S obzirom na to kako javnost reagira na krizna stanja, poput aktualne koronavirusne epidemije, ali i na migrantsku krizu također iznova aktualnu, mogu li se i ovi slučajevi staviti u širi kontekst krizne psihologije ili upravljanja kriznim situacijama, pitali smo poznatu hrvatsku kliničku psihologinju i psihoterapeutkinju Zoru Subotić.

- Da, potencijalne krize su tu, putuju vidljivo i nevidljivo i prema nama, a najbrže putuje panika. Trenutno je neusporedivo manji broj ljudi zahvaćen koronavirusom nego panikom. Što se migranata tiče - svi se sjećamo kako smo i mi vrlo nedavno bili migranti, još uvijek jesmo, gotovo svatko od nas ima ili zna nekog tko je otišao i stranac je negdje; ako se pitamo kako bismo željeli da nas ili nekog našeg netko tretira, imamo sve odgovore.

Krize pokazuju koliko je važno da nas vode dobri stručnjaci i da imamo dobro organiziran, funkcionalan sustav. Što je manje znanja, manja je kontrola nad situacijom, veća je neizvjesnost, a neizvjesnost je zastrašujuća i najveći izvor stresa; ovo je kolektivna psihološka situacija koja zahtijeva odlične stručnjake, dobro informiranje, adekvatnu pripremu, dobru organizaciju i dobre akcije.

Od pojave koronavirusa, struka i vlast nas uvjeravaju kako nema razloga za paniku. Jesu li u tom uspjeli?

- Objektivno, razloga za paniku kod nas nema. Hrvatska je država s oko četiri milijuna stanovnika, što je manje nego npr. polovina Londona, raštrkani smo na velikom teritoriju, ne gužvamo se po metroima, puno lakše od Japanaca i Kineza možemo održavati distancu od jednog metra i velika je vjerojatnost da velik broj ljudi nikad neće ni doći u kontakt sa zaraženom osobom. A uz dobru organizaciju, vođenje i odgovorno ponašanje svih, mi smo u vrlo povoljnoj situaciji. No, to ne znači da ne možemo eskalirati probleme i stvoriti veliku krizu; nažalost, bez dobrog sustava i upravljanja situacijom, čak je i to moguće. Nema razloga za paniku, ali ima puno razloga za učenje i promjene.

Rješenje svih kriza je u stručnjacima, znanju, dobro organiziranom sustavu i odgovornom ponašanju svih. To je puno varijabli koje je teško kontrolirati. Što od tog trenutno imamo? Zasad izgleda da imamo puno bolje pojedince nego sustav; vidimo srećom izvrsne stručnjake, ljude koji ulijevaju povjerenje - to je jako bitno. Isto tako, vidimo nefunkcionalan sustav - npr. znamo da je jako bitno prati ruke, ali u nekim bolnicama, vrtićima i školama nema sapuna (!). Više nego ikad, na krizama se testira funkcionalnost nekog sustava, a on se gradi ili degradira godinama. Kod nas je već dugo na djelu jedan zabrinjavajući paradoks - imamo izvrsne stručnjake, ali je sustav godinama narušavan kriterijima podobnosti, pa je niz sjajnih stručnjaka vani, a kriteriji profesionalnosti i efikasnosti u sustavima upitni.

Na primjeru psihološke struke puno tog je vidljivo - mediji upravo ovih dana objavljuju zabrinjavajuće informacije koliko velik broj škola u Hrvatskoj uopće nema psihologe. To je ozbiljan problem, sustavno je zanemarivan jedan važan aspekt razvoja i potrebne podrške, a izvrsni stručnjaci marginalizirani. To stvara posljedice. Što se zdravstvenog aspekta tiče, srećom, sad su na površinu kod nas "isplivali" iskusni liječnici, koji kao stručnjaci i osobe ulijevaju veliko povjerenje, uključujući ministra zdravstva i voditeljicu Infektivne klinike u Zagrebu. Istovremeno sjajni znanstvenici daju veliku nesebičnu podršku znanjem, dostupnošću i izvrsnim informiranjem, posebno profesori Rudan i Đikić; oni su, kao i brojni stručnjaci, nažalost vani, a ova kriza, kao i sve krize, alarmira i pokazuje koliko su važni dobri stručnjaci i koliko su opasne loše politike.

Uzimajući sve u obzir, osobito aktualnu medijsku histeriju, je li panika najveći neprijatelj razuma, pa i sad, u ovoj priči oko koronavirusne epidemije?

- Da, panika je i opasna i zarazna. No velika je razlika između straha i panike. Strahovi su naši čuvari - normalno je, na primjer, da se bojimo visine, smrti, nepoznatog, jer pojačamo oprez i čuvamo se. Strahovi, kao i sve druge emocije - radost, tuga, ljutnja, ljubav - nisu nikakve slabosti ni sentimenti, već zapravo korisne informacije o ugodi, neugodi, opasnom, sigurnom, posve normalne ljudske reakcija na vanjske uvjete. Strah je evolucijski nastao da nas zaštiti, pošalje signal ili informaciju racionalnom mozgu da se pripremi na nešto što nas potencijalno može ugroziti. I životinje reagiraju na vrlo fine, nama nedostupne vibracije, koje se pojave prije potresa ili tajfuna... dakle, strah je normalan i pomaže nam da se pripremimo, zaštitimo, orijentiramo, sačuvamo.

Problem je što nas vrlo često o psihološkom ne uče stručnjaci već nestručni laici, pa umjesto da odrastamo na korisnom znanju, mi odrastamo na pogrešnim i opasnim predrasudama. Posljedica je da ljudi niti razumiju niti prihvaćaju vlastite emocije i njihovu vitalnu funkciju, niti se znaju nositi s njima. Tu nastaje prostor za paniku. Panika je poremećeni, pretjerani strah, puno veći nego što sama situacija zahtijeva. Za razliku od straha, panika je zarazna, preplavljujuća, izgubila je funkciju da kvalitetno pripremi naš racionalni mozak na akciju, upravo suprotno - panika poremeti percepciju i zdravi razum i pokrene akcije koje su pretjerane, neadekvatne, poremećena, pa i sumanute. Odluke iz panike su iracionalne, s ljudima u panici lako se manipulira; vidjeli smo tijekom povijesti što su sve ljudi u panici spremni učiniti jedni drugima, koju štetu s dugoročnim posljedicama proizvesti, a i ovih dana u medijima možemo pratiti sulude primjere! U paničnim stanjima stvaramo probleme tamo gdje ih nema i ne vidimo rješenja i tamo gdje ih ima.

Postoji još jedan opasan problem, suprotan panici, ali s istim posljedicama, a to je potpuno negiranje straha ili tzv. potpuna neustrašivost, negacija situacije, umanjivanje opasnosti. U situaciji kad treba biti odgovoran i oprezan, tzv. neustrašivi ljudi riskiraju, ugrožavajući sebe i druge. A biti smiren, dobro informiran, odgovoran i racionalan u odlukama - to je dobar način nošenja sa stresnim i kriznim situacijama.

Vrlo moćnu ulogu u kreiranju panike, naravno, imaju senzacionalistički mediji, loši vođe i nestručni tzv. autoriteti. Veliku pomoć u izbjegavanju panike imaju objektivni mediji, dobro izvještavanje, zreli, odgovorni vođe i, naravno, odlični stručnjaci od povjerenja koji imaju znanje i na primjeren način informiraju i daju upute što i kako.

Koliko je važno što je aktiviran broj za psihološku pomoć glede koronavirusa na razini Nacionalnog stožera za civilnu zaštitu...?

- Da je panika trenutno najveći i najopasniji problem, prepoznali su glasovi razuma. Tu praksu prema potrebi treba uvesti i u lokalne zajednice. Nažalost, nije dovoljno poznato, ali na području psihološke pomoći imamo izvrsne stručnjake, osobno znam da ih u Slavoniji ima puno, naučili su jako puno u ratu i sve ove godine stvorili cijelu psihoterapijsku scenu koja dotad nije postojala i mogu biti učitelji svima u svijetu na temu kriza i traumatskih događanja; no pojedinci nisu sustav, a sustav je godinama isključivao stručnjake, i to ne samo u školama. U krizama se vidi na kakvim temeljima se neki sustav izgrađivao, je li dobro organiziran s pravim ljudima na pravom mjestu te koliko opasnosti može doći iz političkih centara moći i što se dogodi kad podobni ne poštuju stručne i kompetentne; to svaki dan pratimo i lokalno i globalno.

Zašto stalno slušamo o kraju civilizacije i ljudi, o pošastima (sad ova epidemija) koje će nas pomesti s lica Zemlje...?

- Činjenice pokazuju da je u posljednjih 200 godina, od industrijske revolucije, utjecaj čovjeka na prirodu i klimatske uvjete opasniji nego od postanka ljudske vrste sve dotad. U vrlo kratkom vremenu ljudi su, izrabljujući resurse, uništili niz drugih vrsta, opasno poremetili prirodnu ravnotežu, zagadili atmosferu dovodeći u pitanje vlastiti opstanak i proizveli puno nuspojava izvan kontrole. Iz pohlepe i neznanja ljudi su doveli sebe u veliku krizu s potencijalno nepopravljivim posljedicama; to je alarm za promjene. Željeli ili ne, krize su dio našeg osobnog, obiteljskog i kolektivnog života. Na neke nemamo utjecaj (npr. potresi), a brojne - poput migracija zbog ratova, klimatskih promjena koje su poremetile prirodnu ravnotežu - sami smo izazvali. Upravo učimo velike, možda najveće, lekcije za opstanak - da su granice zapravo umjetne i ne štite nas, da smo svi jako umreženi i da nije svejedno što se događa nekom negdje tamo daleko na drugom kraju svijeta jer se to vrlo brzo može dogoditi i nama; da je jako bitno da se ponašamo odgovorno i brižno prema sebi, jedni prema drugima i prirodi; da je najvažnije da investiramo u znanost i razvoj ljudske svijesti, učenje o suradnji i suživotu, te da je posebno bitno kakve ljude biramo dajući im moć da odlučuju o nama u važnim i vitalnim situacijama.

Opstanak leži u razvoju znanja i svjesnosti. Marie Curie poslala je sjajnu, istinitu poruku - što više znamo i razumijemo, manje je straha, a mi smo sigurniji; upravo zato je naša budućnost u ulaganju u znanje i razvoj ljudske svijesti, a ne u gomilanje i posjedovanje. Ako to ne shvatimo sami, krize će nas prisiliti da naučimo, nažalost, uz vrlo visoku cijenu. Psihološki - većina ljudi tek u vrlo ozbiljnoj, kriznoj situaciji postane svjesniji vlastitog destruktivnog utjecaja i pokrene promjene, a brojni čak ni tada ne. Naša svijest se razvija vrlo sporo. Krize taj razvoj mogu ubrzati, a ovo je još jedna šansa u kojoj svaki pojedinac može učiti odgovorno ponašanje. Ovaj put stvarno nije fraza kad kažemo da svatko od nas utječe na druge i na to što će se dogoditi. (D.J.)