Magazin
PONOS I SLAVA: OSJEČKA NOGOMETNA PROŠLOST

Slavijaši s Drave i
poker starih asova
Objavljeno 7. ožujka, 2020.
Kvartet velikana: Nogomet između dva svjetska rata i u jugoslavenskom poraću...

Najčešće izleti u vremena koja su iza nas, pa tako i u onaj sportski dio prošlosti, zadiru u pravilu samo do razdoblja nakon završetka Drugog svjetskog rata. Baš zato, ovaj put odlučio sam se prelista(va)ti ukoričene radove povjesničara i/ili sportskih publicista za razdoblje od 1920. do 1940. u 20. stoljeću. Ono najznačajnije pokušao sam kronološki sažeti na jednome mjestu, s tim što moram zahvaliti na uslužnosti strastvenom osječkom skupljaču svih sportskih tiskovina Franji Kovaču, bez čije arhive sve ovo ne bi bilo moguće.

Prvo prvenstvo Hrvatske i Slavonije za 1912./13. godinu nije bilo uspješno jer je natjecanje samo pet zagrebačkih klubova prekinuto zbog incidenata i nesuglasica, da bi propao i sljedeći pokušaj, zbog početka Prvog svjetskog rata. Završetkom rata i utemeljenjem Države SHS, u kolovozu 1918. predratni je Hrvatski športski savez nastavio rad i ubrzo osnovao svoju Nogometnu sekciju. Nakon toga stigla je i inicijativa za osnivanje Hrvatskog nogometnog saveza, ali je politički pritisak iz Beograda umjesto toga iznjedrio Jugoslavenski nogometni savez sa sjedištem u Zagrebu…

Nakon susreta po župama, pa potom podsavezima, uslijedila su i nogometna natjecanja na državnoj razini, organizirana u pet podsaveza smještenih u Beogradu, Ljubljani, Sarajevu, Splitu i Zagrebu. Ideja o naknadnoj završnici na državnoj razini, međutim, nije zaživjela sve do sezone 1922./1923. Tada je utemeljena Državna liga, a po sustavu jesen/proljeće odigrana je do Drugog svjetskog rata 17 puta. Sudjelovalo je, dakako s različitim učinkom, čak 30 klubova, među kojima i sedam hrvatskih.

OD ‘22. DO ‘40.
Najviše uspjeha imali su nogometaši Građanskog (Zagreb), koji su, kao i BSK (Beograd), pet puta bili prvaci: "Građani" ‘23., ‘26., 28., ‘37. i ‘40., a BSK-ovci ‘31, ‘33., ‘35., ‘36. i ‘39. Sa po dva primata, uz beogradsku Jugoslaviju (‘24. i ‘25.), okitili su se i splitski Hajduk (‘27. i ‘29.) i zagrebačka Concordia (‘30. i ‘32.), a zagrebački HAŠK bio je državni prvak 1938. godine.

Osim spomenutih, prvoligaški su status u Kraljevini Jugoslaviji stjecali i Slavija (Varaždin) i Viktoria (Zagreb) te osječka Slavija. Esekeri su igrali u Državnoj ligi u osam sezona i prema sveukupnom učinku na "vječnoj ljestvici" zauzimaju deseto mjesto s ukupno 14 pobjeda, devet remija i 50 izgubljenih utakmica.

Debi Slavije u državnom prvenstvu obilježili su nastupi Gruenbauma, Pintara, Stradiota, Rožića, Urbana, Petelina, Andučića, Habdije, Balinta, Jelačića i Rabela. Na ispraćaju dvadesetih (sezona ‘29./‘30.) svojim suparnicima suprotstavljali su se najčešće Pirk, Z. Hrs, Pintar, Kosanović, Lechner, Fundelić, Urban, Hipp, Andučić, D. Isajlović, S. Pristojković, Urban i Dragović, da bi svoja imena u posljednju prvoligašku sezonu Slavije (‘36./‘37.) upisali Gajčević, Kveštek, Dubac, J. Flam, Adamović, Dejanović, Kolar, Chmelicek, Eger, Mesaroš, Gergec, Schulz, Cvetković, Kainz, Z. Hrs, Nađsombat, G. Isajlović…

Posljednje predstavljanje javnosti ondašnje države Slavija je imala u prvenstvu 1939./1940. kad su, prije završnice sa šest najboljih momčadi, organizirane kvalifikacije u dvije skupine sa po deset momčadi - u Srpskoj i Hrvatsko-slovenskoj ligi. Zagrebački Građanski bio je tada najuspješniji među Hrvatima i Slovencima, a Osječani su bili šestoplasirana u Hrvatsko-slovenskoj ligi, iza spomenutog terceta, te Concordije i SAŠK-a (Sarajevo), a ispred Splita, Slavije (Varaždin), Bačke (Subotica) i Ljubljane.

Osim spomenutih igrača, tada su igrali i Wagner, Hrubec, Kovačić, S. Vodeničar, Slošić, P. Flam, Vrabec, Getto i drugi. Zanimljivo je, da je Slavija među trenerima imala i inozemne stručnjake, primjerice Lajosa Banya iz Mađarske, a Osijek je, u tom razdoblju naše nogometne prošlosti, dao i nekoliko uvaženih sudaca kao što su Josip Petraello, Ljubomir Knifer (otac čuvenog umjetnika Julija, nap. a.), Stjepan Jelačić, Dragutin Rabel, Josip Klein i Vladimir Goranić.

Nakon što je u proljeće 1924. osnovan Osječki nogometni podsavez, preuzeo je od Zagrebačkog nogometnog podsaveza nadležnost nad svim klubovima Slavonije i Baranje, nekih klubova iz bjelovarske župe, te novoosnovanih s područja Bosanskog Šamca, Brčkog i Šida, sveukupno patronat nad 22 kluba, koji su se natjecali u okviru tog novog podsaveza. Samo najboljima su bila širom "otvorena vrata" prema državnom razredu, što je najbolje (is)koristila osječka Slavija. Primjerice, u prvoj sezoni (1923./1924.) "Slavijaši" su u podsaveznoj završnici svladali vinkovačku Cibaliju (4:2), te tako počeli niz uspjeha.

Slavija je bila dominantna na razini ONP-a sve do Drugog svjetskog rata, s tim što su mjesto u kvalifikacijama za Državnu ligu zauzimali i njezini gradski rivali Hajduk ‘27., Građanski ‘28. (‘30. i ‘31. sudjelovali su i Slavija i Građanski), pa Hajduk ‘33., Grafičar ‘35., Bata (Borovo) ‘38. i Građanski (Sl. Požega) 1939. godine. No prvoligaški je status stjecala samo Slavija. Za statističare podatak da je Slavija, u natjecanjima na razini ONP-a, bila sedam puta prvak, Hajduk je taj status stjecao u pet navrata, a po jednom Građanski Grafičar, Elektra (svi Osijek), Bata i Građanski (Sl. Požega).

FRANE ZA POKER
Povremeno zavirivanje u tu, daleku osječku nogometnu prošlost, dakako, brzo skreće pozornost znatiželjnika prema – tercetu istinskih asova tog doba. Vratar Franjo Glaser (7. 1. 1913.), branič Ernest Dubac (15. 2. 1914.) i pomagač Gustav Lechner (17. 3. 1913.), svi odreda rođeni su Esekeri, blistave su karijere započeli u svom Osijeku, da bi potom stekli nogometnu slavu nastupajući za tada najjače klubove Beograda i/ili Zagreba. Povjesničari na više mjesta (pogrešno!) uz Glaserovo ime, kao mjesto rođenja, spominju Sarajevo, no rođen je 1913. u Osijeku, dio odrastanja, istina, proveo je u Sarajevu gdje je stao na vrata Slavije već kao junior. Početkom tridesetih Glaserovi su opet u Osijeku, Franjo se opredjeljuje za Građanski, a njegov sjajni golmanski talent brzo se pročuo u većim gradovima i put ga je 1932. odveo u beogradski BSK. Visok i snažan, sa zaštitnim znakom šiltericom na glavi, čuven po izboksavanju lopte sve do centra terena i nevjerojatnoj uspješnosti obrane kaznenih udaraca (više od 70 posto!), uvodeći vrataru kasnije općeprihvaćenu ulogu "trećeg beka", dao je svoj golem doprinos Beograđanima. Međutim, srce ga je vuklo u Hrvatsku, postao je 1937. član zagrebačkog Građanskog, u kojemu je ostao sve do završetka Drugog svjetskog rata (‘45.) i na čijim je vratima osjetio slast osvajanja naslova jugoslavenskog prvaka (‘40.) i trona u NDH (‘43.). U karijeri je imao više od tisuću utakmica, za Kraljevinu Jugoslaviju nastupio je u 35, a za NDH u sedam navrata.

Iste godine kad i Glaser, svijet je u Osijeku ugledao i Gustav Lechner, u nogometnom svijetu i danas čuven po nadimku Lembika. Opisujući njegov način igranja nogometa, uvijek u sredini terena, nekad se reklo half, već desetljećima pomagač, istaknuti kolege koristili su pridjev - mocartovski! Dakle, savršeno. A taj pravnik bio je jedna od glavnih poluga Slavije, od 1929. do ljeta 1935. nanizao je 40 utakmica, a onda kao i Glaser pristupio BSK-u za koji je imao stotinu nastupa. Upisao je i 44 utakmice reprezentacije ondašnje Jugoslavije i 11 u dresu NDH, a karijeru je (‘45./‘46.) okončao gdje je i počeo - u rodnom Osijeku. Vrlo uspješan Lechner je bio i kao trener, u čak osam klubova. Uz ostale, trenirao je i nogometaše Slavonije (preteče NK-a Osijek, nap. a.), i to neposredno nakon što je s Dinamom 1958. zaslužio naslov prvaka FNRJ, poslije čega su "modri" čekali YU primat sve do ‘82. i pojave Miroslava Blaževića!

Puba Dubac, gospodski elegantan i uspravan na terenu i na osječkim ulicama, bio je ugledni stomatolog, a u momčadima za koje je igrao - neprelazni, inteligentni i britki lijevi bek, s perfektnom igrom glavom. I to i u prenesenom značenju! Susret s loptom bio mu je magičan u dresu Hajduka, nastavio se u Slaviji (‘32. - ‘36.), a potpunu afirmaciju stekao je u BSK-u (‘37. -‘ 41.), te Građanskom, s kojim je 1943. (s Glaserom i Lechnerom) postao prvak NDH. Prethodno je za reprezentaciju Kraljevine imao 48 utakmica, a za NDH (svih!) 15. Prestao je igrati 1948., u dresu tek osnovanog Proletera (‘47.), u kojemu je prvi put bio i trener 1950. godine. Za osječke ljubitelje nogometa zanimljiv je podatak da je Dubac bio branič 16. ožujka 1947. u prvom susretu tek osnovanog Proletera, protiv gradskog rivala Mladosti: Nikolnikov, Nađsombat, Dubac, Kiš, Tikas, Lechner, Drača, A. Kockar, Petrović, J. Kockar i Vekić. Osim u Proleteru, kao trener radio je i u Čeliku (Zenica) i Trešnjevci (Zagreb). Kao stomatolog, imao je ordinaciju nedaleko od kina Urania, a vječni spokoj našao je 27. veljače 1985. na Aninom groblju…

Za poker osječkih nogometnih velikana tog doba, istina nešto kasnije, u povijest je ušla i pojava Franje Rupnika. Još jedan rođeni Osječanin, nešto mlađi (5. 5. 1921.) čija se životna priča ne razlikuje umnogome od prethodnika. Frane je počeo igrati u osječkom Hajduku i odmah se u njemu prepoznavao rasni golgeter, spreman tresti suparničke mreže iz svih situacija i na sve moguće načine. U jeku ratnih događanja (i) na ovim prostorima, 1943. otisnuo se u Zagreb i postao članom Concordije, nakon vojne obuke zaigrao je za varaždinski Zagorac i 1944. priključuje se partizanima. To je bilo odlučujuće za daljnji tijek njegove karijere, jer je, zajedno sa svim ostalim najboljim hrvatskim nogometašima, na kraju rata ‘45. bio "po naredbi prebačen" u Beograd, u redove novoosnovanog Partizana, gdje je prve sezone novog prvenstva nove države (‘45./‘46.) bio golgeter s 38 pogodaka i gdje je ukupno odigrao 57 utakmica postigavši 49 golova! Vratio se u Osijek, zaigrao ‘48. za novi Proleter, a treba istaknuti da je od šest nastupa za FNRJ onaj posljednji (s Norveškom, 1950. u Beogradu, 4:0, nap. a.) bio i strijelac. U napadačkom redu bili su tada i Ognjanov, Mitić, Bobek i Vukas!

NEZABORAVNI ASOVI
Mnogo je onih koji su događaj iz 1953. na osječkom okupljalištu "kibica" pretvorili u legendu. Naime, u odlučujućoj utakmici za ulazak u Prvu saveznu ligu, protiv banjolučkog Borca, esekeri su slavili sa 5:0, a sve pogotke postigao je Frane! Rupnik je igrao za Proleter i u poznim godinama (‘58.), a poslije igračke nastavio je u Osijeku trenersku karijeru, slično Glaseru, Lechneru i Dupcu…

Budući da smo na pojavu sličnih, istaknutih reprezentativaca iz osječkog kluba morali čekati sve do osamostaljenja Hrvatske i pojave Šukera, Vlaovića, Krpana, Špehara, Bjelice, J. Vranješa, Bičanića, M. Babića, D. Pranjića, Barišića, Škorića… prisjećanje na poker asova iz nekog drugog vremena nedvojbeno je opravdano i relevantno. Nažalost, tih velikana više nema među nama. Dubac je preminuo 1985., Lechner dvije godine kasnije, Rupnik 2000., a Glaser 2003. godine. Ostale su uspomene i/ili priče koje ih zauvijek svrstavaju na vrh nogometnog panteona, "najvažnije sporedne stvari na svijetu" u gradu na Dravi, s nekadašnjeg igrališta "Kraj Drave".

Piše: Dragutin KERŽE
U državnim prvenstvima Kraljevine Jugoslavije, u razdoblju od 1923. do 1940. godine, sudjelovalo je sveukupno 30 klubova, među kojima i sedam iz Hrvatske.
Započevši karijeru u osječkim klubovima, otišavši iz rodnoga grada slavu su stekli Franjo Glaser, Gustav Lechner i Ernest Dubac...
Tijekom 17 nogometnih natjecanja na razini Osječkog nogometnog podsaveza (utemeljenog 1924. godine) čak sedam puta najbolja bila je Slavija...
Esekeri u Državnoj ligi
Slavija 1923./1924.: Gruenbaum, Pintar, Stradiot, Rožić, Urban, Petelin, Andučić, Habdija, Balint, Jelačić, Rabel; 1924./1925.: Gruenbaum, Hoder, Pintar, Petelin, Rožić, Urban, Andučić, Rafaj, Jelačić, Rukavina i Rabel; 1925./1926.: Gruenbaum, Hoder, V. Hrs, Rožić, Petelin, Bujher, Andučić, Dragović, Rabel, Rafaj i Rukavina; 1929./1930.: Pirk, Z. Hrs, Pintar, Kosanović, Lechner, Hipp, Fundelić, Urban, Dragović, Andučić, G. i D. Isajlović, Pristojković…; 1932./1933.: Konrad, Vrabec, Kovačić, Z. Hrs, G. Isajlović, Lechner, P. Flam, Mesaroš, Andručić, Schulz,, te Getto, Adamović, Brajdić, Vodeničar, Slošić, Gergec, Hrubec, Cvetković i Eger; 1934./1935.: Wagner, Z. Hrs, Vodeničar, Kolar, Adamović, Lechner, Hrubec, Slošić, Schulz, Gergec, Eger, G. Isajlović, Mesaroš, Nađsombat…; 1936./1937.: Gajčević, Kveštek, Kosić, G. Isajlović, Adamović, Dejanović, Chmelicek, Kolar, Eger, Mesaroš, Schulz, Gergec, Korkut i Slošić. Rekorderi u dresu Slavije, na prvoligaškim utakmicama tog razdoblja, bili su i ostali – Zvonimir Hrs i Milan Adamović. Poslije po 45 “kapica” Državne lige, obojica su, nakon Drugog svjetskog rata, uspješno obnašala trenerske poslove u osječkim klubovima. Sveukupno, u zapisnike s utakmica Državne lige, u momčadi Slavije, upisivano je pedesetak imena!
Možda ste propustili...

DR. SC. SANDA ČORAK ZNANSTVENA SAVJETNICA U INSTITUTU ZA TURIZAM

Brendovi ‘zdravo, zeleno i zanimljivo‘ otvaraju nova vrata turizmu

TRANZICIJSKA BESPUĆA: SLAVONSKA INDUSTRIJSKA BAŠTINA

Industrijski kombinat Gaj: Slatinski div završio u muzeju

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

TJEDNI OSVRT

Prijeti li Škorinu Domovinskom pokretu raspad?

2

OSJEČKA NOGOMETNA PROŠLOST (II.)

U “Jugi” je skrojena hrvatska velika četvorka?

3

TRANZICIJSKA BESPUĆA: SLAVONSKA INDUSTRIJSKA BAŠTINA

Industrijski kombinat Gaj: Slatinski div završio u muzeju