Vezani članci
TEMA TJEDNA: PROŠIRENJE EU-A NA ZAPADNI BALKAN (I)
TEMA TJEDNA: PROŠIRENJE EU-A NA ZAPADNI BALKAN (III)
INTERVJU: BRANIMIR VIDMAROVIĆ
U nedavnom intervjuu za DW, Mladen Lišanin s Instituta za političke studije u Beogradu, između ostaloga kaže da se Europska unija u Srbiji koristi za promociju bilo koje političke agende, dok elite u Beogradu i Bruxellesu "glume" da proširenje EU-a postoji.
Možete li nam malo šire obrazložiti to što ste rekli u intervjuu za DW?
- Narativ o europskim integracijama zgodan je argument u političkoj borbi u Srbiji, bez obzira na kojoj poziciji stojite. Ako se neka partija zalaže za bezuvjetno i neupitno članstvo u EU-u, ukazivat će na značaj "okretanja budućnosti", pa čak i "prelaska iz varvarstva u civilizaciju". Ako je fokus na ekonomiji argument jedne strane bit će stalni rast vanjskotrgovinske robne razmjene s EU-om (koji sada dostiže stopu veću od 60 % ukupne srpske razmjene), a argument druge, primjerice nesposobnost Srbije da efikasnije zaštiti svoje ranjive privredne sektore prilikom zaključivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Ako se rabi pitanje nacionalnog suvereniteta, tu su argumenti o tome želi li narod da mu životom upravljaju cinični birokrati poput Haviera Solane, Jelka Kacina, ili Doris Pack. Ovo ništa ne govori o uvjerljivosti samih argumenata, nego prije svega o činjenici da se EU uvijek može izvući iz ladice kao "dobar" ili "loš policajac". Istovremeno, istraživanja o podršci građana europskim integracijama daju oprečne rezultate, što dodatno olakšava manipulaciju. Ni Srbiji, kao državi kandidatu, ni buxelleskoj birokraciji ipak ne odgovara da se sve ovo pretjerano problematizira - s obzirom na sve probleme koji trenutačno opterećuju politiku proširenja EU-a na zapadni Balkan - "business as usual", model je svima najisplativiji.
IZOSTANAK REFORMI
Iz današnje perspektive, čini se kako je 2025., koju je Europska komisija zadala kao "okvirni" plan za ulazak Srbije i Crne Gore u EU, rok koji se ne može ostvariti. Zašto, gdje je glavni problem, vidimo da otvaranje pregovaračkih poglavlja RS-a i EU-a ide vrlo sporo?
- Okvirni plan o 2025. godini kao potencijalnom roku za prijam Srbije i Crne Gore u punopravno članstvo nije djelovao naročito realno ni početkom 2018. godine, kada je objavljen, a danas se čini sasvim neizvedivim. Akcijski plan koji se odnosio na nužne korake koje je trebalo poduzeti do 2020. godine, gotovo ni malo nije ispunjen ni u jednom od šest ključnih područja. Krivnja za izostanak reformi nedvojbeno je na državama kandidatima, krivnja za odsutnost istinske volje za proširenjem uglavnom je na strani Bruxellesa, i još više, na nekim od najmoćnijih država članica.
Sa svim tim u vezi, koliko je buduće proširenje EU-a na zapadni Balkan, osim političkoga, također i sigurnosno pitanje?
- Europski projekt od samih početaka ima i sigurnosnu dimenziju, ali ona nije bila od jednakog značaja u svakom krugu proširenja. Primjerice, bila je daleko značajnija prilikom prijma Bugarske i Rumunije 2007. godine, nego prilikom prijma Austrije, Finske i Švedske 1995. godine. Način na koji se sigurnosni aspekt percipira u Bruxellesu i državama članicama EU-a također nije beznačajan (mada ove percepcije ne moraju nužno biti ispravne), i ako se ove percepcije ne poklapaju na tako važnim mjestima kao što su Pariz i Berlin - a to je trenutačno slučaj - onda države zapadnog Balkana dolaze u opasnost da budu kolateralna šteta u igri velikih, na koju ne mogu mnogo utjecati.
JOŠ MNOGO POSLA
Zaključno - može li Srbija ubrzati pregovore oko pojedinih poglavlja, a time i članstva u EU-u, ili će se ići na ulazak u EU u "paketu", skupa s BiH, S. Makedonijom, Crnom Gorom, pa i Albanijom?
- Ključna nepoznanica u vezi s ovim pitanjem jest odnos Srbije (pa i Crne Gore) prema "novoj metodologiji proširenja", usvojenoj od strane Europske komisije početkom ovoga mjeseca. Ako napredak postane lakše mjerljiv i vezan uz poticaje poput unaprjeđenog pristupa EU fondovima, nije nemoguće da pristupanje Srbije, kroz neke od "klastera", bude ubrzano - budući da do sada nije išlo naročito brzo, ovo samo po sebi možda ne bi ni bio težak zadatak.
Različite razine napretka na putu prema članstvu u EU, za sada indiciraju da će neke od država do cilja doći prije drugih. Ipak, činjenica da je i pred Srbijom i pred Crnom Gorom, kao "frontrunnerima", ostalo još mnogo posla, a da entuzijazam prema proširenju u najutjecajnijim državama članicama nije u porastu, govori da je scenario istovremenog ulaska, i to na datum mnogo kasniji od 2025. godine, daleko od nemogućeg. Ideje o istovremenom i hitnom prijmu svih zapadnobalkanskih država postojale su i prije postojećeg zastoja u proširenju - tada bi to pridonijelo očuvanju kredibiliteta EU-a, potencijalno bez većih negativnih efekata u pogledu sposobnosti apsorpcije novih članova. Danas ova perspektiva djeluje mnogo sumornije.
(D.J.)
SERGEJ SEKULOVIĆ
CRNA GORA JE IDEALNA NOVA ČLANICA
Crna Gora je još 15. prosinca 2008. predala zahtjev za učlanjenje u Europsku uniju, 17. prosinca 2010. dobila je status kandidata, 29. lipnja 2012. započela je pregovore s Europskom unijom, a 18. prosinca 2012. otvorila je i zatvorila prvo od 33 poglavlja.
S obzirom na to da cijeli proces ide nekako sporo, koji su glavni problemi kad se radi u Crnoj Gori kao budućoj članici EU-a, pitali smo Sergeja Sekulovića, političkog analitičara i odvjetnika Centra za građanske slobode u Podgorici?
- Točno je da proces ide sporo i da mu se ne vidi jasan kraj. S jedne strane, Crna Gora može se pohvaliti da je lider u integracijskom procesu, ali je činjenica da je proces de facto već neko vrijeme u blokadi i da druge zemlje u regiji Crnu Goru sustižu. Glavni problem je u činjenici da Crna Gora nema demokratsko iskustvo smjenjivosti vlasti te da proces dubljih reformi ili mjerljivih rezultata koji će biti rezultat depolitiziranih institucija (ovdje se primarno misli na poglavlje 23) ne može dobiti svoju punoću, jer se institucije kreću između zahtjeva integracijskog puta i političkog utjecaja na njih.
Konkretno, Crna Gora još nije u stanju jasno razdvojiti državno i partijsko, odnosno da se institucije koje moraju djelovati nezavisno, samostalno i profesionalno istrgnu od neprimjerenog političkog utjecaja. S ovim je povezano i nepovjerenje u izborni proces, pa se nakon svakih izbora osporava legitimitet izbornog rezultata. Ovo u bitnom koči crnogorsko društvo da iskoristi svoje potencijale i stalno ga drži u predreferendumskoj atmosferi ili u pretpolitičkom ambijentu.
Bez obzira na protivljenje Macrona daljnjem proširenju EU-a u sadašnjim okolnostima, predstojeći summit u Zagrebu u svibnju, mogao bi puno toga pojasniti. Sa svim tim u vezi, koliko je buduće proširenje EU-a na Zapadni Balkan, osim političkog, također i sigurnosno pitanje, pa i kad se radi o Crnoj Gori?
- Lelujanja oko perspektive politike proširenja sigurno da su unijela smutnju i utjecala na pad entuzijazma. Dakle, potrebna nam je jasna politika koja je predvidljiva i mjerljiva. Moraju se uvažiti unutrašnji razlozi svake države članice EU-a, pogotovo kada se radi o tako važnoj članici kao što je Francuska, jer serija kriza kroz koju je prošao EU sigurno je utjecala na pad podrške politike proširenja unutar biračkog tijela pojedinih članica. Međutim, treba biti uporan u objašnjenju da će prostor Zapadnog Balkana kao integrirano područje biti od koristi samom EU-u, jer su prelijevanja kriza koje ovaj prostor uporno proizvodi opasnost za sam EU i društva država članica. Ipak ne mislim da se to pitanje direktno javlja kao sigurnosno pitanje (konkretno CG je članica NATO-a), ali indirektno se može uspostaviti veza. Gubljenje jasne perspektive otvara stare rane i stvara prostor za nestabilnost.
Kad se sve uzme u obzir, hoće li Crna Gora ipak biti prva sljedeća članica EU-a, i o čemu to ovisi, ili će se ići na ulazak “u paketu”, skupa s BiH, Srbijom, Makedonijom, Albanijom...?
- To zavisi od političke procjene država članica. Ako se opredijele za individualni pristup, Crna Gora je idealna nova članica preko koje bi se jasno poslala poruka da se politika proširenja Europske unije uzima ozbiljno. Tu prvenstveno mislim na veličinu Crne Gore koja potencijalne strahove čini iluzornim. Ako prevagu odnese drugi pristup, onda se ovdje situacija prilično komplicira i iz pozicija interesa Crne Gore ovaj scenarij se javlja kao negativan, jer se dijeli sudbina drugih ili, preciznije, čini je zavisnom od političkih procesa i odluka zemalja regije na koje ona objektivno ne može utjecati.
Zaključno - Crna Gora je u NATO savezu, kako se na to gleda u crnogorskoj javnosti danas?
- Javnost je i dalje podijeljena u odnosu prema samom članstvu u NATO savezu, ali bih rekao i da se to više ne doživljava kao pitanje biti ili ne biti. Sigurno je da je Crna Gora podignula stupanj svoje sigurnosti i da samo članstvo pokazuje određene benefite. Međutim, ostaje još dosta posla u području demokratske konsolidacije zemlje i izgradnje vladavine prava. U krajnjem, prava se stabilnost države gradi iznutra i tu nas čeka proces političkog i demokratskog sazrijevanja.
(D.J.)