TvObzor
INTERVJU: IVAN ŠČAPEC (SEINE)

Volim kad glazba malo boli
Objavljeno 20. ožujka, 2020.
Pisanju pjesama pristupam kao poslu, izgradio sam naviku da dođem u studio, sjednem i radim dok nešto ne smislim

Jedinstveni hrvatski freak-folk-punk-trip-hop dvojac Seine kojega čine Ivan Ščapec i Dimitrij Petrović, u svibnju prošle godine objavio je svoj drugi studijski album pod nazivom “22”. Isti je naišao na odobravanje kritike i publike. Uslijedila je regionalna promocija albuma te velika europska turneja po Francuskoj i Njemačkoj. Početkom ove godine nominirani su za nagradu IMPALA za najbolji europski nezavisni album, a ovih dana trebali su biti na turneji po Slovačkoj i Češkoj koja je zbog situacije s koronavirusom u potpunosti otkazana. O svemu tome popričali smo s osnivačem i frontmenom Ivanom Ščapecom, a što nam je rekao, pročitajte u nastavku.

Snimanje debi-albuma
Kada i kako je formiran Seine kao bend, i kako su izgledali vaši počeci? Od kada ste u aktualnoj postavi?

- Seine kao projekt postoji već deset godina, no kao bend formiran je tek 2016., nakon raspada naše tadašnje grupe Vlasta Popić. Dimitrij, koji je svirao sa mnom u VP-u, pridružio mi se na jednom akustičnom koncertu na bubnju, pa na još jednom, I tako, mic po mic. Uskoro smo u priču uvukli Boška Mijuškovića (Straight Mickey&the Boyz, Turisti…), snimili prvi singl, osvojili prvu nagradu na Demofestu i počeli snimanje debi-albuma. To je sve bilo 2016. godine. I tako je krenulo. Boška je naslijedio Ivan Grobenski, a nakon Grobe odlučili smo nastaviti kao duo. Tako kao dvojac sviramo već dvije pune godine, a na europskim turnejama ponekad nam se pridruži Nico, naš francuski sint-basist.

Sada, s vremenskim odmakom, kako gledaš na vaš prvijenac “Sno sna”? Bi li nešto mijenjao da možeš vratiti vrijeme?

- Mislim da je to super album i jako sam ponosan na njega. Ne bih ništa mijenjao - svoja izdanja nakon što ih snimim ne slušam bar nekoliko godina. To je jedna priča koju sam podario sam sebi u tom određenom trenutku, tumačenje koje mi je bilo potrebno. Sada je ostala drugima da je čitaju ako žele. Ja u tom smislu više nemam ništa s tim.

Kako bi nekome tko nikad nije čuo Seine opisali koji je to vaš zvuk? Za koje bendove/izvođače možeš reći da su utjecali na taj zvuk?

- Malo podsjeća na kantautorsku muziku, malo vuče na indie, malo smo trip-hop elektronika, ali smo oduvijek punk. Za mene punk pritom nije nužno samo gitarska muzika, nego bilo što što me drži budnim. Volim kad glazba malo boli. Ali, nije bilo jednog, pa ni deset ishodišta - sve što smo ikad slušali utječe na to što stvaramo. To je jedna beskrajna mreža muzike. Navest ću nekoliko grupa koje možda uopće ne zvuče kao mi, ali neku nit ipak dijelimo: The Evens, Lungfish, The Streets, Goribor.

Neopterećeno plutanje u eteru
Objasni našim čitateljima Eine/Seine situaciju?

- Situacija je dobra riječ. Uvijek počnem sam dok se to ne proširi u bend. Kad do toga dođe, dio mene uvijek se skloni i pokuša zadržati svoju intimu. Kad je Seine prerastao u bend, neke od pjesama koje sam pisao nisu odgovarale tom izričaju, pa sam sa Seine skinuo S i ostao Eine, jedinac. Eine kao projekt nema ambicija ni pretenzija, nego je jedno neopterećeno plutanje u eteru. To su mahom nježnije i tiše pjesme. Kroz nekih tjedan dana objavljujem novo malo izdanje kojeg čine prijevodi dviju pjesama koje volim.

Kako su Seine zadovoljni albumom “22” i koje su najvažnije razlike u usporedbi s prvim albumom?

- Jako smo zadovoljni. Snimali smo ga sami i takav je kakvim smo ga zamislili. Razlike sa “Sno Sna” su istovremeno dramatične, no za pozornijeg slušatelja i očekivane. Ako se prvi album bavi odnosom dvoje ljudi, drugi se bavi odnosom pojedinca i cjeline, individue i milijuna, u svoj svojoj zastrašujućoj složenosti. Naizgled i vrlo doslovno, to je album o novcu. Ali ja ga osjećam kao pokušaj da u toj golemoj raspravi moja riječ bude zadnja. Ako sam i ciničan, ja sam tako odlučio. I to nije čin očaja, nego sloboda.

Na koji način pristupaš pisanju pjesama? Približi nam vaš kreativni proces.

- Za svaki album malo je drugačije, no općenito, napišem pjesme, ili bar skice koje onda s Dimitrijem prolazimo i slažemo aranžman. On hoće svega što više, ja svega što manje, i nađemo se na pola puta. Pisanju pjesama pristupam kao poslu. Izgradio sam naviku da dođem u studio, sjednem i radim dok nešto ne smislim. Ako i ne smislim, što je često, i to je O.K. Radio sam, trudio se, ne može svaki dan biti superproduktivan. Brusio sam svoj jezik i to mi je dovoljno.

Iskren pristup glazbi
Koliko vam znači to što su “22” odlično prihvatili i publika i kritika, ali i činjenica da je nominiran za nagradu IMPALA za najbolji europski nezavisni album? Koji su ti najdraži albumi objavljeni u posljednjih nekoliko godina?

- Jako nam mnogo znači, jer smo svjesni da je album težak, mračan i mučan. Ali nismo htjeli pobjeći od toga osjećanja. Potpuno smo iskreno tome pristupili, razmišljajući isključivo o tome što nas vodi, što je nama zanimljivo, bez ikakvih kalkulacija. Album kakav god da jest, on je sasvim naš. I moramo priznati, postojala je određena bojazan kome će se to dopasti. Zato je nominacija za IMPALU za nas velika stvar. Nismo joj se nadali i baš nas je razveselila. Što se tiče najboljih izdanja meni su najdraža naša sa scene - Žen, Igralom, Zmajar i naši zadrugari iz zajedničkog podruma - Klinika Denisa Kataneca, Svemir i Radost.

Kako je došlo do suradnje s izdavačkom kućom Moonlee Records i francuskim VOX Projectom?

- S Moonleejem i VOX-om surađujemo od 2014. kroz prijašnji bend. Nekoliko godina kasnije poslao sam im snimke s budućeg “Sno Sna”, i samo smo nastavili suradnju. Našeg francuskog izdavača susreli smo na turneji, na zajedničkom koncertu, i evo nas tu, pet godina i tri ploče kasnije. Moonlee je sjajan label, za mene najbolji regionalni indie label i mnogo nam pomažu s izdavanjem i bookingom, a VOX je naša francuska baza. Bili su nam velika pomoć u nekoliko turneja po Francuskoj.

Možeš li izdvojiti neku anegdotu s brojnih svirki po Europi? Koja je najznačajnija razlika između svirki po Hrvatskoj i izvan Hrvatske?

- Razlike ima utoliko da vani ljudi ne razumiju jezik, pa prate više muziku i ritam. Primijetili smo da ljudi vani više plešu na našim koncertima i moguće da je to baš zbog toga. Uopće, odlično smo prihvaćeni kamo god pošli. Možda je najzanimljivija anegdota ujedno i ona najružnija. Na turneji prije dvije godine kad su nam odbili platiti, pa smo ih pokušali pokrasti. Nismo uspjeli, ali bar smo pokušali.

Koji su planovi za budućnost?

- Treći album je napisan i nadam se da ćemo ga do kraja godine snimiti, a možda i objaviti. To uvijek ovisi i o drugim faktorima (izdavač, ploče, spotovi...). Osim toga, jedina izvjesnost je novi singl i spot. Sve drugo trenutačno je nemoguće predvidjeti.

Razgovarao: Danijel MIKLIĆ
PROMJENA ZANATA
Pandemija koronavirusa poremetila vam je planove s aktualnom turnejom. Kako komentiraš sve to? Koji su vam koncerti otkazani i postoji li mogućnost da će se neki ipak održati?

- Teško je kad nešto mjesecima organiziraš i onda sve samo padne u vodu. Otkazano nam je desetak koncerata u Slovačkoj i Češkoj. Nažalost, kako sada stvari stoje, cijela sezona do ljeta nam je upitna. Možda ćemo morati promijeniti zanat.