Dok stanovnici Hrvatske s velikom pozornošću prate krizne događaje u vezi sa širenjem COVID-19 virusa, sve se češće čuje pitanje o tome jesmo li bili spremni za ovu krizu. U razgovoru o tome i ostalim pitanjima vezanim uz krizu prouzročenu širenjem COVID-19 virusa, ali i mogućnosti migrantske krize, sugovornica nam je prof. dr. sc. Majda Tafra-Vlahović zaposlena na visokom učilištu R.I.T. Croatia, autorica knjige "Upravljanje krizom" i više znanstvenih radova o toj temi te profesorica istoimenog predmeta na diplomskim studijima Sveučilišta u Dubrovniku i Sveučilišta Sjever.

Otkad se i zašto bavite upravljanjem krizom?


- Ja sam početna znanja o krizi stekla na poslu u multinacionalnoj kompaniji Coca-Cola gdje sam deset godina bila direktorica javnih poslova i korporativnih komunikacija. Na samom početku mog angažmana Coca-Colu je pogodila kriza poznata u toj kompaniji kao belgijska kriza kad je prodaja i proizvodnja bila zabranjena u nekoliko europskih zemalja. Coca-Cola je tada pokazala nesposobnost upravljanja u krizi. Globalno vodstvo kompanije je na tom lošem iskustvu naučilo da je nepripremljenost za krizu najveća slabost i pokrenut je ogroman i skup proces pripremanja za krizu u kojemu su voditelji u državama bili moji funkcijski kolege. To školovanje, pripremanje, ispiti, validacije, simulacije, strogo i minuciozno provjeravanje svake operacije na terenu - sve se to sručilo na tisuće zaposlenih u cijelom svijetu i rezultiralo je vrhunskom pripremljenošću za krizu, a tako je i danas jer je upravljanje krizom dio upravljanja. To je proces u kojemu se stalno drži u pripravnosti sustav prije krize i provodi se vrhunska prevencija kao i priprema za krizu kad se ona dogodi. Ja sam prethodno bila radila u hitnim operacijama UNICEF-a koji je djelovao u ratnim uvjetima pa mi je intervencija u zajednici istodobno s preventivnim djelovanjem bila poznata. Ipak, moram reći da me je taj trening u Coca-Coli, to stalno preventivno djelovanje u poslovanju osnažilo i osvijestilo o potrebi kriznog menadžmenta pa sam, kad sam postala nastavnik, uvela taj predmet na sveučilište.



Da se referiram na Vašu knjigu: Što sve pojam "upravljanje krizom" obuhvaća i koliko se teorijsko znanje primjenjuje u praksi?


- Kriza je svaki događaj i situacija koji nije uobičajen, ugrožava živote ljudi i vrijednost imovine, a ne može se riješiti rutinskim postupcima, već traži izvanredne mjere. Krizni menadžment u poslovanju uvelike se temelji na iskustvima upravljanja krizom u zdravstvenim sustavima i moglo bi se reći da su u tim sustavima na globalnoj razini najbolje obučeni profesionalci (ako izuzmemo vojsku i policiju jer su to specifične djelatnosti). Sjetimo se samo kako su naše bolnice funkcionirale u ratnim uvjetima, na primjer u Vukovaru i Vinkovcima. No ta je vrhunska obučenost prije svega operativna i naglasak je na intervenciji. Kad je u pitanju prevencija krize, međutim, i to u smislu dugoročnog upravljanja mogućim opasnim situacijama, možda bi čak i zdravstveni sustav mogao nešto naučiti od visoko organiziranih poslovnih sustava koji su upravljanje krizom ugradili u svekoliko upravljanje. Svedeno na najjednostavniju formulu, upravljanje u dijelu prevencije znači detektirati sve moguće krize koje bi se mogle dogoditi, odrediti mogući učinak i moguću vjerojatnost, te na temelju tih dviju kategorija procijeniti kategoriju rizika, od malih do katastrofalnih. Onda ćete male rizike staviti u drugi plan a za moguće velike i katastrofalne pripremiti preventivno djelovanje. Neprihvatljivo je nadati se da se zlo neće dogoditi. Ako je kalkulacija rizika pokazala da je veliki rizik da se nešto loše dogodi u budućnosti, treba djelovati odmah, a ne čekati da se to i dogodi.

Kako bi se to moglo primijeniti u slučaju epidemije COVID-19 u Hrvatskoj?


- Ako sam dobro razumjela našeg znanstvenika, prof. dr. sc. Igora Rudana, ovo nije prvi koronavirus nego treći. O Coronama se zna već dugo: znanstvenici su upozoravali da će se pojaviti neki novi nepoznati virus iz te obitelji. Već je ta činjenica trebala biti analizirana kad se raspravljalo u stožerima o mjerama zaštite u zdravstvenom sustavu, ali ne u siječnju ove godine već prije pet i više godina. Da je bilo tako, ne bismo sada bili bez zaliha maski, dezinficijensa i ostalog potrebnog potrošnog materijala, respiratore i slično da i ne spominjem. Pa mi, sudeći prema nestašicama, nemamo dovoljno maski za plućne bolesnike i djecu oboljelu od cistične fibroze, a kamoli za zdravo pučanstvo. Znači, zdravstveni sustav ima operativne mjere u slučaju epidemija, ali ni sustav ni državna upravna struktura nam ne daju dokaze da postoji dugoročni adekvatan sustav upravljanja mogućim krizama.



Kako ocjenjujete dosadašnje snalaženje zdravstvenog sustava i državne uprave?


- Ovo sada je onaj drugi dio kriznog upravljanja - djelovanje u krizi. Moram reći da se, do sada, snalaze dobro, djeluju organizirano i transparentno, ministar zdravlja i stožer djeluju kao da kontroliraju situaciju, no ne zaboravimo da ona još nije eskalirala. Kad se krize zahuktaju, dolazi kod građana do naglog uzleta emocija, javljaju se bijes, srdžba, strah, panika. U upravljanju krizom za te se situacije unaprijed priprema po mogućim scenarijima. Mislim da pripreme u našoj državi nisu stigle do te faze. Ne postoje nikakve pripreme djece, odraslih, zaposlenih, za ponašanje u hitnim situacijama. Inače, te vježbe i cijeli proces uvođenja upravljanja krizom u svekoliko upravljanje imaju veliki instrumentalni učinak jer se ljudi osvijeste, pa bolje reagiraju kad do krize dođe. Sad vidimo kako je to izgledalo u Italiji. Neki građani su se ponašali neodgovorno jer ih nitko nikada nije upozorio ni podučio odgovornom ponašanju. Ni oni nisu imali sustav upravljanja krizom kao dio svekolikog upravljanja, već kao niz operativnih mjera. To nije dovoljno. Sad se ne trebamo bojati rata. Virus je gori od rata. Neprijatelj je nepoznat, ne vidimo ga, trebamo vremena da ga proučimo, a ljudi u međuvremenu umiru. Ovaj je virus naš neprijatelji i neprijatelj naše djece.

Posljednjih dana i tjedana svjedočimo eskalaciji druge velike krize - migrantske. Kakvo je tu stanje, koliko se uspješno upravlja tom krizom?


- Kad do panike dođe, kasno je. Migrantski se čvor raspleće, za sada, dalje od nas. Ovo je kriza koja će se nekako riješiti, vjerojatno politički, kako je političkom manipulacijom tisuća nesretnih ljudi počela. No pitanje migracija je samo još jedno globalno ogromno krizno žarište za koje nismo spremni, jednako kako nismo bili spremni ni za napad virusa. Ako zbog klimatskih promjena dođe do velikih migracija stanovništva tjeranog glađu prema sjeveru i krhki društveni sustavi popucaju, možemo se pitati jesmo li išta učinili ili smo se samo nadali da ipak neće doći do najgoreg. Što se tiče naše sadašnje situacije, obje ove krize imaju najgore scenarije, svaka svoj, a onda je najgori od najgorih scenarij da se te dvije krize ujedine. Mjere djelovanja i u tim situacijama trebale bi biti pohranjene u analima naših kriznih i inih stožera. Bojim se da nisu.



Koliko je u svakoj, pa i ovoj sadašnjoj, krizi presudno zadržati kontrolu kad je riječ o ugroženoj ekonomiji i gospodarstvu?


- Ako dođe do eskalacije, udarac na ekonomiju bit će neizbježno drastičan, a već se osjećaju posljedice. I to je još jedan razlog zbog kojeg je trebalo te moguće scenarije analizirati i pripremiti se. Najpoznatiji svjetski analitički timovi tvrtke McKinsey upravo su ovog tjedna objavili moguće scenarije ugroze, a također i djelovanja na svjetsko gospodarstvo kao posljedica epidemije COVID-19 virusa. Najveća nepoznata varijabla je asimptomatska transmisija onih koji šire virus, a sami nemaju simptoma. Ne zna se koliko ih je. Prema tim scenarijima, ovaj je COVID-19 daleko zarazniji od gripe i u tom smislu za sada nema znakova da bi se epidemija brzo prestala širiti. Učinak za ekonomiju također će ovisiti od raširenosti bolesti te mortalitetu koji, kako upozoravaju, ne odgovara jednostavnim računicama koje prenose mediji. Po McKinsey analizi, tri su moguća scenarija u ekonomiji: brzi oporavak, globalno usporavanje ekonomije i recesija zbog pandemije COVID-19 virusa. Predlažu se i mjere zaštite za kompanije.

Uloga medija u krizi je važna. No dojam je da je u medijima previše senzacionalizma, negativizma, predviđanja katastrofa... Vaš komentar na tako posredovanu medijsku sliku stvarnosti.


- Mediji su na tržištu i kako je oduvijek poznato da je vijest tek kad čovjek ugrize psa a ne obratno, nije realno očekivati da se mediji mogu potpuno očistiti od senzacionalizma. Krizno komuniciranje, općenito govoreći, uvijek je limitirano mogućom posljedicom pogoršanja kriznog stanja. Drugim riječima, ako bi iznošenje nekih činjenica moglo dovesti do eskalacije krize ili je čak proizvesti, onda ne treba to komunicirati. Epidemije i pandemije u kojima umiru tisuće ljudi su preozbiljna stvar da bi se medijima moglo pustiti na volju da iz lakomislenosti ili komercijalnog interesa ugrožavaju živote. I taj se scenarij morao naći na nekom stolu u okviru kriznog upravljanja. Mediji imaju veliku i odgovornu društveno korisnu ulogu i kao poslovni subjekti imaju i osobito veliku odgovornost, pa je za očekivati da će biti na razini svoje uloge u teškim situacijama.



Zaključno - jesmo li civilizacija kojoj stalno predviđaju krize, katastrofe, propast i zašto? Vrijedi li u cijeloj toj priči o strahu izreka Marie Curie: Ničega se ne treba bojati, već treba razumjeti.


- Strah je emocija i teško da ga se može ukinuti dekretom. Točno je da znanje umanjuje strah, odnosno strah ostaje, ali se s njim lakše nosimo. U upravljanju krizom upravo je znanje, ali ne neko apstraktno znanje, već ono temeljeno na analizi, najbolje oružje protiv krize. Ima autora koji misle da su ove krize tek mala naznaka puno većih koje dolaze prije svega vezano uz klimatske promjene.

Jedan od njih je engleski pisac, aktivist, profesor Jem Bendell, čiji je članak pod naslovom "Duboka adaptacija" dosad skinulo s interneta više od milijun ljudi, a znanstveni ga časopisi nisu htjeli objaviti. Bendell pita što ćemo učiniti, svatko od nas, ako je, a on misli da jest, kataklizma već počela, znači ako u budućnosti kao posljedica klimatskih promjena dođe do društvene krize i raspada nekih društvenih sustava. On ne govori o pedeset ili sto godina u budućnosti nego deset ili dvadeset. Da se mene pita kako se adaptirati na tu neizbježnost, ja bih mu rekla da trebamo primijeniti upravljanje krizom: procijeniti rizike i pripremiti se i za taj najgori scenarij radeći istodobno na tome da do njega ne dođe. A što drugo? Kako kaže dobro poznata kineska poslovica: Bolje je zapaliti makar jednu jedinu svijeću, nego uzalud proklinjati pomrčinu. (D.J.)