Svrgnuti egipatski predsjednik Hosni Mubarak umro je u 92. godini, nekoliko tjedana nakon što je podvrgnut operaciji. Mubarak je vladao Egiptom 30 godina. Svrgnut je s vlasti nakon masovnih prosvjeda protiv njega 2011., tijekom Arapskog proljeća. Završio je u zatvoru nakon tog ustanka, ali je oslobođen 2017. godine.

Hosni Mubarak nije očekivao da će postati predsjednik, no kada je u atentatu ubijen tadašnji šef države Anvar Sadat, bivši pilot bombardera preuzeo je kormilo Egipta i čvrsto odlučio da ga više nikome neće prepustiti.

Kao potpredsjednik Anvara Sadata, Mubarak je 1981. djelovao kao privremeno rješenje. Rijetki su vjerovali da će dugo ostati na toj dužnosti. No polako, nakon nekoliko pokušaja atentata, postao je poznat kao "faraon". Vladao je tijekom nekoliko desetljeća stagnacije i represije, a svom narodu ponudio je jednostavan izbor: Mubarak ili kaos. Američke vlasti su ga darivale milijardama dolara, zahvalne zbog njegova nastavka Sadatove promjene politike u Hladnom ratu, sa sovjetske prema zapadnoj strani, te zbog mira s Izraelom. No njegovu politiku najviše je definirala borba s islamistima.

Na pitanje o tome kako bi se Egipćanima trebalo vladati u budućnosti, nikad nije imao odgovor osim "Mubarak" te nije htio odrediti svog nasljednika. Washington je očekivao da će namještati izbore do smrti, a da će ga tada zamijeniti sin Gamal.

Mubarak je kao predsjednik osamdesetih godina poslao vojsku da uguši prosvjede te je popravio odnose s arapskim državama nakon što je Sadat postigao mirovni dogovor s Izraelom. Američki novac osigurao je da se Egipat više nikad ne sukobi s Izraelom, a Mubarak je tijekom godina bio i posrednik između Palestinaca i Izraelaca.

Nasilje islamista kod kuće bilo mu je opravdanje za policijsku državu. Egipatsko stanovništvo pod Mubarakom gotovo se udvostručilo, no mnogi su i dalje ostali iznimno siromašni. Gospodarski rast u posljednjem desetljeću njegove vladavine, potaknut tržišnim reformama njegova sina Gamala, neke je učinio bogatima, no zbog korupcije bogatstvo je ostalo u rukama elite te odanih vladajućoj Nacionalnoj demokratskoj stranci. NDP je 2010. godine, uvjeren u svoju nedodirljivost, tvrdio da je dobio 90 posto zastupnika u parlamentu na izborima koji su eliminirali Muslimansko bratstvo iz tog tijela. Nezadovoljstvo javnosti koje je iz toga proisteklo možda je i moglo biti suzbijeno, ali stvari su se promijenile uspješnim prosvjedima u Tunisu nekoliko tjedana prije koji su nadahnuli Egipćane. Mubarak na početku nije popuštao stotinama tisuća prosvjednika na Tahriru, glavnom trgu u Kairu, uvjeren da zapadne države ne žele izgubiti saveznika na Bliskom istoku. Popustio je tek kad su ga počeli napuštati i generali, a Amerikanci se svrstali na stranu prosvjednika.