Za početak - upoznavanje, za one koji tek sad čuju za grupu Iz@ Medošević & Borgie, a, nažalost, ima i takvih. Daklem, zamislimo na trenutak da nema interneta, Googlea, društvenih mreža, pametnih mobitela... da informacije dobivamo na starinski način. Kako bi u tom slučaju glasilo predstavljanje grupe Iz@ Medošević & Borgie, tko su, što su, odakle dolaze i kakvu glazbu sviraju?

Izet Medošević: Ja sam dijeta Palacha. Punka i hard-corea. Svirao sam u dvije grupe, Avlijaneri i O.Š. Sulud III., a onda sam napravio višegodišnju pauzu i bavio se, između ostalog, i pisanjem poezije te kratke proze, koju sam objavio u svoje dvije knjige. Budući da se s godinama, dok sam bio izvan bendova, nakupilo prilično materijala, odlučio sam objaviti album kao samostalni autor, jer više nisam želio biti u bendovima. Tako je nastao moj prvi album "Granulo je sunce” (Dallas Records, 2016.). Album koji stilski nije imao nikakve veze s mojim dotadašnjim bendovskim radom. Bilo je izazov napraviti album koji nitko od vas ne očekuje, pa ni vi sami... Dobio sam i dosta dobre kritike za njega. Nakon toga tražio sam ritam-sekciju za live nastupe i posvetio se električnoj gitari.

Berislav Pavišić na basu i Bernard Vukić, kojeg je poslije zamijenio Kristijan Debeuc - DB, na bubnjevima, formirali su ritam-sekciju kodnog imena "Borgie" (izgovara se Borđie), s kojom sam uz live koncerte snimio drugi album, "Opera u Sydneyu". Izišao je također za Dallas Records, oko Nove godine, i sada ga promoviramo. To su neke kratke crte o mom umjetničkom putu.

Sad kad smo razjasnili CV, vratimo se glazbi koju stvarate. U odnosu prema prvijencu "Granulo je sunce" iz 2016., što nakon četiri godine donosi "Opera u Sydneyu"? Koje su i kakve razlike, ima li ih uopće, glazbeno, tematski, ili je "sve isto ko i prije", samo bolje...?

Izet Medošević: Ni bolje ni lošije, samo - drukčije! Zarekao sam se da neću raditi dva stilski identična albuma. U tome ne vidim nikakvog smisla. Za razliku od prvijenca "Granulo je sunce", na kojem je svaka pjesme stilski drukčija, "Opera u Sydneyu" bendovski je album. Nudi kompaktni power garage r’n’r s hrvatskim tekstovima i ponešto talijanskog. Ljudi koji su nas live slušali kažu da ih materijal podsjeća na mješavinu starog Motorheada, Stoogesa, pa i Doorsa, što se sounda i manira svirke tiče. S druge strane, tekstovi su ti koji nose poruku i slušatelj se poistovjećuje s njima. Naravno, samo ako su tekstovi dobri i originalni. Ako nisu - mani se rokenrola. Što se novog albuma tiče, dodao bih da smo htjeli napraviti svojevrstan hommage svim glazbenim utjecajima kojima smo bili izloženi tijekom dugogodišnjeg i nezavršenog procesa odrastanja i sazrijevanja a da opet ostanemo svoji.

S vašom karijerom u vezi - kako ocjenjujete prijeđeni put, je l‘ sve išlo kako ste zamislili, je l‘ moglo bolje, brže i više, što biste mijenjali da danas pokrećete Iz@ Medošević & Borgie...?

Izet Medošević: Uvijek može bolje i brže. Odaberete pravac i cilj i gurate. Dan po dan, riff po riff, strofu po strofu. Glazba je moj poziv, albumi moja djeca. Opet, nije to nimalo lagan poziv. Pokušajte zamisliti da ste odlučili ljudima nešto poručiti iz svoje perspektive, sa svog gledišta, svoje planine ili iz ćelije, nešto osobno i često nimalo lijepo, nešto što nije ugodna slika. Što mislite, koliko bi vas ljudi bilo spremno saslušati? Mislim da je to upravo srž angažirane umjetnosti, u traženju puta k ljudskim srcima na nepatvoren i direktan način. Ponekad je to Sizifov posao, ipak, dosadašnji materijali na kraju pokazuju da itekako postoji prijemčivost i senzibilitet za njih.

Kako inače teče proces
stvaranja kod grupe kakva
je Iz@ Medošević & Borgie? Tko odlučuje, ima li u grupi demokracije, da se tako izrazim, ili Izet Medošević u svemu ima glavnu, i zadnju, riječ?

Kristijan Debeuc: Izet je primarno kompozitor, scenarist i velikim dijelom režija, u filmskom žargonu. Ritam-sekcija također stvara, donosi ideje i nove rifove. Aranžmane također radimo zajedno. Nemamo svi iste kvalitete pa je pravo umijeće kad u bendu uzajamno prepoznajete vlastite kvalitete, a drugi to shvaćaju i podupiru. Tad se događa ekspanzija energije i osjećaja i tada to svi prepoznaju. Eto, to ima zadnju riječ.

Odakle naslov "Opera u Sydneyu"? Zvuči zanimljivo, no postoji li iza naziva neko skriveno značenje, nekakva dublja simbolika, koju se može shvatiti iz preslušavanja albuma, ili je sve samo dobra dosjetka, mislim, naslov LP-ja? Vaš komentar na te moje opaske?

Kristijan Debeuc: Opera u Sydneyu, Staklo iz Murana, Skijanje u Kitzbuhelu, Motor iz Japana... meni je sve to isto. Australija je ipak naš obećani kontinent!

Što se stila i stava tiče,
koja su vrela inspiracije
Izeta Medoševića, ali i
grupe u cjelini, koji strani
i domaći bendovi, autori,
koje razdoblje rocka...?

- Općenito su na nas velik utjecaj imali garage punk ‘60s te prateća psihodelična scena, zatim detroitski rock’n’roll punk 80-ih te michiganski primitive-avant garde acts, prije svega experimental rock Lou Reeda i njegovih Velveta. Garage-based proto-punk poput MC5, The Stoogesa, The Sonics. Slijedi logični nastavak na američku i britansku punk scenu 70-ih i 80-ih te post-punk i garage rock revival scena s cijelom silom izvrsnih bendova koji pripadaju tom razdoblju. Nikako ne smijemo zaboraviti našu domaću scenu, koja je zapravo to sve učinila od nas još jače i osobnije. Pokret novog vala, Paket aranžman, Bombardiranje NY. Ukratko punk-rock-alter scena 70-ih i 80-ih odražavala je naše živote na osobnom planu, s čime smo se mogli lako identificirati, pa je utjecala možda još jače nego strana glazba, u nekom filozofskom smislu.

Recimo i da je ono što je Zdenko Franjić i Slušaj najglasnije materijalizirao kroz svoja izdanja bilo nešto što smo svi mi jako voljeli. Iako smo trenutno u country fazonu, što se tiče istraživanja.

Za tebe (Izet Medošević) govore da si "alter pjesnik i punk filozof", između ostalog. Ako je tako, što bi to zapravo značilo...
nije li punk odavno mrtav?

Izet Medošević: Kao glazbeni pokret mislim da jest. U svojoj esenciji nije. Ima ga u tragovima, uvučen je u mozaik. Btw, tim epitetima krstili su me riječki novinari. Lijepo zvuči.

Kakvo je vaše mišljenje o glazbenoj sceni danas,
u svijetu i u Hrvatskoj?

Kristijan Debeuc: Glazba danas dostiže svoj vrhunac, ali ne u smislu kvalitete, nego kvantitete. Gotovo ne postoji stil koji se nije izmiješao. Tehnički, fusion jazz je jedna od boljih stvari koja se s vremenom razvila, ali se postavlja pitanje koliko će vas zaista dirnuti, koliko će poživjeti i ostaviti traga. Kvalitetna pjesma još se može čuti, međutim meni osobno ponekad je vrlo teško znati što ljudi danas doživljavaju pod dobrom glazbom. No stvar je to osobnog ukusa i u njihovu kultiviranju.

S glazbom u vezi - može li se kod nas od glazbe dobro živjeti a da nisi Huljić i njemu slični? Koliko su pritom nužni neki kompromisi da bi se uspjelo?

Kristijan Debeuc: Od glazbe se dobro živi jer je ona vrlo hranjiva i ljekovita te pomlađuje. U materijalnom smislu, uza sav svoj trud ne znam kako izgleda živjeti od glazbe. Kao što sam rekao, glazba danas jest šoubiznis, a tu kvaliteta nije najjača karika. Čovjek u biznisu mora biti proračunan, što s umjetnošću ne mora ići nužno pod ruku. Dok stvaramo, a pogotovo izvodimo svoju glazbu, nema kompromisa, kad ju pokušavamo ozakoniti i proturiti ljudima, e tu si već u biznisu, a to je pak čisti kompromis. Ne možeš ostati nedodirnut, al‘ možeš ostati svoj. Sva trojica inače radimo i izvan glazbe kako bismo preživjela.

Živimo u globalno umreženom svijetu, virtualna je stvarnost svuda oko nas - koliko takvo doba pomaže današnjim autorima i bendovima da se pokažu, iskažu i promoviraju na tržištu? Usput, kakvo je tvoje mišljenje o društvenim mrežama, koliko si, ako jesi, "opsjednut" Fejsom, tvitanjem, Instagramom...?

Izet Medošević: Nimalo. Naš FB profil je Izet Borgie, a FB page Iz@ Medošević! (smijeh)

Vratimo se u surovu stvarnost. Politiku je danas nemoguće izbjeći, vjerojatno to ne možeš ni ti, ni bend. Koliko se tako kaotična stvarnost društva kakvoj svjedočimo odražava na tebe i tvoj autorski rad? Ni tu inspiracije vjerojatno ne manjka...?

Izet Medošević: Napadnuti smo ekonomski, a otuđeni lako stradavamo. Čovjek bi trebao krenuti od svog susjeda. Biti solidaran. Željeti mu dobro. On je prva crta obrane. Ne zanima te je l‘ desno ili lijevo, zanima te da je tu kad požar plane. Više solidarnosti među ljudima poboljšalo bi stvari. Ujedinjeni stanovi, ujedinjeni katovi, ujedinjene zgrade, pa ujedinjene ulice i gradovi. Ekonomija je ključ. Kad nju riješimo, možemo o povijesti, a ne obrnuto. Građanski neposluh je moćan alat. U jednom danu sve se može promijeniti ako su ljudi složni i organizirani, jer tada će pritisak pronaći rješenja. Podijeljeni nećemo naprijed. Usamljena antilopa laka je lovina. Gađaju nas crvenim i crnim preko svih oružja i ljudi se primaju. Izbacite televiziju iz svoga stana i shvatimo da nismo isti. Bilo bi prestrašno da jesmo.

Kako stoji s koncertnim promocijama, planirate li više nastupa po Hrvatskoj? Kad smo kod in live nastupa, koliko je u takvoj prezentaciji važan ne samo audio nego i vizualni dojam koji ostavljate?

Berislav Pavišić: Koncerata što više to bolje, u ovom trenutku. I to sređujemo uglavnom samostalno. Vizual = audial, jednako važno. Jedno utječe na drugo, povezano je. Kad smo već kod koncerata, u petak 6. ožujka nastupamo u Zagrebu, u KC Mesnička, pa pozivam braću i sestre na uzbudljivu vožnju!

Ukupno uzevši, kakva je budućnost grupe Iz@ Medošević & Borgie?

Berislav Pavišić: Ako ćemo gledati po stvarnosti, budućnost nam je zdrava, obećavajuća!

Iz@ Medošević & Borgie u tri-četiri riječi?

Berislav Pavišić: Prijatelji, ritam i struja.

I za kraj, da malo zlorabim slična, malo morbidna, pitanja iz Classic Rocka i drugih inozemnih časopisa - koje biste riječi željeli da budu uklesane na nadgrobnom spomeniku grupe Iz@ Medošević & Borgie? Kako bi glasio epitaf grupe Iz@ Medošević & Borgie, nakon što taj projekt dovedete do "logičnog kraja"?

Berislav Pavišić: Apres nous le deluge.... Poslije nas potop! Tako nešto je rekao Louis, ne znam točno koji po redu.