Socijalna je anksioznost osjećaj nelagode, straha ili čak panike koji se javlja u socijalnim situacijama, odnosno u situacijama koje uključuju druge ljude s kojima je osoba u interakciji ili samo u istom prostoru. Teško da se može naći osoba koja nije bar u nekoj mjeri ili bar u nekim situacijama doživjela socijalnu anksioznost. Prema tomu, u određenoj mjeri ona je uobičajena i očekivana u novim situacijama i s novim osobama, a stjecanjem iskustva obično slabi ili nestane u potpunosti. Međutim, određeni broj osoba osjeća ustrajne i intenzivne neugodne emocije u različitim socijalnim situacijama. Čak se procjenjuje da između 30 i 35 posto studenata pati od značajne socijalne anksioznosti koja im narušava kvalitetu života.

Bitno je naglasiti da socijalna anksioznost nije strah od drugih ljudi, kako se često opisuje, nego je primarno strah od negativne evaluacije, sramoćenja, ismijavanja, odbačenosti i slično. Naime, socijalno se anksiozna osoba boji da će se osramotiti ili nekim svojim postupkom, odnosno izjavom, ili zbog toga što će drugi primijetiti da je uznemirena te ju zbog toga negativno procijeniti. Najčešći oblik socijalne anksioznosti na koji se studenti žale jest strah od javnog nastupa što obično uključuje izlaganje seminara, usmene ispite, rasprave na nastavi, dakle bilo koja situacija gdje bi trebali govoriti pred drugim osobama bilo da je riječ o profesorima/autoritetima ili kolegama. Međutim, socijalna je anksioznost mnogo šira pojava i može biti vezana uz različite situacije, od odlaska na zabavu (osobito ako će tamo biti nepoznatih osoba), u trgovinu, restoran, kafić, banku, referadu, telefoniranje pa do obične šetnje ulicom. Dakle, bilo koja situacija u kojoj bi osoba bila u interakciji s drugim ljudima ili bila izložena njihovu pogledu. Ovisno o tome koliko je općenita i intenzivna u različitim situacijama, socijalna će anksioznost najčešće voditi ili izbjegavanju situacija ili se te situacije trpe uz vrlo visoku nelagodu što povećava stres i rizik za različite druge probleme. Nažalost, to najčešće nije sve, odnosno socijalna anksioznost nije prisutna samo u socijalnim situacijama, nego i mnogo prije i poslije njih. Osobe se često brinu oko socijalnih situacija mnogo prije nego što se one dogode – riječ je o anticipatornoj anksioznosti koja se povećava kako se situacija približava. Također, nakon što situacija prođe, osim što osjete olakšanje, najčešće se neugodni osjećaji zadržavaju dosta dugo i popraćeni su preispitivanjem svakoga svojeg postupka, zaključivanjem (najčešće negativnim) o svojim postupcima i reakcijama drugih, predbacivanjem samomu sebi, samookrivljavanjem i slično.

Prema tomu, socijalna anksioznost ne podrazumijeva samo neugodne osjećaje, nego i misli koje dovode do tih osjećaja. To su obično vjerovanja o socijalnim situacijama i predviđanja na temelju njih. Ta su vjerovanja većinom naučena temeljem iskustva ili poruka koje smo dobivali tijekom odrastanja. Neka od njih mogu biti djelomice točna (primjerice da nas vršnjaci, koji su nas ismijavali u školi, ne vole), ali zaključci koji proizlaze iz njih najčešće nisu. Najvjerojatnije nije točno, a još manje sigurno, da nas nitko ne voli ili se ne želi družiti s nama, niti je točno da će se ista stvar ponavljati sa svim drugim ljudima s kojima dolazimo u kontakt. Još su manje točni zaključci koji se stvaraju o sebi samima. Primjerice, socijalno anksiozne osobe često za sebe vjeruju da su socijalno neadekvatne, da su drugima nezanimljive, dosadne, neprivlačne. Međutim, takva su vjerovanja nastala prilično proizvoljnim zaključivanjem i praktički nemaju nikakvih dokaza. Dakle, vjerovanja vezana uz socijalne situacije većinom sadrže opasnost. Predviđanja koja proizlaze iz tih općenitih vjerovanja stvaraju se kroz različite situacije te osoba u svaku socijalnu situaciju u koju ulazi, ulazi s predviđanjima poput „reći ću nešto glupo“, „osramotit ću se“ za koje vjeruje da su točna. Međutim, iako je moguće da se zbog anksioznosti osoba zbuni i kaže nešto pogrešno ili nešto zaboravi reći, mala je vjerojatnost da će posljedice toga biti toliko katastrofalne kako ih ona zamišlja.

Drugo je često predviđanje „bit ću toliko nervozan da neću izdržati“ što najčešće vodi izbjegavanju mnogih situacija. Međutim, u pitanju je također preuveličano predviđanje jer nervoza koja se zamišlja najčešće je mnogo veća nego ona koja se doživi. Ono što je vjerojatno točno jest da će osoba biti nervozna ili ustrašena u toj situaciji, ali je najvjerojatnije da će ne samo moći izdržati tu nervozu, nego i odraditi zadatak unatoč njoj. Također, često je „čitanje misli“, odnosno čvrsto uvjerenje da znaju što će drugi ljudi misliti ili već misle o njima iako nikada nitko to nije izrekao niti pokazao. Tako će socijalno anksiozne osobe često imati misli poput „mislit će da sam glupa“, „sigurno sam im dosadna“ i ustrajati u takvim tumačenjima iako nemaju dokaze za to te istovremeno ignorirati znakove koji bi mogli upućivati na suprotan zaključak.
Već je spomenuto da se socijalno anksiozne osobe brinu oko toga koliko je njihova anksioznost vidljiva drugima i kakve posljedice to ima. Najjednostavnije rečeno, ono što jako osjećamo, pretpostavljamo da se jako i vidi. Međutim, iako neki znakovi anksioznosti jesu vidljivi, primjerice crvenjenje lica, drhtanje ruku ili glasa, većina je znakova ili nevidljiva drugima ili vrlo malo vidljiva. Također, socijalno anksiozne osobe precjenjuju pozornost koju drugi obraćaju na znakove anksioznosti, najviše zbog toga što su one same jako fokusirane na te znakove. I konačno, precjenjuje se i značenje koje se pridaje tim znakovima, u smislu da pretpostavljaju da će drugi misliti loše o njima ako vide da su nervozni. Međutim, pokazuje se da većina ljudi ili ne obraća pozornost na takve znakove ili ih primjećuje, ali im ne pridaje nikakvo značenje.
Osim tih tipičnih pogrešaka u razmišljanju, socijalno anksiozne osobe često osjećaju velik pritisak da moraju pričati nešto jako zanimljivo ili da moraju cijelo vrijeme održavati razgovor, zanemarujući činjenicu da se odgovornost za razgovor dijeli među ljudima koji ga vode kao i činjenicu da većina neformalnih razgovora ima stanke, prekide i šutnje koji ne moraju biti neugodni ako im se ne pridaje velika pozornost ili neugodno značenje.

Uz socijalnu anksioznost vežu se mnoge pristranosti i pogreške u zaključivanju koje dovode do neugodnih emocija u socijalnim situacijama, potiču osobu na izbjegavanje i održavaju problem. Stoga je korisno pokušati osvijestiti zaključke i predviđanja vezana uz razne situacije te promisliti o tome temeljem čega su ona nastala, koliko su točna ili netočna, postoje li neka druga, logičnija objašnjenja kako bi se naučilo racionalnije promišljati o tim situacijama. Važno je imati na umu da je socijalna anksioznost naučen odgovor koji se automatizirao tijekom vremena, ali da je moguće naučiti drukčiji način reagiranja u socijalnim situacijama i pristupati im s više samopouzdanja.

Ana KURTOVIĆ