Znatno redizajniran bio je zimus igrački kadar bjelobrdskog nogometnog drugoligaša. Uoči potpisa napadačkog pojačanja iz Nigerije koji se još uvijek nije pojavio, u smiraj prijelaznog roka posljednji u klub na krajnji istok Hrvatske stiglo je najzvučnije ime. Poslije osam godina boravka u inozemstvu u Hrvatsku se vratio i odlučio braniti žuto-plave boje BSK-a - Dino Gavrić.

Uskoro 31-godišnjak imao je doista zanimljiv i uzbudljiv itinerar koji je, s četrnaest godina, počeo ispisivati u Belišću, kamo je došao iz obližnjih rodnih Bistrinaca.

Nesvakidašnju darovitost i tjelesne predispozicije ubrzo su uočili u Osijeku te je potom nogometnu školu nastavio i dovršio u prvoligašu iz Gradskog vrta. S kojim je, uz jednogodišni izlet u kadete zagrebačkog Dinama, nakon završetka juniorskog staža potpisao 4,5-godišnji profesionalni ugovor te ga odradio do kraja, pri tomu participirajući u velikom broju utakmica. Uoči isteka te vjernosti teže je ozlijedio križne ligamente koljena te si tako pokvario pregovaračku poziciju za potpis novoga ugovora.

- Očekivao sam bar iste uvjete za potpisivanje drugog ugovora, ali su oni bili nepovoljniji te uz kombinaciju s tada turbulentnom klupskom situacijom nisam se dogovorio s tadašnjim čelnicima. Minuli rad nisu valorizirali iako su me povukli iz Maksimira, gdje sam imao jaku konkurenciju, tako da sam se odlučio vratiti u Osijek i u njemu dobio te solidno odradio prvoligašku seniorsku prigodu. Odluka nije bila jednostavna, ali sam odlučio krenuti drugim putem i ne sluteći tada koliko će on biti živopisan - počeo je taj 1,90 centimetara visoki stoper vrativši se osam godina unatrag.

Nakon nekoliko mjeseci bez kluba pronašao ga je u Poljskoj, gdje je do ljeta 2013. godine igrao za Widzew Lodz. Put ga je potom odveo na Cipar u Paralimniuou, odakle je ponovno otišao sjevernije u mađarski Dunajvaros, poslije čega je stigao u mostarski Velež te se u travnju 2016. otisnuo u Island, u prijestolnicu Reykjavik, gdje je zastupao tamošnji Fram. Poslije dvije i pol godine prešao je u drugoligaša Thor Akureyria, s kojim nije uspio izboriti plasman u elitni islandski razred te došao na životno raskrižje.

- Island je doista ugodno mjesto za život i dugo sam sa suprugom dvojio tamo se stalno nastaniti ili vratiti se kući, gdje smo u međuvremenu riješili stambeno pitanje. Prevagnula je želja za povratkom, koja je tinjala već neko vrijeme, tako da nismo morali dugo vijećati. Dugo nas nije bilo i dosta se toga izmijenilo, ali smo uvijek znali da je kod kuće najljepše. Mladi smo i, što je važnije, zdravi, tako da se ne bojimo novoga izazova, posebice jer smo brojne u tuđini uspješno prebrodili stječući pri tome neprocjenjivo životno iskustvo. Bilo je tu pri tome svega, a nije bio ni najsretniji izbor klubova budući da su oni iz Poljske, Mađarske te Bosne i Hercegovine bili, blago rečeno, problematični, tako da sam brzo morao mijenjati sredinu tražeći sigurniju egzistenciju premda sam u svim tim momčadima bio standardan i cijenjen. Najugodnije sam se iznenadio na Cipru, gdje sam, vjerojatno, i najbolje igrao u doista kvalitetnom društvu okupljenom, praktički, iz svih dijelova svijeta. Poslije epizode u Mostaru čekao sam novi klub pet mjeseci i dočekao ga u Islandu, gdju su sezone malo drukčije organizirane te između njih budu dulje pauze. Tako sam ju imao od rujna prošle godine sve do veljače tekuće, kada sam pristupio BSK-u - prepričavao je Dino svoj zanimljiv put.

- Kada sam se vratio u Hrvatsku, bilo je nekoliko kontakata, ali sam procijenio da to nije ono što bi me zadovoljilo, a i morao bih ponovno od kuće. Dolaskom Tomislava Steinbrücknera na kormilo kluba iz obližnjeg Bijelog Brda odlučio sam polusezonu provesti u susjedstvu i igrački oživjeti nakon što sam duže vrijeme bio izvan fokusa. Vjerujem da mogu još nekoliko godina igrati na visokoj razini i zatim ostati u nogometu jer je on, jednostavno, moj život - zaključio je Gavrić, kojeg smo zatekli tijekom ove prvenstvene stanke kako na osječkim ulicama niže kilometre. Ne igra se, ali trčanje je odličan način kako čuvati fizičku spremu.