Rođena u glazbeničkoj obitelji, Martina Filjak (1978.) glasovir je počela učiti s pet godina, a već u šestoj prvi put javno nastupa. Glazbenu je naobrazbu stekla na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i na bečkom Konzervatoriju, a potom ju završila u renomiranoj klasi za soliste u Hannoveru. Pohađala je i majstorske tečajeve na prestižnoj Klavirskoj akademiji na jezeru Como u Italiji. Zahvaljujući Gradu Osijeku i Koncertnom ciklusu Grada, ovu će vrsnu pijanisticu na koncertu u Arheološkom muzeju, u srijedu, 26. veljače, u 19.30 moći slušati i Osječani.

Prvi put nastupate u Osijeku? Ili griješim? Komu/čemu to možemo zahvaliti? Vjerujem da velika zasluga ide gosp. Bobiću, koji je ciklus Osječka glazbena srijeda podignuo na uistinu visoku razinu.


- Nije prvi put, ali je prvi puta u stvarno dugo vremena. Naime, kada sam još bila studentica Muzičke akademije u Zagrebu, došla sam na Memorijal "Darko Lukić" u Osijek te tada održala recital, ako me sjećanje ne vara, u dvorani Filozofskog fakulteta. No tada sam imala otprilike 16 godina. Davor Bobić pažljivo njeguje programiranje Osječke glazbene srijede i imam dojam da je svake godine sezona izuzetno atraktivna. Već se nekoliko godina dogovaramo za termin koji bi svima odgovarao i napokon smo ga pronašli, a ja se veselim Osijeku i osječkoj publici.

Iz pozivnice malo toga možemo doznati o koncertu, pa nam otkrijte bar nešto što će biti na programu, čime ste se odlučili predstaviti Osječanima?


- Odabrala sam kontrastan program: u prvom ću dijelu koncerta izvesti djela dva starija majstora, Haydna i Bacha. Obojicu ih ujedinjuje to što su imali vrlo stabilan život, Haydn je više desetljeća u službi Esterhazyja, a Bach također više desetljeća u službi crkve sv. Tome u Leipzigu. Unatoč tom naoko stabilnom životu, njihova djela odišu dubokom emotivnošću, čak i kada ona nije primjetna na prvi pogled. U drugom se dijelu koncerta bavim Franzom Lisztom, kompozitorom čiji je životni put bio sve samo ne stabilan, nego naprotiv, ekstravagantan, strastven i avanturistički. U Lisztovim virtuoznim kompozicijama, koje ću izvesti u drugom dijelu, bavi se istraživanjem onomatopeja, zvukova i sile prirode, ali i zvuka ljudskog glasa, bilo to u Palestrininom Motetu, bilo to u govoru sv. Franje Asiškog ili, pak, u sjećanjima na operu Lucia di Lammermoor.

Kakva su Vaša očekivanja od prostora, publike? Vjerujem da Slavonci od Vas mnogo očekuju, s obzirom na Vašu iznimnu reputaciju, ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu.


- Jedan bitan faktor istinskoga uživanja u mojoj prekrasnoj profesiji (ali i životu) temeljen je na nastojanju da nemam ni posebnih rutina ni očekivanja. Nekako imam osjećaj da prije stvorena predodžba u najboljem slučaju ograničava moju slobodu razmišljanja i prilagodbe. Za pijaniste, i generalno glazbenike, autentična spremnost na prilagodbu od iznimne je važnosti jer stalno moramo nastupati u različitim dvoranama i na različitim instrumentima. Ja se, prije svega, nadam ugodnom druženju s


publikom - jer razmjena i zajedničko osluškivanje glazbe u jednom lijepom prostoru - a prostor Arheološkoga muzeja izgleda doista prekrasno - zapravo i jest jedan oblik druženja.
Uspijevate li pratiti mlade hrvatske pijaniste? Pod tim mislim i na osječke. Kakva je budućnost hrvatskog pijanizma?



- Pratim koliko mogu i pijanističku i glazbenu scenu. Mislim da su današnji uvjeti za mlade glazbenike u Hrvatskoj daleko bolji nego prije 20 godina, ali istodobno situacija, naravno, nije idealna. Uvijek iznova ističem da u Hrvatskoj nema dovoljno kvalitetnih glasovira. I dalje na nacionalnoj razini imamo manjak kvalitetnih instrumenata bez kojih je teško (ili nemoguće) raditi kvalitetne koncerte i nastupe koji su, pak, i mladima itekako potrebni kako bi dobili nužno iskustvo. Nasuprot tomu, deficit talenta kao zemlja nemamo, upravo suprotno: talenata je mnogo, ali je pred njima i velika, realna, borba za napredak i opstanak.