ĐAKOVO - Dok se Hrvatska suočava s pandemijom koronavirusa, najstariji Đakovčani, Osječani i drugi Slavonci sjećaju se i danas epidemije pjegavog i trbušnog tifusa, dizenterije, malarije i drugih bolesti, pa i onih spolnih poput sifilisa, iz vremena Drugog svjetskog rata.
Usprkos protoku vremena dužem od 70 godina, uvidom u požutjele spise tadašnjeg Ministarstva zdravstva NDH, bolnica, domova zdravlja, odsjeka, službi i drugih tijela vezanih uz tadašnji zdravstveni sustav, vidljiva je djelomična sličnost i s današnjim načinima zaštite od epidemija zaraznim bolestima, njihovog obuzdavanja i dr.


Bila su to tada teška, ratna vremena, vrijeme gladi, neizvjesnosti, velikih migracija ljudi, velikih transporta i, nažalost, brojnih sabirnih i drugih logora. Također, to je i vrijeme intenzivnog kretanja izbjeglica, poput onih iz Bosne, poglavito djece, uz loše higijenske i druge uvjete. Sve to bilo je plodno tlo za razvoj zaraznih bolesti i nastanak njihovih žarišta, no zdravstveni sustav, vidljivo je iz spisa, usprkos djelovanju u ratnim uvjetima, imao je svoju razinu organiziranosti, vizije, mjere zaštite i zaštitnu opremu. Godina je 1942., Zakladna bolnica Osijek u travnju od nadležnog ministarstva moli "navjeru za suzbijanje pjegavca" koji se pojavio na području Osijeka zbog pristizanja izbjeglica iz Bosne i sabirnog logora za Židove u Đakovu, pa je u bolnici 73 oboljelih od te vrste tifusa, gore od trbušnog. Kao mjere navode se kupanje, raskuživanje i "čišćenje od gamadi" jer je prisutna i ušljivost. I tadašnji zdravstveni radnici boje se da zaraza uđe u zdravstveni sustav, a kao što se sada dogodilo s koronavirusom i njezinim ulaskom u sustav zdravstva. U kolovozu 1942. godine Dom narodnog zdravlja u Osijeku od resornog ministarstva traži 50.000 kuna za osnivanje i uzdržavanje Privremene epidemijske bolnice u Đakovu. Vrijeme je prodora izbjeglica iz Bosne, a tu je i spomenuti logor… Istovremeno, osnovane su raskužne postaje u Zagrebu, Sisku, Bosanskom Brodu. I tada se, poput danas, uspostavljaju karantene, a prema sjeveru se otvara još privremenih epidemijskih bolnica poput one u Đakovu.


Kao što danas slušamo da je za prevladavanje epidemije potrebna solidarnost, ujedinjavanje napora svih, tako i tadašnji sustav poziva na to kao oblik borbe protiv epidemije tifusa i dr. Zarazne bolesti ugroza su tada i za civile i za vojsku.


Današnjim rječnikom, epidemija je javnozdravstveni problem, a tada pitanje narodnog zdravlja. Prati se i trbušni tifus, pa se navode i podaci o procijepljenosti za pojedina područja. Djeluje i raskužionica na Savskoj cesti u Zagrebu. U požutjeloj "brozojavki", današnjem brzojavu, resor se žurno izvještava da se pjegavac ponovno pojavio među izbjeglicama i traži se isporuka 3000 kilograma slame za potrebe karantene. I tada su se, kao danas kod koronavirusa, koristila zaštitna odjela, pa se za 255 radnika na 20 željezničkih kolodvora, među kojima i za one u Osijeku, Vinkovcima i Brodu na Savi, naručuju zaštitna odijela i druga oprema. Država je provodila obvezu cijepljenja po svim školama protiv tifusa i dizenterije, a aktivan u zdravstvenoj zaštiti bio je i Crveni križ.
Slama je bila nasušno važna u karantenskom smještaju zaraženih poput oboljelih od dizenterije.