VINKOVCI - Potrebno je doći u šezdesete da bi shvatio što je sreća... tek tada možeš zaboraviti sve što pripada zaboravu, tek tada prestane boljeti sve što je zaraslo i tek tada počneš opraštati... već par godina imam šezdeset i ostat ću do smrti u šezdesetoj, dobro mi stoje - odluka je to neopoziva - ulomak je iz knjige "Moje ime je duška", koju je autorica Duška Mušić, umirovljenica i spisateljica iz Ploča, predstavila u vinkovačkoj knjižnici. Objavila je još dvije knjige, "Valunzi" (2016.), "Mamac za lignju" (2017.).- Moje promocije i autorske večeri više nalikuju na nekakav amaterski stand up jedne dobrodržeće gospođe od 100+ i 60+. Ima tu i tragedije i komedije, svega. Ja jako volim kada ljude rasplačem, kada istinitom pričom izbijem njihove suze iz njih, ili nekom duhovitošću. Mogu se pohvaliti, a Bog mi je svjedok da nisam nimalo uobražena, kako s mojih promocija nitko nikada nije izašao bez suza, ovih ili onih - kaže Duška Mušić, dodajući kako je počela pisati nakon odlaska u mirovinu i dosad je imala više od 150 promocija ili autorskih večeri, i svaki od tih nastupa, kaže, uljepšava joj život.

- Ponekad kažem da moje knjige nisu za djecu i intelektualce, namijenjene su onima kojima nedostaje smijeha, koji glade svoje rane i koji vole ljude. Sve tri knjige sastavljene su od kratkih pričica i poneke pjesme, koje uglavnom pišem kada sam na dijeti ili kada oplakujem nesretnu ljubav dok vani kiši... - pojašnjava ova osebujna književnica i dodaje kako svoje knjige ne bi svrstala u kategoriju romana, ali ni u bilo koju književnu kategoriju.

- To su životne priče zlostavljanog djeteta, zlostavljane žene, sretne majke i babe najjače, hrabre žene koja je javno istupila i progovorila... Svoje ime napisala sam u nazivu treće knjige malim slovom, jer svi mi koji smo zlostavljani na bilo koji način krijemo i našu tužnu istinu i sami sebe. Svakim čitanjem početno slovo moga imena je sve veće i veće, osjećam sebe velikom i jakom, kidam lance, oslobađam gnjeva dijete u sebi, zacijeljujem modrice uplakane žene koja se više ne boji, glasno čitam zbog svih onih koji još ne smiju ili ne mogu ili se boje... Ja sam njihov glas, jecaj, njihova hrabrost i, nadam se, njihova vjera da postoji bolje sutra. Kada bi me pitali kako izgleda najsretnija žena na svijetu, prstom bih pokazala na sebe - priča Duška, dodajući kako se na početku svi rasplaču jer ispovijeda i prokazuje sva zlostavljanja koja su ju ranama obilježila u djetinjstvu i mladosti, zatim slijedi smijeh iz srca, smijeh koji liječi sve prisutne, grohotan smijeh od kojega poteku suze smijalice.

- Čini mi se da danas mogu što god poželim, presušile su one suze na mom licu, sada lijem samo radosnice, ni nebo mi nije granica - priča Duška Mušić, i najavljuje dvije knjige. Jedna će biti dječja, posvećena unuku Džanu, a druga će biti o životu gospođa u najboljim, zlatnim godinama, onima od 60+ i 100+, kada se "povampire" i žele zauvijek biti mlade i lijepe, pa krenu, recimo, na aerobik ili zumbu... Bit će tu puno smijeha, kaže, puno znoja i puno vilinske zlatne prašine, ma što to značilo...