Pojmovi poput "sukob interesa", "neodgovornost", "nepotizam", "korupcija"... u medijima su uobičajeno "štivo". O svemu tome, uključujući i aktualne imovinske kartice dužnosnika (ministara), razgovarali smo s profesorom dr. sc. Ivanom Koprićem s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Kako se naše društvo nosi sa spomenutim devijacijama?

- Medijski je prostor, ali i svakodnevni razgovor, zagušen tim konceptima koji svi skupa upućuju na nisku razinu etike javnog sektora, naročito politike, kao i onih organizacija i djelatnosti koje su s njom povezane, kao što su javna poduzeća. To onda dovodi do izrazito niskog povjerenja građana u javne institucije, tj. u državu. Valja podsjetiti da je prema istraživanju Eurobarometra 2018. godine u Hrvatskoj povjerenje u vladu imalo samo 15 % građana. Po tome smo pri samom dnu ljestvice zemalja EU-a. No sam taj postotak koji pokazuje da 85 % građana nema povjerenje u javne institucije je zastrašujući.

Koliko je, primjerice, sukob interesa važno prevenirati, a ne samo sankcionirati?

- Čitav sustav i jest u zamisli oslonjen na prevenciju, na prijavu podataka, transparentnost, javnost i dostupnost podataka o mogućem sukobu interesa. Povjerenstvo koje odlučuje o postojanju sukoba zamjerilo se političarima koji i jesu oni na koje se sukob interesa odnosi pa su ga uzeli na zub. Deklarativne odluke da sukob interesa postoji, da je netko u potencijalnom sukobu interesa, kao i - na kraju - sankcije, nužni su instrumentarij za držanje sukoba interesa pod kontrolom. Ako se to pokušava srušiti, a svjedočimo tome, onda padamo u ponor političke samovolje i mogućeg koruptivnog ponašanja koje iz toga može proizaći. Smatram da bi umjesto ograničavanja Povjerenstva i promjene pravne regulacije sukoba interesa, kojima trenutačna politička ekipa želi ograničiti efektivnosti ovog instituta, trebalo još šire, oštrije i odlučnije raditi na njegovoj učinkovitoj i širokoj primjeni.

Koliko su sve te negativnosti ujedno rezultat nezrelosti demokracije, političkog sustava, pravne i zakonske regulacije, napose samog društva, s još uvijek negativnom tranzicijskom percepcijom iza sebe?

- Kod nas se već trideset godina potpuna zakržljalost demokratskih institucija i standarda želi opravdati nekim kvaziobjektivnim okolnostima kao što su tranzicija, rat ili nešto treće. No gorka je istina da je naša politička elita u jednom svojem dobrom dijelu ostala zarobljena u političkim konceptima koje je vidjela još u bivšem sustavu ili pak onima koje vidi u zemljama koje se ili nisu pomaknule u razvoju demokratskih standarda ili su u retrogradnim političkim procesima uspostave autoritarnih ili poluautoritarnih režima. Zar mislite da je trideset godina nedovoljno da se maknemo dalje od polukonsolidirane demokracije u koju kategoriju pripadamo, i to zahvaljujući odbijanju najmoćnijih političara da napokon priznaju odgovornost i krenu raščišćavati u svojim redovima, svatko u svojoj političkoj stranci ili grupaciji? To je smiješno. U trideset godina nakon Drugog svjetskog rata, do 1975. godine, ostvaren je ogroman napredak ne samo u gospodarskom i političkom nego i u civilizacijskom smislu o kojemu mi možemo samo sanjati. Za to nisu odgovorni građani ove zemlje, nego oni koji im u trideset godina nisu omogućili edukaciju i odgoj o demokratskim standardima, koji se, dapače, tom odgoju protive i žele ih i dalje držati u pokornosti sijanjem straha od izmišljenih opasnosti, propagiranjem ruralne pastorale 19. stoljeća i potiho otpraćajući uz lažne pronatalitetne i obnoviteljske suze mlade, obrazovane, radno aktivne u najboljim godinama u druge zemlje, da im ne smetaju u provedbi njihovih zaostalih koncepcija vladanja.

Posljednjih tjedana u središtu pozornosti javnosti su imovinske kartice dužnosnika u Vladi, odnosno pojedinih ministara. Zašto su imovinske kartice takav velik problem? Za neurednost po tom pitanju svi imaju neko opravdanje...

- Nemaju nikakvo suvislo i realno opravdanje, nego pokušaje izlike kao djeca u nižim razredima pučke škole. Pokazalo se, u znatnom broju medijski popraćenih slučajeva, da političari na najodgovornijim dužnostima ne žele prijaviti imovinu jer bi to otvorilo pitanje načina njezina stjecanja i slično. Zamislite, kupuju se stanovi za svote u gotovini o kojima nitko osim njih u zemlji nije u stanju ni sanjati, apartmani se stječu čudesno, ponekad i hrpimice i slično. Svatko tko imalo odgovorno pristupa javnoj dužnosti pažljivo i oprezno, skrupulozno popunjava imovinsku karticu. Što bi imao skrivati? Zašto ne bi naveo sve što je stekao, ako je legalno stečeno, ako nema nikakvih sumnjivih poslova u pozadini toga? Znam ljude koji su se ozbiljno bavili popunjavanjem kartica o svojem imovinskom stanju, a imamo i one koji lakonski kažu da nisu stigli, znali ili su jednostavno pogriješili upisujući podatke. Zar je to popunjavanje križaljke u novinama radi razonode? Tkogod ima snage izreći takvo nešto, morao bi odmah odstupiti - ako mu je dužnost koju je preuzeo radi rada za zajednicu i građane jednako nevažna kao križaljka u novinama, onda mu mjesto na toj dužnosti jednostavno - nije!

Koliko se slučajevi s imovinskim karticama, i općenito sukobom interesa, kojima se bavi i Povjerenstvo, u medijima zloupotrebljavaju, krivo tumače, stavljaju u pogrešan kontekst...?

- Meni se čini da je problem u tome da ne funkcionira politička odgovornost. Osim par slučajeva kad su se političari povukli s dužnosti iz razloga povezanih s učincima koje su postigli ili propustima koji su nađeni u njihovim resorima, svi ostali se izgovaraju i ne žele priznati političku odgovornost. Ona nije pravna, ne nastupa kad je netko pravomoćno osuđen, nego je u sferi odnosa građana koji su te izabrali i tebe kao onoga koji bi morao raditi za njih. Čim ti građani iskazuju javno nepovjerenje, vrijeme je pokupiti se i prepustiti mjesto nekome drugome tko će imati povjerenje građana. No ovi naši se grčevito drže za fotelje u politici i s njom povezanim javnim poduzećima i ustanovama. Čitav je sustav zarobljen mrežama koje su uspostavljene po političkim, rodbinskim i drugim vezama, vezama interesa koji često prelaze granice pojedinih političkih stranaka. Bojim se da smo blizu granice nakon prelaska koje smjenom političkih stranaka više neće biti moguće riješiti se grupacija koje su zarobile pojedine institucije te samo rotiraju ljude, pa često čak i iste ljude po funkcijama, bez ikakve stvarne odgovornosti za rezultate rada. Mala smo zemlja, a elita se u značajnoj mjeri zatvorila, ne obnavlja se, osim onima koji su prema nekom od navedenih kriterija predestinirani penjati se po ljestvicama moći. Sama činjenica da se već niz godina pojavljuju pojedinci i skupine, čak i stranke, koji brzo dobiju veliku podršku građana, bez ikakve stvarne osnove, programa i dokazanog rada za opće dobro, pokazuje da su građani željni stvarnog napretka. Da ne žele stalno slatkorječivo političko muljanje, nego stvarni plan i stvarne napore da se osigura napredak zemlje. Jasno da ih se onda može lako zavesti nekom forom koja je jednostavna, nekim obećanjem koje zvuči kao brzo i lako rješenje, a zapravo nije provedivo, nekom ideološkom floskulom. Nisu građani za to krivi. Krivi su oni koji u rukama drže realne poluge moći i vlasti. Ovakve trenutačne zvijezde ipak otpadnu, uzimajući nešto od kolača funkcija, vlasti i moći, ali zasad nisu mogle računati na preuzimanje ključnih pozicija. Bojim se da će neodgovornost onih koji bi trebali ozbiljno raditi na unaprjeđivanju demokracije dovesti do toga da jednog dana netko od ovih šaljivaca preuzme vlast na valu nezadovoljstva građana koji ovakvo stanje teško mogu još dugo trpjeti. Naravno, umjesto šaljivca može se raditi i o kakvom operetnom ili stvarnom diktatoru. Nadam se da to ipak nećemo doživjeti, bio bi to krah normalne, prihvatljive, liberalne demokracije koja mora biti participativna i zasnovana na stvarnoj, funkcionirajućoj političkoj odgovornosti.

Ukupno uzevši, jesmo li zemlja u kojoj je pitanje odgovornosti, ali i vladavine prava i zakona na svim razinama, još uvijek u povojima, da se tako izrazim?

- Što se tiče političke odgovornosti - jesmo. Što se tiče vladavine prava, trebali bismo razlikovati vladavinu prava kao političku doktrinu koja obvezuje zakonodavca, dakle Sabor i Vladu te sve koji pripremaju i donose zakone, da se drže temeljnih načela pripreme propisa u interesu zajednice svih građana u zemlji, od pitanja zakonitosti djelovanja pravosuđa i javne uprave.

Smatram da u pitanju vladavine prava imamo jako velikih nedostataka, dok su problemi u provedbi prava nešto manji. Ne kažem da ih nema, dapače, značajni su, pa to je nedavno i sam predsjednik Vrhovnog suda javno priznao. Poslije loših odluka tijela javne uprave dolazi sudski nadzor upravnih sudova, pa na kraju i samog Vrhovnog suda. No zbog toga što se tu donosi pretežno mnoštvo odluka o pravima i obvezama građana i javna je uprava važna za percepciju javnosti o stanju ljudskih prava, zakonitosti i pravnoj utemeljenosti odluka. Mislim da se stanje u pravosuđu i upravi može i treba popraviti, ali pritom ne treba zaboraviti da je ono u dobroj mjeri određeno i relativno niskom kvalitetom zakona i drugih propisa za koje oni koji ih kao suci ili javni službenici primjenjuju ipak nisu odgovorni. (D.J.)