Hrvatski naš svagdašnji naziv je susreta s dr. sc. Dubravkom Smajić, docenticom filoloških znanosti na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti u Osijeku i predsjednicom Katedre za jezik. Povod je bio Dan materinskoga jezika, koji se obiljžava 21. veljače, domaćin je bio GISKO. Zabrinjavajuće je, a na to ukazuju istraživanja, kako je hrvatski jezik istaknut među 33 ugrožena europska jezika. Suvremena bitka za hrvatski jezik, doduše boj s kraja 20. stoljeća, seže od potpisivanja i objavljivanja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika (17. ožujka 1967.), dok u mladoj povijesti neovisne RH u kalendaru imamo Dane hrvatskoga jezika (11.-17. ožujka).

Koliko se od spomenute Deklaracije do danas stanje u hrvatskom materinskom jeziku promijenilo? Kakav je danas hrvatski književni ili standardni jezik i koliko se potvrđivanju svoje identitetske vlastitosti odmaknuo od tada, posebice u neovisnoj RH, a sve u surječju (kontekstu) njegove izgradnje, sustavnosti, normiranosti i pravilnosti u svagdašnjoj javnoj uporabi: glasilima ili priopćajnicama (medijima), javnim i kulturnim ustanovama, gdje bi trebao biti besprijekornim. Govorimo li hrvatski?

- Doista dobro pitanje, koje zasigurno svatko od nas može upravo sebi postaviti. I treba ga često postavljati. I to u smislu one poželjne inačice hrvatskoga jezika u javnoj uporabi, a to je upravo književni jezik (ili standardni). Svi ćemo se mnogo puta naći u situaciji da trebamo govoriti ili pisati književnim jezikom, neovisno o stupnju obrazovanja ili svojoj struci, jer se jedino takvim jezikom možemo svi u potpunosti sporazumjeti. Dobro ste naznačili probleme koji zapravo oslikavaju današnji hrvatski javni jezik. Sažet ću odgovor posluživši se riječima našeg nedavno prerano preminuloga jezikoslovca prof. Marka Samardžije, koji je još 2002. u Rijeci u svom izlaganju na neobičan i zanimljiv način upozorio na nezavidno stanje u našemu jeziku, ne bi li ga tako prikazao slikovito i time ostavio jači dojam i postigao učinak. Naime, tada je u nas bilo vrijeme zamaha ekologije, pa je prof. Samardžija govorio o "ekologiji jezika". Upotrebljavajući pri tome ekološko pojmovlje, problematizirao je tzv. "zagađenost jezičnoga okoliša", što je zahtijevalo izradu "strategije održiva razvoja hrvatskoga standardnog jezika". Ona je uključivala tri zahtjeva: edukacijsko informiranje hrvatske jezične zajednice, društveni prestiž hrvatskoga u javnoj komunikaciji te jezičnu osjetljivost i odgovornost. Bilo je to, dakle, prije gotovo 20 godina! Jesmo li od tada ispunili koji od tih zahtjeva? Jesmo li uspostavili prestiž hrvatskog književnog (standardnog) jezika nad ostalim njegovim idiomima (razgovorni jezik, dijalekt, žargon, bastard itd.) u javnom priopćavanju? Jesmo li dovoljno jezično osjetljivi? A tek jezično odgovorni!? Ni na jedno pitanje na žalost ne možemo potvrdno odgovoriti, a nepovratno je prošlo čak 20 godina od utvrđivanja zabrinjavajućega stanja u koje je došao naš književni jezik i na koje je trebalo reagirati. Kao što trebamo čuvati čistu vodu koju Hrvatska ima ili još uvijek zdravu hranu i prirodu, tako je i s materinskim jezikom, jer ni bez njega ne možemo zdravo i normalno živjeti, kao ni bez hrane, vode ili, pak, slobode. Svaki čovjek ima svoj materinski jezik, egzistencijalni resurs za normalan, miran, pa i sretan život, čvrsto uporište, bez obzira gdje trenutačno živi i kojim jezikom službeno govori. Kako ga očuvati još uvijek izvornim, a onda u tom smislu i djelotvornim, ako taj jezik tu svoju izvornost polako pomalo gubi? Jer naš hrvatski (i onaj vlastiti materinski, a i onaj javni) sve više i više (o)diše tuđicama suvremenog svijeta. Možda će se činiti pretjeranim ako neke doista potpuno nepotrebne tuđe (prije svega engleske) riječi koje su u posljednje vrijeme strelimice ušle u hrvatski, nazovem nametnicama-eliminatorima dijela hrvatskoga leksika. Primjerice, takva je riječ super. Kako vrijeme odmiče od prve pojave te riječi u hrvatskom pa do danas, doslovce je super "usisao" u sebe ogroman broj različitih drugih, hrvatskih riječi sličnoga značenja, a da toga sami nismo ni svjesni. Moji su studenti na nastavi nabrojili čak 54 (!) različita hrvatska priloga ili izraza namjesto kojih nam u različitim kontekstima, obično svakodnevno, dolazi ta jedna jedina riječ - super. Samo taj primjer dovoljno govori o nekim tuđicama kao štetnim nepotrebnicama u hrvatskom rječničkom blagu. U posljednje vrijeme mnoštvo je (pre)obilnih leksičkih promjena koje su se nam katkada događale toliko brzo da su dovele u pitanje i doslovnu razumljivost komunikacije u području javnosti. Danas imamo čak i međugeneracijsko (ne)razumijevanje uzrokovano tom brojnošću stranih riječi i novih znakova uključenih u naš jezik. Tuđice same po sebi nisu problem, uvijek ih je bilo, nove bi uvijek pristizale, no problem je danas u njihovoj pretjeranoj količini i brzini (nekotroliranog) ulaženja u hrvatski jezik, sve do čak i onih apsolutno nepotrebnih za koje oduvijek imamo svoje riječi (npr. okej, lift, duplo, faliti, probati…).

Na čemu bismo trebali poraditi da se stanje u hrvatskom jeziku popravi? Čak slušamo prijekor o rashrvaćivanju hrvatskoga jezika, opet nakon osamostaljenja Hrvatske države, posebice od 2000. do danas, o zanemarivanju učenja književnoga jezika u državnim institucijama.

- Sve se društvene pojave zrcale i u javnom jeziku, i pozitivne, a i negativne. Stoga treba prije svega na općedruštvenoj, javnoj razini omogućiti, dakle, prestiž hrvatskoga književnog (standardnog) jezika u području javnosti nad drugim idiomima kojima se govori. To mora biti prvorazredna općedruštvena zadaća! To konkretno znači da bi zadatak svake državne ustanove bio nužno promicati služenje hrvatskim književnim kao javnim jezikom. Osnovna su područja javnosti prije svega obrazovanje, mediji te politički i religijski diskurs, ali i šire, zapravo svi javni prostori. Tu onda treba jasno razlučiti javni jezik od razgovornoga jezika u svim prostorima službenoga ophođenja. Javni se jezik ne smije utopiti u razgovornom jeziku ili mjesnom govoru, a to nam se upravo počelo događati. Jedan od mehanizama za postizanje prestiža književnoga jezika nad trenutačnom snažnom navalom neknjiževnih elemenata i za promicanje vrsnoće javnoga jezika jest i zakon o jeziku. Ima ga velik broj europskih država, a mi ga još uvijek nemamo. Njegova uloga nikako ne bi bila represivna, nikoga se primarno ne bi kažnjavalo niti bi on djelovao kao kakva „jezična policija“, kako se provedba tog zakona u javnosti obično uvijek krivo pretpostavlja. Njegova je uloga uvijek isključivo zaštitna, pozitivna, zakon treba djelovati na našu svijest, pa i savjest, da očuvamo svoj jezik. Shvaćanje da se i takav zakon treba poštivati kao i bilo koji drugi, pomoglo bi donekle da se izvučemo iz trenutačnog stanja opće jezične zbrke u nekim čak i najjednostavnijim normativnim jezičnim pitanjima. Pokazuje nam to najobičniji svakodnevni primjer naših brojnih inačica u pisanju nadnevka, a svih redom nepravilnih: 21. 02. 2020., 21. veljača 2020., 21. Veljače 2020., 21. veljače, 2020., 21. veljače 2020. g., 21. veljače 2020. god. Pravilno bi bilo napisati samo 21. 2. 2020., ili 21. II. 2020. ili 21. veljače 2020. Na žalost, čak i na primjeru teksta svečane (predsjedničke) prisege ovih dana zapažamo nepravilnu inačicu navođenje mjesta i nadnevka: "U Zagrebu, 18. veljače 2020. god." Zar smo postali potpuno nezainteresirani za jezičnu pravilnost, pa čak i na samom državnom vrhu? Učenici na maturi već u nekoliko generacija pokazuju bolje znanje engleskog jezika nego hrvatskoga, dakle svojega materinskog jezika! Valja glasno upitati koga je to od odgovornih posebno zabrinulo? Jesu li pokrenute ikakve mjere da se stanje popravi? Ne samo pedagoške, nego općedruštvenog karaktera. Očekujemo da će novoosnovani Odbor za normu standardnoga jezika pri HAZU, s akademikom Rankom Matasovićem na čelu, biti jedna od važnih snaga koja će pridonijeti tom cilju - omogućiti da u nas u javnoj uporabi prestiž ima upravo hrvatski književni jezik. Ako Odbor ne bude takva snaga, onda valja postaviti pitanje koja mu je svrha. Trebamo djelotvorna tijela, ona koja će, kada je u pitanju hrvatski književni jezik, javno djelovati snažno promidžbeno.

Stručno promišljajući sve rašireniju uporabu nepotrebnih tuđica argumentirano ste u časopisu Jezik (2016/5/1) razložili zašto tuđici kurikulum nije mjesto u hrvatskom književnom jeziku, predlažući zamjenu ponajprije domaću riječ uputnik, a potom prilagođenu tuđicu kurikul. Koje su posljedice uporabe tuđica?

- Latinski i grčki klasični su jezici, preuzimanje leksika iz njih danas nema nepoželjnog utjecaja na hrvatski jezik, nego zapažamo snažan utjecaj ogromnog unosa riječi iz engleskog jezika. One hrpimice ulaze i zato ostavljaju traga na našem jeziku na svim jezičnim razinama. Počinju ih narušavati, a napose je ozbiljno kada one zadiru u najviše razine našega jezičnoga sustava – na rečeničnu razinu. Protiv toga treba djelovati. U tom je smislu npr. dobrodošao i Natječaj za novu hrvatsku riječ časopisa Jezik koji svake godine nagradom podupire Zaklada "Dr. Ivan Šreter". Odnedavno članica sam prosudbenoga povjerenstva na čelu kojega je naša osječka poznata jezikoslovka prof. S. Ham, glavna urednica Jezika. Nude se dobro osmišljene domaće riječi kao zamjene za tuđice ili za višerječne domaće i strane izraze. Naime, nakon osamostaljenja Hrvatske negdje krajem prošlog stoljeća odlučilo se pokrenuti projekt Strunu, odnosno izraditi rječnike hrvatskog strukovnog nazivlja. Razlog su bili ostatci nehrvatskih riječi u raznim strukama, a i pojava novih tuđica, ponajviše u leksiku novijih tehnologija. Stručnjaci su za svako stručno područje trebali pokušati ponuditi i hrvatsku inačicu, tj. odabrati ili tvoriti riječi koje će zamijeniti neke od nepotrebnih i suvišnih stranih riječi. Tu su im kao pomoć bili na raspolaganju jezikoslovni stručnjaci Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Očekivali smo mnogo od tog projekta, no na žalost on nikada nije dovršen. Sad imamo suprotnu situaciju: da primjerice sudionici Jezikova Natječaja za novu hrvatsku riječ sami za strukovno nazivlje čine ono što je struka trebala odraditi. No u pitanju su tek malobrojne, pojedine predložene hrvatske stručne riječi. Iako su vrlo korisne, u obilju tuđica ostaju kao malo svjetlo u velikom mraku. Za projekt Strunu, za kojim se vapilo, sada je prekasno jer tuđice već više godina nezaustavljivo hrle u naše svekoliko strukovno nazivlje.

Zalažete se za jezični odgoj, odgoj jezične osobe. Jezična kultura je sastavnica čovjekova identiteta i materinski jezik neupitno počelo.

- Nadam se i očekujem da će uskoro doći vrijeme kada će Hrvati shvatiti da, kao što imaju jednu veliku i neprocjenjivu prirodnu vrijednost, jednu od najljepših zemalja na svijetu te su zbog toga iznimno ponosni na tu dragocjenost i brižno ju trebaju čuvati, da će, dakle, shvatiti i kakva je vrijednost njihova izvornoga hrvatskoga kao materinskog jezika za svakog pojedinca te da će ga stoga čuvati i razvijati s ponosom, čak ljubomorno, kao što se danas primjerice čuvaju drevne vrijedne recepture za spravljanje neke najfinije i najzdravije nam hrane, ili najdragocjeniji izvorni običaji ovoga jedinstvenoga dijela Europe ili pak bogata nam kulturna baština. I jezik nam čini tu baštinu, štoviše i on je svojevrstan brend, odnosno oznak i također naša prepoznajnica. Jer i naš hrvatski jezik jest jedinstven. Zapamtimo da ne ćemo više biti to što jesmo bez svog izvornog materinskog jezika.

Razgovarala: Nevenka Špoljarić