Jedna stara narodna poslovica glasi: Tko se jednom opeče, i na hladno puše! Poučno je zborio i Decim Magno Auzonije, rimski pjesnik i retoričar iz 300-tih godina prije Krista: Velika je muka strahovati od onoga što ne možeš svladati. Od suvremenika iz 20. stoljeća slavna je Marie Curie jednom prigodom izjavila: Ničeg u životu se ne treba bojati, samo treba razumjeti. Sada je vrijeme da razumijemo više, tako da bismo se bojali manje!

Tih nekoliko mudrih izreka mogu nam poslužiti za ovotjedni nastavak drame zvane kineski koronavirus. Drame krcate strahom, panikom i paranojom, faktorima opasnijim od samog virusa, unatoč nastojanju i znanstvenika i vlasti da smireno i razumno objasne situaciju s potencijalno i dalje vrlo opasnom zarazom koja se iz kineskog Wuhana brzo proširila na susjedne zemlje, stigavši i Europu, pa i u SAD. No svijet nekad i svijet danas nisu više isto. Danas je svijet globaliziran i umrežen, informacije kolaju brzinom munje, dobre i loše vijesti također, a ni vlasti kakva je kineska komunistička više sebi ne mogu dopustiti luksuz da s ostatkom svijeta ne podijele neki od problema koji sve može doći glave, brzo i učinkovito, poput sadašnje drame s koronavirusom. Drugim riječima, percepcija takvih loših vijesti poput epidemije koronavirusa u startu je osim objektivnog zdravstvenog tretmana također medijski posredovan senzacionalizam bez ikakvih ograda koji prodaje novine, povećava gledanost emisija na televiziji i izaziva rapidan porast broja klikova na web-portalima uključujući i društvene mreže.

U tom i takvom medijskom globalističkom svijetu 21. stoljeća koji živimo i u kojem pokušavamo opstati hladne glave i koliko god možemo zdravog razuma, strah i panika su sastavni dio medijski kreirane stvarnosti koja, ovisno o dužini trajanja ugroze, poprima kontekst globalne biblijske katastrofe, apokalipse i sudnjeg dana civilizacije i ljudske populacije na planetu Zemlji. I kao da to sve nije dosta, izvlače se primjeri pošasti iz prošlosti poput epidemije kuge u srednjem vijeku ili pak pendemije španjolske gripe koja je 1918. godine pokosila pola europskog stanovništvna preostalog nakon razaranja u Prvom svjetskom ratu. Uzimajući sve u obzir, i prošlost i sadašnjost, kad se radi o bolestima, zarazama, bakterijama i najopasnijoj od svih prijetnji zdravstvenoj sigurnosti svijeta - virusima nepoznatog podrijetla, potencijalno smrtonosnim u izvornom stanju i još gorih u mutirajućim verzijama, dojam je kako unatoč razvoju i napretku medicine, znanosti i tehnologije, ostajemo i dalje izloženi pogibelji bez apsolutne zdravstvene sigurnosti i zaštite, premda smo kao i mnogo puta dosad uspješno riješili ako ne sve onda golem broj prethodnih problema s virusima, zarazama i bolestima unatrag stotinjak godina, zahvaljujući naravno i cjepivima, prevenciji i boljim zdravstvenim uvjetima u većini zemalja svijeta. Problem je međutim što se nove zaraze nepredviđeno javljaju i tamo gdje se čini da su životni standard, zdravstvena zaštita i medicinska skrb na najvišoj razini. Kina nije iznimka, jer Wuhan jest velegrad s ne uvijek zadovoljavajućim sigurnosnim aspektima kad se radi o čistoći hrane (prokazana tržnica kao izvorište zaraze!), njezinu podrijetlu i načinu pripreme, no Kina cijela pa i Wuhan odavno nisu više izolirana azijska zabit s provincijama o kojima nitko ne vodi računa, nego područje napredne suvremenosti, obrazovanja i znanja.

I sad se u takvom okruženju dogodi da (ne)očekivano izbije epidemija koronavirusa, pa se cijelo čovječanstvo uplaši za svoje zdravlje i opstanak na planetu Zemlji. Pritom je opasnije od koronavirusa iz Wuhana širenje straha i panike dodatno posredovane medijima. Doduše, dijelom je to sve i razumljivo, jer porast broja umrlih (sad već gotovo 1000, iako je smrtnost i dalje ispod dva posto!) koja pokazuje da će SARS biti nadmašen, karantena za više od 50 milijuna ljudi u pokrajini Hubei, izolacija golemog japanskog kruzera sa 64-ero zaraženih u luci Yokohama (na brodu je i šestero hrvatskih državljana!), pojave zaraženih u SAD-u, Velikoj Britaniji, Italiji... nisu baš utješne vijesti.

Naravno, mjere opreza sve su rigoroznije, uključujući i Hrvatsku. U nas srećom još nema zaraženih, iako je sumnjivih iz dana u dan sve više, pa je i u takvim okolnostima dobro došao propagandni film Ministarstva zdravstva da bi se spriječila panika. Osim toga, RH je prva u EU proteklog tjedna uvela mjere aktivnog nadzora ulaska u zemlju. Dakako, veliku ulogu u svemu tome ima i Svjetska zdravstvena organizacija (WHO), njihove izjave i tumačenja stanja dobivamo svakodnevno, pa kad se sve zbroji i poveže u cjelinu, imamo svojevrsnu VIRUSORAMU kakve do sada nije bilo. Drugim riječima, ako i nema, a zasad nema, mjesta panici, nije ugodno slušati i gledati sve to vezano uz koronavirus iz Kine. Nije baš utješno znati i da je nekakva umjetna inteligencija (AI) jedne kanadske tvrtke predvidjela epidemiju koronavirusa sedam dana prije svih! A što pak reći za azijske burze, ali i sve druge, na kojima konstantan pad vrijednosti dionica opasno prijeti novom velikom ekonomskom i financijskom krizom ne samu u Kini nego i cijelom svijetu. I to je važni dio problema, gledano u širem kontekstu, izazvanog strahom od pandemije koronavirusom, o čemu na ovim stranicama piše kolega Stanko Dabić.

Nakon svega što se do sada zbilo, ovotjednu priču o virusu i strahu od virusa čini su uputnim završiti onako kako smo temu i počeli, još jednim citatom, kao stvorenim za situaciju u kojoj se Kina u svijet nalaze posljednjih tjedana. Ta čast, da tako kažemo, pripast će Borislavu Pekiću, velikom crnogorskom književniku, autoru žanrovskog remek-djela "Bjesnilo" iz 1983. godine. Pekić je vezano uz epidemiju bjesnila, koju je tako maestralno i distopijski surovo obradio, zapisao: "Virus nema manje prava na ubijanje da bi živio nego što ga imaju ljudi da bi vladali!" A što se straha tiče, i tu je pokojni Pekić na margini zaraze bjesnilom poentirao na pravi način: "Strah je najčistije, najprirodnije, najčešće, najzdravije ljudsko osjećanje. Na strahu počiva vrsta. Strah inspirira nagon za održanjem."