Netom nakon što smo odgledali Nož u leđa, počeo sam mahnito prebacivati kanale i naišao na Povratak Pink Panthera iz 1975. U jednoj sceni Christopher Plummer, koji glumi sir Charlesa Liptona, kaže svojoj partnerici nešto poput: "Star sam, ali još uvijek se znam brinuti za sebe." Četrdeset i pet godina poslije, taj isti čovjek glumi u središnjoj ulozi, ne glavnoj, u filmu Riana Johnsona. Naime, u dobi od 90 godina, Plummer ne samo što glumi nego sam ga u posljednjih deset godina, od kada je dobio Oscara za ulogu u filmu Početnici, imao prilike gledati u bar pet naslovnih uloga. Pogledate li njegovu filmografiju na IMDB-u, vidjet ćete da glumi u bar dva filma godišnje, u DEVEDESETOJ godini. Stoga, moj duboki naklon, gospodine Plummer. No vratimo se mi hvaljenom filmu Riana Johnsona, čovjeka koji je pokušao promijeniti Star Wars svemir, a onda se na svojoj koži uvjerio što te čeka kada pokušaš promijeniti temelje neke vjere. Pardon, franšize.

Nož u leđa vrti se oko obiteljskog okupljanja koje pođe po krivu nakon smrti 85-godišnjeg Harlana Thrombeya (Chistophera Plummera), glave obitelji. U obiteljski dom dolaze dva detektiva (Daniel Craig i Lakeith Stanfield) kako bi istražila smrt i otkrila skrivene obiteljske tajne. Svaki član obitelji postaje sumnjiv, čak i sporedni likovi koji se pojavljuju tijekom filma. Problem sa svakim krimićem, bio on na papiru ili na nekom od ekrana, jest njegov rasplet. Od Agathe preko Conana sve do Jamesa ili pak Joa rijetko koji rasplet uspijeva držati letvicu koju si je sam postavio u zapletu. No to ne znači da ih i dalje ne čitamo ili ne gledamo. Upravo je to i najveća boljka Johnsonova filma, jer ako pretpostavite negdje u prvoj trećini filma tko je krivac, a to se na kraju pokaže kao pogodak, onda ste ili kriminalni genijalac ili je film plitak. Vrhunska glumačka ekipa, poneki scenaristički biser koji se odnosi na političku klimu vremena u kojemu se nalazimo, ali ipak samo plitak krimić za kvalitetno ubiti dva sata.