U povodu tridesetogodišnje obljetnice pada Berlinskog zida zagrebačka Arhivanalitka, Biblioteka Ekonomski lab, objavila je prema izgledu malu, ali prema sadržaju veliku knjigu "Prešućeni trijumf liberalizma" autora Velimira Šonje i Darka Polšeka.

Knjiga je podijeljena u tri dijela kroz koja se daje svojevrsni presjek nedavnih društveno-ekonomsko-političkih zbivanja u svijetu. Prvi je dio nazvan "Jedna osobna bilanca" (1989. - 2019). U njemu sociolog Darko Polšek daje objektivni povijesni pregled, ali i subjektivno viđenje, ponegdje nadograđeno osjećajima i emocijama, na 1989. i godine koje su uslijedile.

Polšek drži da je upravo 1989. bila iznimna važna godina jer je tada srušen grandiozni utopijski socijalni projekt upakiran u razornu ideologiju komunizma. A osim implozije komunizma, te je godine pao i južnoafrički aparthejd, Pinochetova vlast u Čileu, završio je sukob u Kambodži, Sovjeti su se povukli iz Afganistana i iz Mađarske, dogodili su se prvi slobodni izbori u SSSR-u, dogodio se "individualac" pred tenkom na trgu Tienanmen, radnički sindikat "Solidarnost" odrekao se vlastite klasne utopije i tako inicirao prve prave demokratske izbore u Poljskoj.

Te su se lude osamdeset devete u šesto kilometara dug lanac okovali Estonci, Letonci i Litavci zahtijevajući slobodu i neovisnost od SSSR-a. U knjizi su još kontekstualizirani i opisani zbjegovi istočnih Nijemaca na zapad, sam čin rušenja Berlinskog zida, pad vlasti u Bugarskoj i Čehoslovačkoj, Rumunjskoj... I upravo tu negdje s BRIGAMA (Bugarska, Rumunjska, Italija, Grčka, Austrija, Mađarska i Albanija) Polšek završava sa svjetskim kontekstom i zavlači se u događanja koja su prethodila propasti Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Tu za Polšeka prijelomnu točku također predstavlja 1989., kao svojevrsna metonimija svega što se dogodilo prije, u vrijeme i poslije rata za jugoslavensku ostavštinu i neovisnost naroda uokvirenih u nju. Uz Polšeka tako na jednostavan i transparentan način pratimo događanja kao što su organizirani mitinzi u sklopu Miloševićeve "antibirokratske revolucije" ("jogurt-revolucija"), štrajk rudara u Trepči i izvanredna stanja na Kosovu. Zatim gospodarski rat Srbije i Slovenije, ultranacionalizam Vuka Draškovića, promjene Ustava tada još postojeće SFRJ, osnivanje prve demokratske stranke HSLS u Zagrebu, pa Hrvatske demokratske zajednice, govor S. Miloševića na Gazimestanu u kojemu poziva srpski narod na "nove bitke" i sve posljedice koje je zbog toga trpjela Hrvatska, a trpjet će još gore koju godinu kasnije i BiH.

Uglavnom, prema Polšeku: "Burna je bila godina i najavljivala je još burnije događaje. Događaje koji će pokazati, prema riječima Winstona Churchilla, što su se u ono vrijeme često ponavljale, "kako Balkan stvara više povijesti negoli je može podnijeti." No Hrvatska je osim balkanske povijesti morala podnijeti i Domovinski rat. I da ne dužimo, jer je u knjizi taj dio dobro analiziran, hrvatsko održavotvorenje može se sažeti u, često spominjanu, teoriju motivacije Abrahama Maslowa, odnosno jedan njezin dio koji glasi: "Ulaziti u rizik radi samoaktualizacije prirodno je." Dok se mirnodopski dio hrvatske novije povijesti može uklopiti u nastavak spomenute rečenice: "Sigurnost i osjećaj sigurnosti u načelu je mnogo jača i rudimentarnija motivacija." Motivacija koja je, nakon ratne samoaktualizacije, presudila tko će u Hrvatskoj ostati, tko će se iz nje odseliti, a tko se u nju doseliti. No, kako god bilo, velika većina stanovnika Hrvatske, baš kao i svagdje na svijetu, živjela je i dalje živi prema čuvenoj Krležinoj maksimi: "S ljudima zajedno smrdi, ali je toplo!"

A kakvu to toplinu nudi i koje sve nusprodukte izgaranja i raspadanja do danas osjećamo u Republici Hrvatskoj, govori ekonomist Velimir Šonje u drugom dijelu knjige "O praktičnoj važnosti slobode". Šonje, kako je navedeno u uvodu, "pretresa razne društvene fenomene i trendove od glazbe preko slikarstva do tajnih službi, ali ne bježi od statistika kako bi podupro ideju o prešućenom trijumfu liberalizma." I to, kao autentični svjedok vremena, radi izvrsno, jednako dojmljivo kao i Polšek u prethodnom poglavlju. Šonje bez problema dokazuje kontinuitet tridesetogodišnjeg poboljšanja, rasta i usavršavanja Hrvatske i istočnoeuropskih postkomunističkih zemalja. Također opisuje i navodi razloge zbog kojih su iz povijesne igre otpali različiti relikti komunizma poput radničkih samoupravljača, birokratske bulumente, goleme vojske i planske ekonomije. No treba kazati da ta sistemska transformacija i tranzicija hrvatskog društva nije prošla glatko ni lako. I da ona traje i dalje. Prije svega jer su na pojavnoj razini do izražaja došli turbokapitalisti i gladni duhovi svih vrsta. Što je zatomilo napore i u drugi plan potisnulo tihu većinu stanovnika koja je radila i snalazila se kako je mogla i znala u novim i nimalo lakim poslijeratnim tranzicijskim okolnostima. No kakvi god da su osobni dojmovi i mišljenja gubitnika u odnosu prema tranzicijskim pobjednicima i obrnuto, statistika govori da je napredak u ovih trideset godina stalan.

Da je tomu tako dovoljno je iz knjige izvući podatak o očekivanom životnom vijeku današnjeg čovjeka u odnosu prema komunističkom. Naime, od 1970. i s očekivanih 70 godina, on je 2016. narastao na 77 godina života, a sve je bliži 80. godini. I javno je upravljanje, iako nikada dovoljno dobro, prema Svjetskom indikatoru javnog upravljanja (WGI) bolje nego ikada. A sva se ta postupna i spora pozitiva prije svega događa zbog globalizacije i uključenosti Hrvatske u njezine tokove, odnosno kako navodi Šonje: "Europska je hiperglobalizacija istoku kontinenta donijela ogromne koristi - kapital, znanja, nova radna mjesta integrirana u moderne lance vrijednosti." Međutim, u posljednje vrijeme te pozitivne vrijednosti iznova su na kušnji. Zbog čega je dio istočnoeuropskog stanovništva opet sklon zazivati paternalističku državu kao ideal spasenja.

Tome pogoduje i kriza liberalne ideje koja se ogleda u problemima nejednakosti u raspodjeli dohotka. Što generira konflikte koji, prema autoru, "preusmjeravaju pažnju s ključnih društvenih problema: nepotizma, korupcije i slabih institucija, koje umanjuju jednakost šansi i ravnopravnost ljudi pred institucijama, a što su, u krajnjoj liniji, duboki uzroci nejednakosti." A upravo te i takve nejednakosti najviše utječu na smanjenje broja stanovnika u istočnim članicama EU-a. Još kada im se pridoda bijes iz nemoći suverenista te glad za radnom snagom zapadnih zemalja, jasno je da tranzicijskim zemljama poput Hrvatske neće biti lako ostvariti očekivani ekonomski i slijedni društveni napredak. No Indeks ekonomskih sloboda koji je spustio Hrvatsku s 86. na 56. mjesto ipak otvara prostor za optimizam.

A u razvoju osobnog i opće društvenog optimizma može nam pomoći i treće poglavlje knjige nazvano "Je li ovo bolji ili lošiji svijet?". U tom poglavlju autori raspravljaju o knjigama koje pružaju referentan okvir za proizvodnju nekog boljeg svijeta. U tom smislu navode: "Trenutačno postoje dva tumačenja o svijetu u kojemu živimo. Jedno polazi od toga da svijet napreduje u svakom pogledu. Ljudi su sve bogatiji, slobodniji, sve je manje gladnih, sve je manje nasilnih smrti, institucije funkcioniraju sve bolje, sve više u interesu širih slojeva ravnopravnih ljudi, a stotine milijuna ljudi izlaze iz siromaštva i životnim se standardom približavaju onome što se nekada zvalo srednji sloj. I tehnologija omogućava neslućene stvari.

S druge strane, tehnologija izaziva i napetosti. Tehnologija, navodno, kako misle drugi, istiskuje ljude iz proizvodnje, nejednakosti rastu, vlada korupcija, elite su se odvojile od ljudi koji ne vide perspektivu, gospodarski rast sve je sporiji, terorizam i milijuni emigranata su na vratima Europe, a geopolitika i geografija vraćaju na scenu neke stare prijetnje, osobito otkako se jamac poslijeratnog mira, Sjedinjene Američke Države, počinje ponašati nepredvidivo. I posljedice klimatskih promjena velika su nepoznanica."