EU pred najvećim izazovom: Eskalacija koronavirusne epidemije i nova migrantska kriza
Vezani članci
TEMA TJEDNA: UPRAVLJANJE KRIZNIM SITUACIJAMA (II)
INTERVJU: ZORA SUBOTIĆ
INTERVJU: MAJDA TAFRA-VLAHOVIĆ, AUTORICA KNJIGE "UPRAVLJANJE KRIZOM"
U vremenu kakvo je ovo naše, globalno umreženo, digitalizirano, realno, virtualno i viralno, teško je, u nekim slučajevima posve nemoguće, prosuditi što je u moru informacija svakojake vrste istina, a što laž, što zdravorazumsko tumačenje nekog problema, a što teorija urote, fake news ili manipulacija u interesu nekoga, nečega, nekih, ovih, onih..., a tek smo ušli u posljednju godinu drugog desetljeća 21. stoljeća.
KRIZNI STOŽERI
Tako je i s krizom, bolje rečeno krizama, s kojima više ili manje živimo i u kojima više ili manje pokušavamo preživjeti, bez obzira na to radi li se o ugrozama trajne ili sporadične naravi, onima koje izaziva priroda (potresi, poplave, uragani, požari, bolesti...) ili onima za koje je odgovoran čovjek (zagađenje zraka, terorizam, ratovi, ekonomske i financijske dubioze...) ili sve to u kombinaciji koja jest i nije (ne)moguća varijanta u drami čija se dva čina upravo odvijaju na globalnom i lokalnom planu. Naravno, mislimo pritom na aktualnu koronavirusnu epidemiju i ništa manje aktualnu novu migrantsku krizu.
Ovom pak prigodom zanima nas jedan drugi aspekt cijele priče, uz onaj o samoj zarazi koja se svednevice širi diljem svijeta, pa tako i u Hrvatskoj, i migrantske prijetnje koja stiže iz Turske. Taj drugi segment, ali povezan s konkretnim zdravstvenim i izbjegličkim problemima, odnosi se na upravljanje kriznim situacijama u kojima smo se zatekli ne svojom voljom, nego zbog "kineskog i turskog sindroma", jedne ugroze iz dalekog Wuhana, a druge iz turskih kampova uz grčku granicu.
U tom kontekstu šire ugroze ljudi i materijalnih dobara, treba pojasniti i pojam "krizni stožer", s kojim se u svezi s aktualnom situacijom susrećemo svakodnevno posljednjih mjesec i više dana. Uobičajeno je naime da u većini zemalja svijeta kriznim situacijama upravljaju krizni stožeri. "Krizni stožer je tijelo koje se ustrojava na državnoj ili lokalnoj razini radi koordinacije aktivnosti u posebnim situacijama. Može biti privremenoga ili trajnoga karaktera, ovisno o tome u kojim se uvjetima i za koje se slučajeve ustrojava. Prvi krizni stožeri u RH ustrojeni su tijekom srpnja, kolovoza i rujna 1991. radi obrambenog organiziranja lokalne zajednice. Danas u RH postoje krizni stožeri za izvanredne situacije poput elementarnih nepogoda, ekoloških i drugih akcidenata", piše na stranici portala www.enciklopedija.hr.
VIRUS POD KONTROLOM
Dakle, s te je strane sve jasno, no bitno je osim teoretske naglasiti i praktičnu ulogu stožera osnovanih u određenim, konkretnim kriznim situacijama poput sadašnje koronavirusne epidemije, ali ako bude potrebe, i glede moguće eskalacije nove migrantske krize, koja je također izgledna prijetnja zemljama u regiji, uključujući i RH.
Kad smo kod aktualnih stožera, vezano uz koronavirus (ovog tjedna WHO je proglasio globalnu pandemiju!) još je krajem siječnja Krizni stožer Ministarstva zdravstva podignuo mjere pripravnosti te predložio osnivanje Nacionalnog kriznog stožera radi koordinacije svih službi u slučaju pojave koronavirusa u Hrvatskoj, što se nekoliko tjedana poslije i dogodilo. Vlada je reagirala pravovremeno i osnovan je Nacionalni krizni stožer civilne zaštite, koji je početkom ovog tjedna preporučio dvije nove mjere zaštite od koronavirusa koje se odnose na kontrolu ljudi u međunarodnom prometu i ograničavanje javnih skupova s više od 1000 sudionika, a bit će na snazi do daljnjega. U istupima za javnost i medije dva puta dnevno, Nacionalni stožer civilne zaštite sa svim akterima uključenim u zbivanja - predsjednik Davor Božinović, ministar unutarnjih poslova; Vili Beroš, ministar zdravstva; Krunoslav Capak, ravnatelj Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, i Alenka Markotić, ravnateljica Klinike za infektivne bolesti "Dr. Fran Mihaljević" - pokazao se kao ključan čimbenik koji ulijeva povjerenje i na pravi način upravlja krizom. Pridodamo li tome još i hrvatsku graničnu policiju, kao i ostale službe koje pojačano prate situaciju s koronavirusom u Italiji, zaključak se nameće sam po sebi - Republika Hrvatska unatoč svim izazovima i problemima s koronavirusom učinkovito upravlja krizom, pa s te strane javnost može biti mirna i sigurna, uz dakako obvezu da se i sami ljudi pridržavaju uputa i preporuka Stožera, ovisno u stupnju ugroze i širenja epidemije.I dok drama s koronavirusom poprima sve alarmantnije činove (talijanska vlada je cijelu Italiju stavila u karantenu - 60 mlijuna ljudi!), sudeći prema razvoju situacije, moramo biti spremni na sve, pa i još restriktivnije mjere prevencije, zaštite i osiguranja. S druge pak strane, uz sve nevolje s virusom iz Kine, EU je pred još jednog ugrozom, realnom opasnosti od izbijanja nove velike migrantske krize. Zato ne treba čuditi, naprotiv, treba pozdraviti i o tom pitanju brzu reakciju Bruxellesa, odnosno čelnika EU-a, koji su se, čim je Erdogan zaprijetio da će pustiti milijune migranata prema EU-u, zaputili na teren, do Grčke, koja je prva na udaru, i tamo se na mjestu događaja uvjerili u razmjere opasnosti dajući pritom bezrezervnu podršku Grčkoj u njezinim nastojanjima da nelegalne ulaske migranata iz Turske spriječi i time zaštiti i svoje i granice Europske unije.
Onda se u Bruxellesu početkom proteklog tjedna ukazao turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan i zatražio veću potporu od NATO-a i Europske unije u vezi s ratom u Siriji i izbjeglicama koje je Turska primila iz te zemlje, dok je EU obećao analizu provedbe sporazuma s Ankarom o migrantima. Erdogan je i prije prijetio da će 3,5 milijuna izbjeglica smještenih u kampovima uz granicu prema Grčkoj početi slati prema Europi, no, uzimajući sve u obzir, uključujući i netom spomenutu brzu reakciji čelnika EU-a prigodom posjeta Grčkoj, vjerojatnim se čini da će Erdogan reterirati, odnosno povući prijetnju. Sve doduše ovisi o tome koliko će novca iznova "izmusti" iz EU-a, kao što je to i dosad radio. Ali, kako je Erdogan nepredvidljiv u svojim reakcijama, moguć je i drugi scenarij, da doista počne slati izbjeglice iz svojih kampova u valovima prema grčkoj granici, pa bi sve moglo izmaknuti kontroli.
VIDJETI ŠIRU SLIKU
Zato EU mora imati spreman plan kako reagirati u obje situacije, što znači da se mora unaprijed znati kako upravljati migrantskom krizom bilo da je sadašnja u manjem obujmu ili buduća koja bi mogla eskalirati u radikalnijoj formi. Inače je nepisano pravilo - važne su pripreme za potencijialno opasne krizne situacije prije nego se one dogode, odnosno upravljanje rizikom (krizom) zahtijeva nadzor rizika (krize) oko ključnih problema.
Sve u svemu, za Europsku uniju posljednja godina drugog desetljeća 21. stoljeća nije počela nimalo veselo. Uz niz uobičajenih problema koje EU mora rješavati u mjesecima koji predstoje (proračun, kohezijska politika, demografija, Schengen, proširenje - EU summit u svibnju u Zagrebu...), izbijanje koronavirusne epidemije i prijetnja novom migrantskom krizom dva su dodatna, sad se pokazuje, ključna prioriteta na dnevnom redu za hitno rješavanje. Stjecajem okolnosti, oba su problema eskalirala u vrijeme kad Vijećem EU-a predsjeda RH, što nije nimalo utješno saznanje, premda su reakcije i potezi koje Hrvatska poduzima u kontekstu epidemije i migranata apsolutno pravodobni i posve opravdani.
Drugim riječima, što se tiče RH predsedanja Vijećem EU-a, pokazali smo ne samo da znamo i da smo sposobni upravljati kriznim situacijama nego i da vodimo računa i o vlastitim interesima i onim širim, europskim. Zapravo je u svim krizama pa tako i ovim sadašnjim, važno uzeti u obzir širu sliku (big picture) ugroze koja uključuje zdravlje naroda, ali i ekonomski, gospodarski, financijski i sigurnosni aspekt krize kojoj smo sad svi skupa izloženi. Jer živjeti i raditi se mora i nakon krize bilo koje i bilo kakve vrste, pa i ove koronavirusne. I sadašnje i buduće migrantske krize. Takav je svijet u kojem smo takvi kakvi smo - civilizacija golemog napretka na svim poljima i civilizacija gomile problema i ugroza oko nas i u nama samima.
Priredio: Darko JERKOVIĆ
EU: Nove hitne mjere
Na plenarnoj sjednici Europskog parlamenta proteklog tjedna, na kojem je glavna tema bila epidemija koronavirusa u Italiji i ostalim europskom zemljama, donesene su neke hitne krizne mjere. Pod predsjedanjem potpredsjednice Mairead McGuinness, povjerenica za zdravstvo Stella Kyriakides izvijestila je EP o stanju u svezi sa zarazom. Rekla je da se situacije mijenja iz sata u sat i pozvala sve članice EU-a da žurno aktiviraju krizne mjere. Prioritet mora biti usporavanje širenja zaraze koje se do sada nije odvijalo očekivanim tempom. Kyriakides je naglasila važnost koordinacije zdravstvenih, ekonomskih, konzularnih i viznih mjera koje države poduzimaju. Uzimajući u obzir poslovično trom birokratski aparat EU-a, ovotjedni hitni sastanci na najvišoj razini Europske unije pokazuju svu složenost problema za čije rješavanje pravodobno, brzo i na svim poljima efikasno reagiranje znači da se upravljanje krizom može i mora odvijati bez ikakvih kočnica, odugovlačenja i zastoja.
DAMIR JUGO
KRIZA SE MANJE PAMTI OD NAČINA KAKO NA NJU REAGIRAMO
Krizno komuniciranje danas je aktualnije nego ikada posljednjih godina. O tom važnog području, danas posebno naglašenom u kontekstu koronavirusne epidemije i nove migrantske krize, razgovarali smo s doc. dr. sc. Damirom Jugom, dekanom Edward Bernays Visoke škole za komunikacijski menadžment u Zagrebu.
Što nam govori Vaša knjiga "Menadžment kriznog komuniciranja"?
- Knjiga ‘Menadžment kriznog komuniciranja‘ objavljena je 2017. godine, a riječ je o prvom sveučilišnom udžbeniku koji se bavi temom kriznog komuniciranja. Što se tiče njezine aktualnosti, ona je baš kao i tema kojom se bavi - ljudi u pravilu o njoj ne razmišljaju dok se ne suoče s kriznom situacijom. Kad se kriza dogodi, onda krenu pitanja: što sada, kome se prvo obratiti, što zapravo reći. Ali tada je najčešće prekasno. Oni koji se ne bave ovom temom imaju pogrešnu percepciju pojma krizno komuniciranje, misleći kako se ono odnosi isključivo na komunikaciju dok je kriza aktualna. U biti, krizno komuniciranje podrazumijeva vrijeme puno prije samog kriznog događaja tijekom kojeg se treba adekvatno pripremiti i na taj način uštedjeti što je moguće više vremena za trenutak kad kriza eskalira, ali i vrijeme nakon krizne situacije kada je potrebno analizirati posljedice koje je kriza ostavila iza sebe i kojima se potrebno pozabaviti kad se, kolokvijalno rečeno, požar ugasio. Široka je to tema.
Koliko je danas važno imati sposoban i stručan menadžment kad se radi o kriznom komuniciranju i upravljanju kriznim situacijama kakvih je sve više?
- Izuzetno je važno, jer ljudi za vrijeme krize traže snažno vodstvo u koje mogu imati povjerenja. Baš kao što je sada situacija s koronavirusom. U biti, malo ljudi potpuno razumije bit same krize i ključno je imaju li ili nemaju povjerenja u pojedince koji krizom upravljaju. U stjecanju tog povjerenja izuzetno je važan način na koji ljudi koji krizom upravljaju komuniciraju. Naime, tijekom krize vrijedi maksima "kriza nije ono što se dogodilo, nego ono što ljudi misle da se dogodilo", što znači da je izuzetno važna percepcija koju javnost ima o samoj krizi i o načinu na koji odgovorni upravljaju krizom. Dakle, pojedinci odnosno lideri koji krizom upravljaju, ali i njihova percepcija u očima javnosti je ključna i često ima utjecaj na sam ishod krize i ponašanje javnosti tijekom kriznih situacija.
KRIZA UNUTAR KRIZE
Kad nastupi neka kriza poput sadašnje epidemije koronavirusa, ali i situacija s migrantima, kako reagirati da bi se izbjegla panika, širenje straha, provela zaštita, preveniralo veću štetu...?
- Ako ćemo sažeti u tri smjernice, onda je važna brzina, konzistentnost i otvorenost. Za vrijeme kriznih situacija poput ove s koronavirusom, znatno se pojačava potreba javnosti, medija i općenito pojedinaca za informacijama, što naravno prisiljava one koji krizom upravljaju da imaju prave informacije koje oni traže i da budu brzi s njihovom diseminacijom odnosno komunikacijom. Drugi je element konzistentnost, odnosno potreba da se komuniciraju usklađene poruke, u ovom slučaju da primjerice ministar zdravstva govori jedno, a ravnatelji bolnica drugo. U takvoj bi situaciji taj nesklad u porukama koje komuniciraju stvorio dodatnu krizu unutar krize. Konačno, treća komponenta je otvorenost. Ona podrazumijeva da svi komunikatori tijekom krize budu dostupni medijima i drugim ključnim javnostima, da na zahtjeve za informacijama odgovaraju u razumnim, odnosno što kraćim rokovima, i da ovu komunikaciju ne shvaćaju kao opterećenje, nego kao sastavni dio svoga posla u krizi. Mislim da je ova situacija s koronavirusom zorno pokazala koliko je važna komunikacija kako bi se izbjegla panika, stvorilo povjerenje i prevenirala velika šteta. Da budemo konkretni, svatko može ocijeniti ministra zdravstva i širi krizni tim prema ovim parametrima i vjerujem da bi ih većina zasad ocijenila prilično pozitivnim ocjenama.
Budući da u takvim kriznim situacijama trpi i ekonomija, poslovanje poduzeća..., kako u takvim okolnostima treba i mora reagirati krizni menadžment?
- Jedini pravilan način je da krizni menadžment donosi odluke, da to čini pravodobno i da to proaktivno komunicira svima na koje se te odluke odnose. Kao što smo već spomenuli, u kriznim situacijama je vrijeme izuzetno važna odrednica, jer kašnjenje s odlukom i njezinom komunikacijom može stvoriti dojam neodlučnosti koji tijekom kriznih situacija može biti koban. I tu se ponovo vraćamo na proaktivnost koja je ključan sastojak uspješne komunikacije općenito - nemoj čekati da ti netko postavi pitanje za koje znaš da će te pitati, nego pokušaj odgovoriti što je prije moguće. Samo se na taj način može učinkovito upravljati komunikacijom. Jer ne smijemo zaboraviti da će javnost, za tvrtke klijenti, dioničari ili kupci, a za političare birači i općenito građani, manje pamtiti samu krizu, a više način na koji je onaj tko je s njome upravljao na nju reagirao.
PRAVILO ZLATNOG SATA
Ukupno uzevši - krizni menadžment, odnosno menadžment kriznog komuniciranja, nekad i danas, u 21. stoljeću, digitalnom i globalno umreženom svijetu?
- Ključna je razlika naravno u tehnologiji, koja je znatno ubrzala komunikaciju, ali i cjelokupno funkcioniranje pojedinaca i organizacija. Primjerice, nekada je u kriznom komuniciranju vrijedilo pravilo kako su prva 24 sata u krizi najvažnija. Zašto 24 sata? Zbog ritma izlaženja dnevnih tiskovina koje su ujutro na kioscima bile ključan izvor informacija o kriznim situacijama. Danas vrijedi pravilo zlatnog sata, po kojem je na kriznu situaciju ili neku novonastalu okolnost unutar postojeće krizne situacije potrebno komunikacijski odgovoriti unutar jednog sata jer će u suprotnom građani i zainteresirana javnost na društvenim mrežama i mediji na online platformama tu informaciju odnosno okolnost obraditi drastično brže. Sve ove promjene zahtijevaju da organizacije, tvrtke i pojedinci budu komunikacijski pismeni u smislu služenja novim tehnologijama, ali i da razumiju važnost proaktivne komunikacije.
(D.J.)ANITA LAURI KORAJLIJA
VAŽNO JE DA BUDEMO ODGOVORNI PREMA SEBI I PREMA DRUGIMA
Posljednjih dana i tjedana svjedočimo eskalacije dvije velike krize - epidemije koronavirusa i problema s migrantima iz Turske. Što se koronavirusa tiče, uzimajući u obzir širu sliku, koji su i kakvi psihološki aspekti pojave takve vrste ugroze zdravlja i života ljudi, pitali smo izv. prof. dr. sc. Anitu Lauri Korajliju sa Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu?
OSTATI PRIBRANI
- Trenutno se nalazimo u situaciji koja je, psihološki, vrlo izazovna. Situaciji u kojoj potencijalna prijetnja virusom i svim posljedicama koje, upravo proglašena pandemija nosi, nisu više negdje tamo daleko, već u našem susjedstvu. Sad svi znamo da nije stvar u "bezazlenom" virusu kako ga neki pokušavaju prikazati, i naše znanje o virusu je svakim danom sve bolje. U ovoj situaciji potrebno je da svi razumijemo važnost subjektivne interpretacije situacije i svega što ona sa sobom nosi. Osobe koje su i inače sklone brigama, negativističkim, pa čak i katastrofičnim interpretacijama, ovu situaciju mogu doživjeti kao dokaz da je njihova briga bila opravdana i da nas očekuje vrlo crni scenarij i propast. S druge strane, imamo dio ljudi koji doživljavaju da se stvar prenapuhuje, da su u podlozi neki drugi motivi, a ne briga za zdravlje i skloni su umanjivati ozbiljnost bolesti i oglušiti se na preporuke.
Trenutno je vrlo važno da ostanemo "hladne glave", da slušamo informacije koje daje krizni stožer i da se odnosimo vrlo kritički prema "povjerljivim" informacijama koje se šire putem društvenih mreža. Ovo je vrijeme u kojem je važno da budemo odgovorni prema sebi i prema drugima, poštujući jedni druge i različitosti te situaciju u kojoj se nalazimo.
Od pojave koronavirusa u RH, struka i vlast nas uvjeravaju kako nema razloga za paniku. Jesu li u tom uspjeli, koliko se uspješno upravlja krizom ili kriza upravlja svima nama?
- Do sada se činilo da su odgovorni dobro upravljali situacijom i informacijama koje su prenosili. Stječe se dojam da koraci koji se poduzimaju imaju svrhu prevencije nekontroliranog širenja bolesti i da imaju stvari pod kontrolom. Sljedećih nekoliko dana će pokazati je li zapravo tako jer se tenzije dižu, situacija postaje ozbiljnija i ugroza se čini većom. Mirnoća i način na koji će vladajući sad komunicirati i potezati korake će biti ključni. Jer u ovoj situaciji, koja se trenutno čini vrlo ozbiljnom, važan je dojam da kontrolu netko ima. I da je zaista i ima. Jer ako se građani počnu osjećati da stvar izmiče kontroli, početi će ponašati na način koji neće biti u potpunosti racionalan.
Vidimo i da je aktiviran broj za psihološku pomoć po pitanju koronavirusa na razini Nacionalnog stožera za civilnu zaštitu...
- To je dobar potez, no nažalost čini se da nije do sada bio često korišten. Istraživanje koje smo proveli na Katedri za zdravstvenu i kliničku psihologiju Odsjeka za psihologiju, Filozofskog fakulteta u Zagrebu, pokazuje da postoji dio građana koji su o ovom trenutku vrlo ranjivi na pojavu anksioznih smetnji. To su ljudi koji su i inače zabrinutiji oko vlastitog zdravlja, koji lošije toleriraju neizvjesnost (koja je trenutno vrlo visoka) i koji imaju snažnu potrebu kontrole. Ukoliko se trenutno osjećaju preplavljeni brigom i strahom, važno je da o tome otvoreno porazgovaraju, prvo sa svoji bližnjima, a onda, ako se ne uspijevaju umiriti, da potraže stručnu pomoć. To je način na koji pomažu sebi, ali i ljudima oko sebe, posebno svojoj djeci koja svoje reakcije uvelike temelje na reakcijama svojih roditelja. Telefon za psihološku pomoć može bit prvi korak u tom traženju pomoći, uvijek i lako dostupan.
Uzimajući sve u obzir, osobito aktualnu medijsku histeriju, kad se strah pretvara u paniku, da se tako izrazim, i kako to izbjeći? S tim u vezi, je li panika najveći neprijatelj razuma, pa i sad, u ovoj priči oko koronavirusne epidemije?
- Panika je po definiciji stanje iznimnog straha koje nastane zbog neke stvarne ili percipirane, očekivane prijetnje. Mi smo trenutno suočeni s prijetnjom od nekontroliranog širenja virusa i negativnih posljedica do kojih to može dovesti. No, ma koliko prijetnja bila realna ili percipirana, važno je sad upravo činiti sve kako bi izbjegli kod ljudi stvaranje tolikog straha da možemo govoriti o panici. Iako istraživanja pokazuju da najveći dio ljudi u situaciji visoke prijetnje ostane pribran i ponaša se na način da zaštiti sebe i druge, dio ljudi, oni vođeni strahom, čine stvari kako bi zaštitili sebe i bližnje koje nisu potpuno racionalne i mogu biti na štetu drugih. I onda takvo ponašanje, zaista postane dodatni problem. Sve se to može izbjeći praćenjem službenih informacija, provjerenih izvora, te odgađanjem panične reakcije. I traženjem pomoći, ako se ne možemo umiriti i strah postane taj koji upravlja našim ponašanjem.
OPREZ, A NE STRAH
Zaključno - jesmo li civilizacija kojoj stalno predviđaju propast i zašto? Vrijedi li u cijeloj toj priči o strahu, izreka Marie Curie: Ničega se ne treba bojati, već treba razumjeti. Vrijeme je da počnemo više shvaćati kako bi se što manje bojali?
- Strah je adaptivna emocija. Pomogla nam je da preživimo kao vrsta kroz povijest jer smo ponašanje usmjeravali kako bi se zaštitili od opasnosti. To znači da je i danas, u ovoj situaciji, realno očekivati da se ljudi boje. Ukoliko je taj strah umjeren, ukoliko smo mi ti koji kontroliramo strah, a ne on nas, on može pomoći u rješenju ove situacije. On će nas potaknuti na oprez, na praćenje uputa o tome kako se ponašati i na izbjegavanje rizičnih situacija. Slažem se da je važno razumjeti, to nam pomaže da se bolje nosimo sa strahom, da se lakše umirimo i da donosimo racionalne odluke, no očekivati da se ničeg ne treba bojati nije realno. Živimo u vrijeme kad su medicina i znanost daleko odmakli i kad predstavljaju moćno oružje, dajmo im priliku da se i sad pokažu.
(D.J.)