Svojim sam studentima (odavno) obećao da ću napisati knjigu "Poetika trača". Imam običaj da svoja obećanja i ispunim. Doduše, ne ide s tim obećanjima uvijek lako i brzo, ali treba biti samo strpljiv, pa će se vjerojatno i moje obećanje, na naše obostrano zadovoljstvo, i ispuniti. Naime, držim da je krajnje vrijeme da se ovome omiljenom žanru, od frizerskih salona, preko gradskih kavana, ureda, školskih zbornica, pa sve do perivoja, vlakova, raznih čekaonica, bolnica, hotelskih lobija, a u čijem formiranju zdušno sudjelujemo svi mi, i stari, i mladi, i muškarci, i žene, i oni koji sebe vole smatrati ozbiljnim ljudima, ali i oni koji život shvaćaju krajnje neobvezujuće, i razni avanturisti, i samoprozvani svetci, i političari, i svećenici, i novinari…, dadne jedan zaslužni teorijski okvir, znanstveni dignitet!

A materijala za pisanje knjige (knjiga) o temi trača ima u izobilju. Konačno, svatko od nas svakodnevno, više ili manje, sudjeluje u proizvodnji svakojakih tračeva/glasina, od onih bezazlenih pa sve do onih manje naivnih, političkih… Jeste li čuli da je osoba A vrlo bliska s osobom B, ne samo poslovno nego i onako, a osoba C preko osobe D radi, zapravo, za osobu XY, koja to i ne zna…, pa će se onda oni ujediniti protiv onih, koji su prije bili s njima, ali budući da ovi nisu poštovali neke dogovore, znate oko onih neplaćenih računa, kada je osoba Z pjevala osobi A, više nisu u dobrim odnosima, ali … Sve te glasine nisu samo tema tabloida nego su integralni dio našeg javnog prostora. No tako je uvijek kada se izgube granice između privatnoga i javnoga. I budimo iskreni i priznajmo tko od nas, ako već nije pričao, onda je svakako, tu i tamo, bio u prilici slušati sve one tračeve o sada već mitskom odnosu Jovanke i Tita!? A da je u tim tračevima ipak nešto i bilo, da nisu bile izmišljotine dokonog svijeta, na najbolji mogući način dokazuju sve one silne knjige koje su se počele publicirati već poslije smrti JBT-a, a publiciraju se i danas. Jer u izlozima naših knjižara "vrište" naslovi, poput "Što sve kriju dnevnici Jovanke Budisavljević-Broz?", "Zašto je Jovanka istjerala Starog iz kuće?", "Liječio sam Tita!", "Kuhao sam Titu!", "Što mi je sve Tito rekao na samrti", "Tito o najbližim suradnicima", "Sve ljubavnice JBT"…

Roman "Glasine" Lesley Karae (Mozaik knjiga, 2020.), nove britanske spisateljske zvijezde kriminalističkog romana (ovo joj je prvijenac, a već velika uspješnica), srećom ne pripada žanru političkih trilera, koji eto i poslije 40 godina još uvijek uveseljavaju našu radoznalu čitateljsku publiku. Konačno, i naša nedavno preminula spisateljica uspjeh je postigla ne toliko svojom (upitnom) spisateljskom vještinom koliko s nekoliko intrigantnih epizoda iz svojeg nemirnog i nestabilnog emocionalnog života. Njezinu "slavu" nije mogla dovesti u pitanje čak ni javna izjava/komentar njezina prvog muža da su sve te priče njegove, sada već bivše žene, zapravo, obične izmišljotine i da nema prevelike potrebe da se čitateljska publika zamara i muči oko pitanja s kim je to sve njegova žena, u međuvremenu, ljubovala. Doduše, možda, se uopće i nije radilo o nekom "međuvremenu"...

U biti je roman "Glasine" klasična demonstracija svega onoga do čega nas može dovesti naš predugački jezik, kada se nađemo u situaciji da nam je govor puno brži od naših misli. Nešto smo od nekog usput (na)čuli, pa to onda što smo čuli skloni smo dalje nekontrolirano prepričati, a onima kojima smo sve to tako lijepo prepričali, oni sukladno "logici trača" pričaju dalje, drugima… Naravno da u svoju priču dodaju čitav niz novih detalja, koje najčešće nemaju nikakve veze s prvotnom pričom/glasinom, ali trač/glasina ne bi imala smisla kada bi se temeljila isključivo na činjenicama, na istini.

Evo uvodnog primjera, s 11. stranice ove vrsne knjige:

"Postoji prilično dobra mogućnost da ovdje u našem Flinsteadu živi ubojica djece - kaže Cathy, pa odmah napravi dramatičnu pauzu, da slušatelji stignu razmisliti o tome što su čuli.

- Pod drugim imenom naravno. Ubila je dječaka kad joj je bilo deset godina. To je bilo u šezdesetim. Probola mu je srce kuhinjskim nožem.

Grupica glasno uzdahne. Fatima podigne dlan na srce.

Sally McGowan - kaže Cathy.

- Kad dođem doma, potražite je na Googleu.

Sally McGowan. To mi je ime poznato. Vjerojatno iz jednog od onih dokumentaraca s Channel Five koje gledam kad nemam pametnijeg posla. Djeca spremna ubiti ili tako nešto.

- Tko ti je to rekao? - pitam ju.

Cathy duboko uzdahne.

- Recimo da je riječ o nekome tko pozna nekoga čiji je bivši suprug policajac. A prijatelj tog policajca…"

I tako počinje radnja ovoga napetoga romana. Ono što je na početku/vrhu priče bila grudica snijega, na kraju/dolini priče završit će kao strašna (i tragična) lavina...