Objavljeno 28. veljače, 2020.
Piše: Draško CELING
Mnoge je ljubitelje jazza rastužila činjenica da je prije desetak dana preminuo jedan od najuglednijih bubnjara današnjice, Norvežanin Jon Christensen (76). Ipak ono što će nas ispunjavati ponosom bez obzira jesmo li bili u prilici njegovo glazbovanje poslušati uživo ili ne, jest činjenica da smo bili Christensenovi suvremenici, odnosno slušali i nadahnjivali se glazbom koju je sustvarao. Naime, ovaj samozatajni bubnjar radije je bio pobočnik u tuđim sastavima nego što je žudio za samostalnom karijerom. Objavio je tek jedan vlastiti album.
Ono po čemu će Jon Christensen biti upamćen jest sviranje u nekim od najzanimljivijih i najvažnijih sastava jazza sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Dakako, ovdje je riječ o kvartetima i kvintetima koje je predvodio norveški saksofonist Jan Garbarek te tzv. europskom kvartetu slavnog pijanista Keitha Jarretta. Iz te suradnje nastali su neki od najboljih albuma jazza uopće. Spomenut ćemo ovdje “Afric Papperbird”, “Personal Mountains”, “Nude Ants”, “Witchi-Tai-To”, “Dansere”, “My Song” i “Solstice”. Suradnju sa švedskim pijanistom Bobom Stensonom iz vremena sviranja s Garbarekom pa čak i ranije (prvi zajednički album “Underwear” objavili su 1971. godine) nastavio je devedesetih objavivši tri vrlo cijenjena zajednička albuma, “Reflections”, “War Orphans” i “Serenity”. Osim s gitaristom Ralphom Townerom (on je autor remek-djela “Solstice”), Christensen surađuje i s još jednim gitaristom Terjeom Rypdalom (“Waves”) te kontrabasistom Miroslavom Vitousom, trubačem Enricom Ravom (“The Pilgrim And The Stars”) i pijanistom Rainerom Brüninghausom. Primjerice, s posljednjim spomenutim snimio je nedovoljno zapaženi album “Freigeweht” koji odiše osebujnim ozračjem i istančanom elegancijom što krasi brojne albume nastale u okrilju diskografske kuće ECM. Manje je poznato da je prvi naziv skupine Masqualero u kojoj je svirao osamdesetih i početkom devedesetih glasio The Arild Andersen/Jon Christensen Quintet. Christensen je snimio i vrlo zanimljive albume svirajući zajedno sa saksofonistom Charlesom Lloydom, pijanistom Ketilom Bjørnstadom, oudistom Anouarom Brahemom, bandoneonistom Dino Saluzzijem. Moglo bi se reći da je Jon Christensen bio omiljeni bubnjar vlasnika i umjetničkog ravnatelja ove glazbene institucije Manfreda Eichera, a isto vrijedi i za ECM-ovu vjernu publiku. Ovaj iznimni bubnjar ostvario je zapaženu suradnju s pijanistom i glazbenim teoretičarom Georgeom Russellom. Njegovo prepoznatljivo glazbovanje obilježilo je cijelu jednu epohu u jazzu. Nat Chinen u svome nekrologu je napisao kako je Christensen svojim energičnim sviranjem dao veliki doprinos usponu europskog jazza. Zajedno sa zemljacima Janom Garbarekom, Terjeom Rypalom i Arildom Andersenom učinio je norveški jazz svjetski prepoznatljivim i slavnim. Preslušavanje njegovih albuma uzvišen je i poseban trenutak koji nije lišen nostalgije. Naime, vrijeme koje je Jon Christensen obilježio davno je završilo.
Jon Ivar Christensen rođen je 1943. u Oslu. Bio je samouki bubnjar koji je osvojio svijet. Iza sebe je ostavio suprugu Ellen Horn koja je u Norveškoj poznata kao glumica, bivša ministrica kulture i kazališna redateljica te kćer Emilie Stoesen Christensen, glumicu i pjevačicu.
Samo tjedan dana prije Christensenove smrti na onaj svijet otišao je još jedan glazbenik čije smo sviranje voljeli. Riječ je o klavijaturistu i pijanistu Lyleu Maysu (66) koga poznajemo po njegovoj dugogodišnjoj suradnji s gitaristom Patom Methenyjem. Njih dvojica su zajedno snimili petnaestak albuma od kojih se neka smatraju remek-djelima jazza i fusiona. Možda su Christensen i Mays ne samo u žanrovskom i stilskom nego i u estetskom smislu bili dva svijeta, ali ostaje činjenica da su bili suvremenici pa čak i svirali za istu diskografsku kuću. Obojica su snimili po jedan album s njemačkim kontrabasistom Eberhardom Weberom. Christensen je svirao na “Yellow Fields” iz 1975., a Mays na “Later That Evening” iz 1982. Svima onima koji misle kako klavijaturama nije mjesto u jazzu valja ponuditi na slušanje izvrstan album “Street Dreams” Lylea Maysa. Svojevrstan oproštaj od jazza Mays je napravio još prije pet godina (u međuvremenu se bavio razvojem softvera) snimivši ništa manje dojmljiv album “The Ludwigsburg Concert” izabirući kao svoj instrument isključivo glasovir.