Poklade, karneval, fašnik, mesopust, maškare, maškarane, kumpanije... - sasvim je svejedno, bitno da uoči korizme i posta, iza maske, tradicijske ili suvremene, svatko bar na trenutak bude ono što želi, pusti mašti na volju, odjene se najluđe i najšarenije što zna. Tih pokladnih dana bude netko drugi - djeca simpatični starci, starci nespretna djeca, žene nježni muškarci, a muškarci žene kvrgavih, dlakavih nogu i neobrijanih brada, likovi iz bajke, čudnovati svatovi ili tkogod od iz političke arene, pa se tih dana nerijetko kakvom maskom ili alegorijskim kolima parordiraju društvene pojave, događaji, aktualna politika. “Padaju” tih dana gradske vlasti, predaju ključeve grada, no političkim krizama, zamjerkama, uvredljivosti tih dana mjesta nema, ne smije biti, jer to je takvo doba, vladavina maškara kada su na snazi njihovi zakoni i pravila. A pravilo je tih dana da pravila nema....

Karneval se slavi posvuda po svijetu, pa je živopisna tradicija i u kontinentalnoj, primorskoj, otočnoj Hrvatskoj. Najvjerojatnije se razvio iz rimskih bakanalija, luperkalija i saturnalija, ali je utemeljen i na magijskom vjerovanju u gonjenje zlih sila, kao i protjerivanju zime. Ima i socijalno značenje jer se kroz lakrdijašenje često očituje i društvena kritika. Berićetna Slavonija ima svoje poklade, maškare, kao i pokladno jahanje; njeno srce, Đakovo, ima bušare, Baranja strašne i lipe buše, Vukojevci starceve, Josipovac Punitovački medvjede od slame... Suvremenim rječnikom rečeno, danas bi se poklade mogle nazvati i kolektivnom detoksikacijom uma, duše i tijela jer, praćene dobrom zabavom, druženjem mnoštva, maštom i smijehom, svakako pune baterije današnjeg brzom i stresnom svakodnevicom opterećenog čovjeka.

Na kraju tog ludog vremena spaljuje se, ovisno o kraju Hrvatske, krnjo, mesopust, fašnik, princ karnevala..., drugim riječima najveći krivac za zla u proteklih godinu dana, a što je na tragu starih vjerovanja da će time otići sve loše. Dok on plaća ceh za “sve grijehe”, vrijedne domaćice za kraj poklada pripremaju krofne - pokladnice. Jedu se to više sa slašću jer potom nastupa korizma, vrijeme bez javnih slavlja, svadbi, mrsa... Jedne poklade su gotove, treba dočekati nove nagodinu, pa mnogi s nostalgijom pjevuše onu slavonsku, bećarsku: “Poklade su, poklade su, milo janje moje, ej barem da su u godinu troje...”. S.Ž.