Mozaik
MIA REBA OSJEČKA PJEVAČICA IZ “THE VOICE” HRVATSKA”

Drago mi je reći da sam s pozornice sišla punog srca
Objavljeno 15. veljače, 2020.
O ciljevima je teško razgovarati, budući da su oni u konstantnoj mijeni

Ovoga tjedna nastavljaju se live emisije showa "The Voice Hrvatska" u kojemu se natječu sjajni mladi pjevači iz svih krajeva naše zemlje. Na žalost, sve je manje Slavonaca koji ostaju u natjecanju, iz kojega je nedavno ispala i sjajna mlada pjevačica Mia Reba, rođena u Osijeku. Popričali smo s njom o njezinom iskustvu iz showa, ali i o glazbi i planovima za budućnost.

Koja su bila tvoja očekivanja kada si se prijavila na "The Voice", i kakvo je na kraju tvoje iskustvo?

- Očekivanja nakon prijave nisu mi bila usmjerena prema postizanju visokog plasmana u samoj emisiji, nego prije svega prema ideji da steknem iskustvo sudjelovanja u projektu kvalitetne produkcije, poznanstva s mladim ljudima koji će graditi našu glazbenu budućnost te da naposljetku dobijem priliku dosegnuti širi krug ljudi vokalom i emocijom, kako bih izgradnju vlastitog umjetničkog identiteta mogla nastaviti uz lijep vjetar u leđa.

Zašto si odabrala "I Put a Spell on You" i kakav je bio osjećaj kad su ti se okrenuli Vanna i Dečak? Kako si se odlučila za Vannu, i kakvo je bilo iskustvo surađivati s njom i njezinim timom?

- Nina Simone je umjetnica uz čiju sam glazbu rasla te je njena verzija "I Put a Spell on You" na znakovit način obilježila moj prijelaz iz djevojčice u mladu ženu. Iz tog razloga mi je bilo prigodno predstaviti se ovom pjesmom na svojevrsnoj životnoj prekretnici kao što je "The Voice". Da budem iskrena, nisam očekivala njihov okret, posebice Vannin, no ugodno sam se iznenadila kada su me dočekali na kraju izvedbe. Dvojba je postojala, ali odluka me ipak dovela u tim vrlo predane mentorice te sam uz nju, Djordjiu Palić i Gorana Kovačića u vrlo kratkom vremenu imala priliku naučiti mnogo o vlastitom vokalu, o postavljanju glasa te o faktorima tehnike koje, kao samouk solopjevač, do sada nisam bila fokusirana razvijati.

Jesi li zadovoljna odabirom i izvedbom "Besame Mucho"?

- Iako "Besame Mucho" nije bila primarni odabir i moja prvotna želja, uz rad s Vanninim timom pronašla sam način kako iznijeti pjesmu zadržavajući svoje "ja" uz istovremeni izlazak iz "comfort zone". Uspjela sam dati svoj potpis pjesmi koja je interpretirana od strane velikih umjetnika i čija se zahtjevnost očituje prije svega u iznošenju emocije i gradacije strasti koju razvija. Ta je pjesma karakterizirana slojevima žestine, bijesa, nježnosti i boli. U nju sam utkala cijelu sebe, a vlastite sam se kritike najviše pribojavala. Drago mi je reći da sam s pozornice sišla punog srca, ponosna što sam ostavila trag snažnom pjesmom kao što je bila moja.

Koliko ti znače brojni pozitivni komentari na tvoje pjevanje? Tko ti je najveća podrška?

- Zahvalna sam što je moja prva pojava u ovakvom projektu rezultirala zaista vrijednim komentarima i konstruktivnim kritikama. Posebno mi je drago što sam iz cijelog projekta i nakon obje izvedbe izišla s prekrasnim osvrtima velikog broja ljudi, s obzirom na to da nisam izvodila pjesme koje pripadaju popularnim žanrovima današnjice. Teško mi je posebno izdvajati, budući da se u najveću podršku podrazumijeva obitelj, bližnji i prijatelji. Mogu reći da mi je mišljenje mlađeg brata Tina posebno vrijedno, jer u glazbi od malena stojimo jedno uz drugo.

Kakvo je bilo tvoje prvo iskustvo s glazbom i kojih se pjesama iz djetinjstva sjećaš?

- Prvo sjećanje mi je, s nepune četiri godine, bilo vezano uz audiciju za dječji zbor Zumbići, kasnije Vokalni ansambl Brevis, gdje sam stekla najintenzivniji i najraniji doticaj s glazbom, odakle je ta ljubav nadalje rasla. Budući da je mene i braću tata odgajao na The Beatlesima, The Rolling Stonesima i Janis Joplin, djetinjstvo su mi obilježile "Yesterday" i "Summertime".

Kada si otkrila i zaljubila se u jazz, blues i soul? Tko su ti uzori?

- Ne mogu točno definirati početak te fascinacije budući da mi je uho ovim žanrovima bilo izloženo od malena, no izvođenje bluesa i jazza krenulo je intenzivno pri ulasku u pubertet, kada sam krenula u potragu za pjesmama koje najbolje "leže" mom vokalu. Najveći utjecaj pri oblikovanju mojih pjevačkih preferencija zasigurno su imale Ella Fitzgerald, Etta James, Nina Simone i Janis Joplin, umjetnice tamnih i baršunastih vokala koji su gromili emocijom, što me je osvojilo i razvilo neutaživu želju da ja jednoga dana činim isto.

Objasni nam svoju fascinaciju klasičnom glazbom. Koji su ti omiljeni skladatelji? Skladaš li ti još uvijek i gdje si pronalazila/pronalaziš inspiraciju?

- Budući da sam glazbeno obrazovanje stekla kao klaviristica u Glazbenoj školi Franje Kuhača, paralelno sam razvijala strast prema alternativnim žanrovima uz klasičnu glazbu. S devet godina napisala sam prvu minijaturu za klavir, odakle je svijest o mogućnosti stvaranja vlastite glazbe postala san. Kasnije, uz vodstvo profesora Davora Bobića, ove su minijature prerasle u kompozicije za klavir i violinu, a i u kantautorske radove koji još čekaju na svjetlo dana. Inspiracija je dolazila iz svakodnevice, obično kao nehotice stvorena ideja koju bi se kasnije trudila provesti u djelo koje mi najljepše stoji pod prstima, a bratu pod gudalom. S obzirom na to da moje kompozicije vječno posjeduju romantičnu atmosferu, najutjecajniji su definitivno Chopin, Schumman, Debussy, Rachmaninoff te, naravno, Gershwin. Od umjetnika domaće scene Darko Rundek, Josipa Lisac, Arsen Dedić te Chui, Mangroove, Porto Morto mi, uz velik broj novoizniklih mladih autora, predstavljaju vrlo drage uzore. I danas skladam, no manje instrumentalno. Orijentirana sam pjesmama u kojima se mogu izraziti i vokalno.

Kako je išao tvoj dosadašnji glazbeni put? Imaš li bend?

- Najranije iskustvo gažiranja stekla sam s Art Dossier triom koji čine violina, gitara i vokal. U ovom sastavu još uvijek nastupam u Slavoniji. Naveći je utjecaj na moj umjetnički razvoj ipak imao bend ChordOnBlue sastavljen još u srednjoj školi od vrhunskih mladih glazbenika. To iskustvo je bilo najdragocijenije zbog neprestane fluktuacije kreativnosti i znanja, s obzirom na to da smo bili u prilici najviše učiti jedni od drugih. Do svoje 18 godine bila sam članica Vokalnog ansambla Brevis s kojim sam još kao djevojčica ostvarila nastup u Carnegie Hallu, u New Yorku, i obišla kulturne prijestolnice Europe. Paralelno sam pjevala u zboru Srednje glazbene škole Franje Kuhača, a na Veterinarskom fakultetu u zboru Ab Ovo. Iskustvo zborskog pjevanja definitivno me uputilo mom pozivu. U Zagrebu trenutačno nastupam najčešće u duu s gitarom, no u planu mi je sastaviti bend koji će se moći orijentirati prema autorskoj glazbi. Velika mi je želja pronaći ljude s kojima ću moći rezonirati karakterno i kao prijatelj, a potom kao glazbenik.

Koji su ti planovi vezani uz glazbu?

- Planovi su usmjereni izgradnji vlastitog umjetničkog identiteta uz što, naravno, dolazi još mnogo učenja, rada i suradnji od kojih su neke već u procesu ostvarenja. O ciljevima je teško razgovarati, budući da su oni u konstantnoj mijeni, no velika je želja prije svega okupiti tim glazbenika uz koje ću moći raditi na autorskim djelima te istovremeno razvijati akademsko i terapijsko obrazovanje.

Danijel Miklić
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

TV: ŠTO GLEDATI S DJECOM U IZOLACIJI

Zabava za najmlađe uz sjajne serije i crtiće

2

PRVA U NIZU “NE DAJ SE, INES”

Šerbedžija recitira na Facebooku

3

FESTIVAL TOLERANCIJE I UNHCR HRVATSKA PREPORUČUJU…

Akcija Doku-izolacija - nagrađivani dokumentarci koji govore o izbjeglicama