Ne sjećam se da je itko svoja sjećanja posvetio domovini, ali upravo takvo što učinio je Mirjan Damaška (1931.) u svojoj knjizi "Domovina", koju je krajem prošle godine objavila zagrebačka izdavačka kuća Školska knjiga. Ovdje ništa nije slučajno, jer uvijek trebamo imati na umu da "dobri duh" te izdavačke kuće, A. Žužul, kao rijetko tko u ovoj zemlji, itekako vodi računa da prilikom odabira naslova koji će se u toj kući publicirati budu, između ostaloga, zastupljeni i oni u kojima ne samo što se čuva "nacionalno pamćenje" nego se ta vrsta pamćenja i kritički analizira, dodatno kontekstualizira, pozorno interpretira…
Nadalje, ne znam koliko je čitateljima poznat život
Mirjana Damaške (1931.), profesora kaznenog prava, koji je svoju znanstvenu karijeru sredinom 50-ih godina prošloga stoljeća započeo na zagrebačkom Pravnom fakultetu, kao asistent glasovitog profesora Bayera, ali stjecajem raznih, prije svega, političkih, okolnosti morao je najveći dio svoje profesorske karijere provesti izvan domovine, izvan Hrvatske. Naime, nakon sloma hrvatskog proljeća profesor je odlučio napustiti domovinu, svoje zagrebačke studente i otišao je u Ameriku: "Sredinom prosinca otpočela su uhićenja proljećara. Bio je uhićen i novopečeni asistent pri Katedri kaznenog postupka Neven Šimac, kojeg sam kao izvanredno nadarenog studenta predložio na taj položaj. Iako se Marija (supruga, nap. Z. K.) plašila što će biti sa mnom - tužiteljstvo me nije podnosilo zbog liberalnih reformi koje sam predlagao - nisam se brinuo za osobnu sigurnost. Ocijenio sam da će me novi vlastodršci smatrati bezopasnim simpatizerom i suputnikom proljećara. No moja pesimistična prognoza o budućnosti zemlje ponukala me da razmislim nije li za mene i Mariju najbolje da se preselimo u Ameriku. Uvjeti za znanstveni rad u poredbenom pravu govorili su tome jasno u prilog", piše Damaška (str. 96).
I u Americi je ovaj sjajni znanstvenik i, prije svega, čovjek, filantrop, humanist napravio uistinu neponovljivu karijeru. Pravo nije moja struka, ali mislim da ne griješim kada konstatiram da ni prije, ali ni nakon profesora Damaške nitko od naših pravnih stručnjaka nije svojim djelovanjem ostvario takav znanstveni ugled u svijetu poput njega. Naravno, tom ocjenom ne želim, ni na koji način, obezvrijediti vrijedne znanstvene doprinose drugih hrvatskih pravnih stručnjaka.
NAŠI I NJIHOVI
Ovdje mi na pamet pada profesor upravnog prava na pariškoj Sorbonni, Mark Đidara, ali treba reći da se njegovo znanstveno i političko formiranje odvijalo izvan Hrvatske. Konačno, Đidara i nije rođen u Hrvatskoj! A da u ocjeni uopće ne pretjerujem, može potvrditi podatak da se u jednome momentu nekoliko najuglednijih američkih pravnih fakulteta (Yale, Harvard, Berkley…) natjecalo tko će od njih uvjeriti profesora da upravo njihov fakultet odabere za nastavak svoje profesorske i znanstvene karijere. Naš se profesor našao u vrlo delikatnoj situaciji, situaciji koja uvelike podsjeća na košmar prijelaznih rokova u kojem se svake godine nalaze svjetski poznati sportaši kada se za njihovu naklonost u istome trenutku bore jedan Real, jedna Barcelona ili enormno bogati PSG, Manchester… Profesor je naposljetku odabrao Yale. I u knjizi daje iscrpno objašnjenje motiva tog odabira. Iako je bilo i boljih, unosnijih ponuda. Nadalje, profesor do 70-ih godina djeluje u jednoj zemlji u kojoj ne samo što ne postoje "građanske tradicije" nego ni u javnosti ne postoji svijest da su upravo takve tradicije nužne, da bez njih nema napretka, da su te tradicije pretpostavka svake ideje modernizacije, da su one temelj svake liberalizacije društva.
Ima u ovim zapisima i simpatičnih objekcija o ponašanjima pojedinih profesora, pojedinih političara (posebice onih "naših", koji nešto važno od vas zamole, pa kada im se to što su tražili, naravno, u najkraćem mogućem roku, i napravi, pošalje na konačni uvid, oni jednostavno zaborave da elementarna građanska pristojnost nalaže bar da se na dopis odgovori. O tim istim političarima-savjetnicima jednom mi je prilikom nešto natuknula i Mira Baratta/Ricardel, rođena Radielović, otac joj je bio bosanski Hrvat, koji je nekako preživio Bleiburg i nakon toga uspio emigrirati u Ameriku, ondašnja asistentica B. Dolea, i moram priznati da te objekcije o našim političarima uopće nisu bile pohvalne, pa je onda još jednostavnije razumjeti nevjericu profesora, koji je činio sve - pisao, redigirao, komentirao pravno-političke tekstove, da njegova Hrvatska konačno postane nezavisna, suverena i demokratska zemlja), o njihovim "malim" strahovima, koji čine obvezni lik svake socijalističke prakse. Doduše, u teoriji socijalizma taj se lik ne spominje, ali to ne znači da on nije određivao naše živote. (I sam sam u knjizi "Sat hrvatskog" pisao o tom neponovljivom osjećaju "ontološke nesigurnosti" socijalističke svakodnevnice.)
Nadalje, nisam uopće siguran koliko smo mi danas svjesni da se i o odabiru asistenta odlučivalo u nekim komitetima, tim "nevidljivim mjestima", kojih su se bojali i svjetski priznati i poznati profesori, kao što je to bio jedan profesor J. Andrassy, koji je intimno želio da mu mladi Damaška bude asistent, ali kako on nije bio član Partije, profesor je darovitog studenta ipak preporučio jednom drugom profesoru, V. Bayeru, koji je bio nešto s(p)retniji, i koji je uspio, uz pomoć J. Manolića (sic!), dovesti Damašku na zagrebački Pravni fakultet. Naravno, Damaška uopće tada nije znao tko je to sve odlučivao o njegovoj sudbini!
SVE ZA DOMOVINU
No svi ti, i mnogi drugi, detalji nisu obeshrabrivali profesora u njegovoj ljubavi prema svojoj domovini, prema Hrvatskoj. Za razliku od nekih pjevača-političara, profesor se ne stidi da svoju domovinu i imenuje! Ali ta ljubav profesora prema domovini nije bila deklarativna, ona je bila popraćena nizom konkretnih aktivnosti. Profesor je domovinu (i neke njezine pojedince) aktivno branio u Haagu, nesebično je dijelio stručne savjete, marno je na važnim mjestima lobirao za domovinu, osnivao je fondove za darovite studente, dovodio naše političare na svoje slavno sveučilište, omogućavao im da pred svjetskim pravnim autoritetima iznesu svoja politička i druga mišljenja… I, kao obično, bilo je tu svega! I odličnih prezentacija hrvatskih interesa, ali i onih koji se više ne izlažu ni u seoskim kavanama.
Stoga ovu knjigu sjećanja, ovu neobično pismenu autobiografiju, koju je Slaven Letica, pisac pogovara knjige, usporedio s knjigom slavnog njemačkog pisca G. Grassa "Dok ljuštim luk", svakako treba pročitati. Prije svega zbog mentalne higijene, koja toliko nedostaje u ovim vremenima.
Piše: Zlatko KRAMARIĆ
Zapisi “tihe većine”
Ovo su, između ostaloga, i zapisi o građanskoj Hrvatskoj, o onim pojedincima koji su bježali od bilo kakvih političkih, ideoloških ekstrema, koji nisu mogli slijediti one političke strategije koje su dolazile iz Berlina ali, također, nisu bili oduševljeni ni onim koje su se formirale u sovjetskoj Moskvi! To su zapravo zapisi “građanske Hrvatske”, one “tihe većine”, koja je, vremenima usprkos, radom, marljivošću, poštenjem, iznimnom građanskom pristojnošću pokušavala nadvladati dominaciju svih onih ekstremnih ideoloških znakova koji su se, u jednom kratkom razdoblju, pojavili na ovim našim prostorima. To su zapisi o onima koji se podjednako groze i srpa i čekića i nekih “čudnih slova” jer su svjesni da se iza tih znakova kriju velike ljudske tragedije, nesreće, patnje… Naravno, jedna takva, “domobranska” pozicija nije nimalo zahvalna, jer ona podjednako izaziva bijes i zavist i jednih i drugih, i “lijevih” i “desnih”, i “crvenih” i “crnih”! Možemo samo zamisliti kako je, jednim i drugima, na živce išao njegov moralni idealizam i perfekcionizam. A tek činjenica da je govorio više jezika, njih osam, mora da je njegove oponente dovodila do ludila.