Čelnici 27 zemalja članica Europske unije okupit će se 20. veljače na izvanrednom sastanku na vrhu kako bi pokušali dogovoriti višegodišnji financijski okvir (VFO) za razdoblje od 2021. do 2027. godine. Riječ je o ključnom dokumentu koji će u velikoj mjeri odrediti kakva će Unija biti u sljedećem desetljeću te o teškim pregovorima koji se vode svakih sedam godina. Stoga je posve otvoreno koliko će samit trajati. Moguće je da se predsjednik Europskog vijeća Charles Michel posluži taktikom iscrpljivanja, da ne dopusti prekid sastanka dok se ne postigne dogovor, a moguće je i da završi vrlo brzo, ako se uvidi da nema izgleda za postizanje konsenzusa. Dogovor o VFO-u nikada dosad nije postignut iz prvog pokušaja.

Prošloga je tjedna Michel predložio sedmogodišnji proračun EU-a u iznosu od 1094,8 milijardi eura, što je 1,074 posto bruto nacionalnog dohotka 27 država članica. Riječ je o manjem iznosu u odnosu na prijedlog Europske komisije, koja predlaže 1135 milijardi eura, što je 1,114 posto BND-a. S druge strane, Europski parlament traži 1324,1 milijardi eura, što je 1,3 posto bruto nacionalnog dohotka. Za politički dogovor o iznosu proračuna i raspodjeli po pojedinim područjima potrošnje potreban je konsenzus svih članica. Europski parlament može prihvatiti ili odbiti taj politički dogovor, ali ne može ga mijenjati.

Prijedlogom Komisije, a ni prijedlogom finskog predsjedništva nije bila zadovoljna ni jedna od dviju tradicionalno suprotstavljenih strana u pregovorima o VFO-u - onih članica koje u proračun uplaćuju više nego što iz njega dobiju i onih koji dobiju više nego što uplaćuju. Pregovori o ovom VFO-u dodatno su otežani zbog činjenice da je EU napustila Velika Britanija, čiji je godišnji doprinos EU-u iznosio između 12 i 14 milijardi eura te s druge strane zbog potrebe za financiranjem novih prioriteta poput zaštite vanjskih granica, većeg ulaganja u istraživanje i razvoj, migracija itd. Stoga je Komisija predložila povećanje doprinosa članica s jedne strane, a s druge smanjenje sredstava za tzv. tradicionalne politike poljoprivredu i koheziju. To nužno dovodi do nezadovoljstva i jednog i drugog tabora.

Što se tiče kohezijske politike, Komisija je predložila ukupni iznos od 330,642 milijarde eura, dok je Michelov prijedlog za oko 7,4 milijardi manji - 323,2 milijarde eura. Međutim, ako se to usporedi sa sadašnjim VFO-om za razdoblje 2014.-2020. to ispada dosta manje: za to razdoblje za kohezijsku politiku je predviđeno 367,7 milijardi eura za 27 zemalja. Riječ je o izračunu po cijenama iz 2018. godine, a kada bi se u obzir uzela inflacija razlika bi bila mnogo veća.

Što se Hrvatske tiče, zasad je poznat samo izračun Komisije na temelju njezina prijedloga VFO-a iz svibnja 2018. Prema prijedlogu EK-a, Hrvatska bi u razdoblju 2021.-2027. iz kohezijskih sredstava trebala imati na raspolaganju 8,767 milijardi eura, izraženo u cijenama iz 2018., a u tekućim cijenama, u kojima se u obzir uzima inflacija, 9,888 milijardi eura. U sadašnjem VFO-u Hrvatskoj je stavljeno na raspolaganje 8,6 milijardi eura, izraženo u cijenama iz 2014. Ako se uzme u obzir inflacija, Hrvatska u VFO-u 2014.-2020. ima 9,3 milijarde eura. To znači da bi, prema prijedlogu Komisije, u realnim iznosima Hrvatska dobila manje oko 500 milijuna eura, ili šest posto manje. Međutim, Michel je predložio nešto drukčiju raspodjelu između siromašnih i bogatih regija. One europske regije s bruto nacionalim proizvodom ispod 75 posto europskog prosjeka, dobile bi više sredstava, a one čiji je BDP po glavi stanovnika iznad 100 posto europskog prosjeka izgubile bi sedam milijardi eura. H