je da će naslovi poput trilogije "Zimska noć" Katherine Arden, koja je čisti melem za dušu, doživjeti širu omiljenost od psihološki zahtjevnih tekstova poput "Blijedog pogleda na bregove" Sir Kazua Ishigura. Potonja je knjiga, doduše, već nadahnula jedan novi hrvatski roman, a prohtjevni čitatelji je neprestano otkrivaju. To su tek antipodni primjeri: glavno mi je da je publika počela vjerovati Mitopeji kao takvoj, da smo se jasno profilirali u nakladnika kod kojeg se kupuje s povjerenjem. A u našim "fazama" od po osam naslova nađe se najraznorodnijih djela lijepe književnosti nadahnute mitom - od punih prikaza pojedine mitološke cjeline, poput Gaimanove "Nordijske mitologije", prvog Mythosa Stephena Frya koji nam upravo izlazi, ili Whiteovog Kralja, do ozbiljnih refleksija na načine na koje dopuštamo mitovima da nam oblikuju život - što je Ishigurova specijalnost, u punini izražena u "Slikaru plutajućeg svijeta" koji nam također dolazi proljetos. Stalo mi je objavljivati naslove koji mene samoga oduševe, obavijeste i osvijeste: divno mi je kada knjige tako djeluju i na druge. A možda mi je dosad najveća radost to što smo čitateljima otkrili čari slavenske baštine - prvo kroz Arden, a sada kroz djela Sophie Anderson. To je krug kojemu organski pripadamo, a o kojemu znamo žalosno malo. Spoznajući takva djela gradimo spoznaju sebe.

Koliko vidim, suradnja s Neilom Gaimanom se uspješno nastavlja i niz je novih izdanja. Između ostalog, objavili ste i "Američke bogove", koje ste, ako se ne varam, preveli još prije 20 godina za tadašnji Algoritam. Radi li se sad o Vašem novom prijevodu tog romana? Sad se taj roman veže i uz istoimenu TV seriju, čiju treću sezonu s nestrpljenjem čekamo. Vaš komentar i na Gaimana i na TV serijal i na cijelu fantasy literaturu koja je u slučaju Gaimana doživjela najvišu moguću razinu književne vrijednosti?

- Tekst "Američkih bogova" koji sam preveo za Algoritam za mjesec i pol dana u ljeto 2003. godine bio je za petnaestak tisuća riječi kraći od ovog koji donosi Mitopeja - Gaiman je tek nakon velikog uspjeha knjige bio u stanju objaviti taj, kako ga zove, the author’s preferred text, koji mi donosimo kao "cjeloviti tekst". Svih ovih godina mi je smetalo što smo na hrvatskom jeziku uskraćeni za integralnu inačicu djela koje se lako može ubrojiti u klasike suvremene književnosti, a izvorno je bilo skraćeno samo zato što urednici nisu vjerovali da će naći publiku, pa su htjeli bar uštedjeti na papiru. Nemojmo zaboraviti, ovo je roman koji ne samo da pripada žanrovima fantastike, znanstvene fantastike, strave, detekcije i putopisa, nego je za svaki od tih žanrova i dobio nagrade! A jednako se tako može ustvrditi da potpuno nadilazi žanr. Kad je Gaiman u jesen 2016. pristao dati prava na svoj opus meni, kao nakladniku koji nije imao nijednu knjigu iza sebe, dao ih je zato što je znao koliko se trudim: jer sam sve "Beskrajnike" u "Sandmanu" preveo istim početnim slovom, recimo, što je, kaže on, jedinstven slučaj među prijevodima u svjetskim razmjerima. Prva prava za Gaimana koja sam zatražio upravo su bila na cjeloviti tekst "Bogova" i nastavaka, "Monarha udoline" i "Crnog psa", tad nedavno izašlih u Headlineovom izdanju; "Nordijska mitologija" je došla kao idealan bonus. Bilo mi je genijalno kako su pronašli Daniela Egnéusa kao ilustratora dotičnih djela: uvijek silno ekspresivnog, nikad figurativno doslovnog. Na tragu je onoga što su Gaiman i McKean svojedobno radili, a opet posve svoj, pa nije ni čudo što je osvojio pregršt nagrada za ove ilustracije. Mitopejin je posao bio samo prenijeti i tekstualni i vizualni dio što vjernije. U slučaju "Crnog psa", to je drastično vjernije, jer je velik dio ilustracija Headline iz nužde odrezao - malo su se preračunali u omjeru teksta i ilustracija, što smo ispravili. A, naravno, kao nakladnik sam na sâm tekst "Američkih bogova" utrošio dobra četiri mjeseca, od temeljite revizije prijevoda i proširivanja teksta na cjelovitu inačicu, do prelamanja konačnih stranica, kako bi djelovale idealno. Neka; to sada jednom zasvagda izgleda kako treba. A Gaiman s ovim silno bogatim svijetom ide dalje, u bar još jednu novelu i još jedan roman, pa je dobro uhvatiti korak.

Što se tiče televizijskih "Američkih bogova", taj je serijal tako duboko zahvatio u roman da je cijela druga sezona zasnovana na jednom jedinom poglavlju, osmom! To je do te mjere složena knjiga, da. U trećoj sezoni tek čekamo dolazak Shadowa u Lakeside, što je mnogima najdosadniji, a meni najdraži dio romana, jer sam živio po malomišćanskoj Americi i smatram taj dio ključnim za poimanje američkog fenomena.

Uz uobičajeno tiskane klasične formate, Mitopeja se iskazala objavom ograničene naklade svake od knjiga, s posebnim individualnim brojem i ovitkom. Hoćete li s takvom praksom nastaviti, isplati li se to uopće, i s obzirom na cijenu takvih unikatnih primjeraka i na kupovnu moć čitatelja? U RH to rijetko tko (ili nitko) radi na takav način...

- Ograničena naklada od samo izravno dostupnih 500 primjeraka, nikad skupljih od 150 kuna, pa popraćenih neograničenim, redovnim izdanjima za knjižare, isprva je bila moj način zaštite od neizvjesnosti prihoda od knjižarskih lanaca. Kažem, kad sam počinjao, bili su nelikvidni - sad su samo nebitni količinom prodaje. Ovo je nov, a poslovno izuzetno održiv način rada, pogotovo ako se ima u vidu da doista ne koristi ni lipe sredstava za nakladničke potpore; tu i tamo si dopustim zatražiti minimalnu potporu za poduzetništvo u kulturi, to je sve. Jedini javni novac koji povrh toga primamo je za otkupe knjižnica koje same odluče imati naše knjige u ponudi, a one rade za neprijeporno javno dobro. Ovaj poslovni model, također, omogućuje sprezanje najboljih tradicija izrade knjiga iz proteklih tisuću i više godina s najnovijim tehnologijama: od lani su u svim našim luksuznim knjigama čipovi tehnologije NFC, recimo, koji vode čitatelja na dodatne sadržaje preko običnog dodira mobitelom. Gledamo jako daleko unatrag, ali istovremeno donosimo knjige koje su budućnost nakladništva.

Čitaju li se knjige i koliko danas u Hrvatskoj? Tko najviše čita, mladi, stariji ili ljudi srednje dobi? Jedan od mitova jest i taj da je tiskana knjiga "stvar prošlosti", iako i na primjeru Mitopeje vidimo da tome nije tako. Kakva je po Vama budućnost knjige, napose ovakve tiskane, u globalno umreženom i digitaliziranom svijetu na kraju drugog desetljeća 21. stoljeća?

- Normalno da se knjige čitaju i čitaju ih svi koji se nisu umno zapustili. A knjiga je nešto podosta drugačije od digitalnog sadržaja koji danas jest, sutra nije, a uvijek je podložan reviziji: knjiga na papiru uvijek će biti utjelovljenje tog teksta, i ne vjerujem da će se izgubiti, bar kad je riječ o naslovima koji trajno trebaju postojati. Takve sam upravo i odlučio raditi. Sve to ne znači da digitalni sadržaj ne može pratiti samo djelo; od eseja o prijevodima i mitološkim cjelinama na stranici, preko dodatnih sadržaja, do izravne komunikacije s kupcima preko društvenih mreža, digitalni mi je svijet našeg vremena prijatelj. Ali tek komplementaran prijatelj krajnjem djelu - djelu rada ljudske pameti i ljudskih ruku, i to u najvećoj mogućoj mjeri ovdašnjih, hrvatskih. Baš kao što Mitopejine luksuzne knjige kupuju ljudi iz inozemstva koji ne znaju hrvatski, čisto zato što su jedinstvene kolekcionarske vrednote, tako i naši majstori iz Crobooka, koji ih izrađuju ručno, dobivaju sve više poslova diljem Europe. Silno sam ponosan što sam opipljivo mogao dati doprinos prepoznavanju Hrvatske kao zemlje koja je u nečemu izvrsna - i to u nečemu što je neupitno dobro, poput knjige.

Nakon toliko godina s knjigama i autorima, prijevodima, izdavaštvom... koja je zapravo Vaša tajna dugovječnosti, motiva i entuzijazma da se i dalje svim srcem i umom bavite tim poslom?

- Nisam se nikad ženio.

Zaključno - Mitopeja danas i sutra, novi planovi, autori, naslovi, prijevodi...?

- Za razliku od mojih prethodnih iskustava u izdavaštvu, Mitopeju radim planski. Ne znači da nisam u stanju reagirati na nove glasove, kakvi su Arden ili Harrow, ali trudim se zaista imati plan kojim jedan naslov vodi u drugi, i način na koji se nove cjeline otvaraju i razvijaju i vode do novih i složenijih. Trebalo je objaviti "Nordijsku mitologiju" kako bi čitatelj znao što je brod od nokata, a i što znači ime kojim njegovi ispaćeni mornari nazivaju Shadowa u "Monarhu udoline", recimo. Ili, trebalo je otkriti način putovanja kroz ponoć u "Zimi za vješticu" da bismo objavili cijelu knjigu o portalima, kakva je "January i deset tisuća vrata" Alix E. Harrow. Trebalo je objaviti nesnosno relevantnog "Pokopanog diva" kako bi se u zemlji premreženoj etničkom mržnjom stvorio bar djelić refleksije na tu iskonsku problematiku kroz prizmu kralja Arthura - i stvorilo tlo za ključnu knjigu o kralju Arthuru. Bar u pet stotina duša voljnih kupiti Mitopejino luksuzno izdanje. Ne tražim mnogo.