Magazin
VELJAČA KOJA SE NE ZABORAVLJA

Osječka priča: Obljetnica leta iznad nogometnog gnijezda
Objavljeno 8. veljače, 2020.
Čudo otprije 40 godina: Izvedba komedije kakve nije bilo prije ni poslije u HNK-u

Suvremeni hrvatski književnik Hrvoje Hitrec, romanopisac, dramski pisac, filmski i televizijski scenarist, autor neponovljivih "Smogovaca", nemalo se iznenadio kad su mu, u jesen davne 1979. godine, na za njega posebno priređenoj večeri u donjogradskom restoranu "Zujo" u Divaltovoj, ponudili honorar za autorska prava na izvođenje komedije "Let iznad nogometnog gnijezda".

Razlog njegovu iznenađenju nije bio (pre)mali ponuđeni iznos, nego spoznaja da tu svojevrsnu parodiju na kultni film Miloša Formana "Let iznad kukavičjeg gnijezda" planira izvesti osoblje Tehničke službe Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku! A baš se to dogodilo prije točno četiri desetljeća, u ponedjeljak, 11. veljače 1980. Tada je urnebesna premijerna predstava, koja inače vrlo duhovito opisuje i danas itekako aktualnu učestalost pokušaja lopova i kriminalaca da bijegom u umobolnicu izbjegnu zasluženu društvenu kaznu, a u raspletu donese i namještanje rezultata nogometne utakmice (!), privukla bi opet iznimno veliku pozornost Osječana. Kao što je to bio slučaj i kroz iduće 22 izvedene, na scenama u Osijeku (HNK, Dječje kazalište, Klub ljubitelja filma i Vodovod), te Dalju, Slatini, Valpovu i Vukovaru, jer nastup "ljudi iza scene", koji su se odvažili glumiti, u drugim gradovima nitko ne bi mogao ni zamisliti. A što se od tada više nikad nije ponovilo. No vratimo se začetku ideje, pripremama i premijernoj izvedbi…

OMALOVAŽAVANJE
Djelatnike Tehničke službe, koji su se posebnim autobusom vraćali s gostovanja u Novoj Gradiški zajedno s dramskim glumcima, pogodilo je omalovažavanje u smislu "mi bismo mogli igrati i bez vas, ali vi bez nas - nikako!" Bio je to povod da Antun Burilo-Buki, tada radnik na pozornici - kulisenšiber (kullisenschieber), i mnogo godina kasnije prvoligaški nogometni sudac (lani je dočekao mirovinu kao zaposlenik Kazališta, nap. a.), nagovori potpisnika ovih redaka na naizgled ludu ideju o pokušaju igranja vlastite predstave. Bilo je to još uvijek vrijeme u kojemu sam bio zaposlen u HNK-u, tada kao pomoćnik tehničkog direktora, šarmantnog arh. Vladimira Androića (tek rujna ‘80. započela je moja profesionalna karijera sportskog novinara, dotad honorarca u "Glasu", nap.a.), pa kad je i sjajni glumac Nenad Inđić odlučio prihvatiti režiranje, više nisam dvojio!

Iz Zagreba nabavljeni tekst umnožili smo na šapirografu, podijelili uloge i intenzivno održavali probe, one čitaće najviše u večernjim satima u nekadašnjoj "sobi za probe 41" (na drugom katu sjevernog dijela zgrade HNK-a), a aranžirke na našoj pozornici. Teško je zaboraviti sjajnu atmosferu na svakom našem susretu, jer su novi glumci znali prirediti niz neponovljivih "ludorija" u svladavanju teksta i/ili pokreta, ali više nije bilo povratka. Već smo postali i za nas tako važan Dramski studio "Mušica", pripojen Scensko-omladinskom studiju "Budilnik", čiji je predvodnik bio tada mladi Zvonko Penović-Mao, danas afirmirani pjesnik i kulturni djelatnik, veliki poklonik francuske šansone i Arsena Dedića. Uglavnom, danima prije premijere, u tada snijegom prekrivenom gradu, osvanuli su i transparenti s najavom nesvakidašnjeg događaja u Osijeku.

I došao je taj 11. veljače, dan za koji smo kasnije doznali da je Bukijev rođendan! Gledatelji su u zgradi HNK-a u to vrijeme, zbog obnove dotrajalog gledališta, na svim predstavama bili smješteni na improviziranom prostoru hinterbine, dakle iza pozornice, koje nakon backstagea, u ovo naše posljednje vrijeme, nazivaju i zapozorje, pa čak i zabinje! Budući da su sva sjedeća i stajaća mjesta bila popunjena s nešto više od dvije stotine znatiželjnika, tadašnji intendant, pok. Branko Mešeg, morao je iz sigurnosnih razloga petnaestak minuta prije zakazanog početka zatvoriti sve ulaze u zgradu osječkog Thalijina hrama.

GLUMCI AMATERI
Meni, Bukiju i Maci (Mariji Novković) pripale su tri glavne uloge, u predstavi nasamarenih psihijatara Štefaneka, Karlića i dr. Helge, koji nogometom žele postupno i što uspješnije (iz)liječiti svoje naizgled naivne, a lukave pacijente. Među kojima su, dakako, skriveni i kriminalac Crni Edo (Benčina), neubrojivi ubojica Pero Štih (Bošnjak), piroman Miki Vatrec (Sekulić), kao i jedan sportski novinar (Sambolec), pa pjesnikinja koja će tijekom promatranja postati centarfor bolničke momčadi (Alšić) i političar Šoprek (Vukadinović, pa Peretić), kao i Tarzan i košarkaš (Vrtarić). Ustvari, njihove likove preuzeli su kulisnšiberi Buki, Pižon i Ilija, električari Tuna i Garmen, krojač Sambika, rekviziter Zolika, stolar Vrc i garderobijerka Marica. Samo dr. Helgi (Maci) u tom društvu pripadalo je ono kazališno k.g., jer je bila članica Drame, a ne Tehnike. "Glumci" od kojih je strpljivi i uporni Inđić, zaista, uspio ukomponirati sastav dostojan onog urnebesnog pljeska publike ne samo na premijeri nego i na svim preostalim izvedbama. Od tada, tijekom četiri desetljeća, najduže se zadržala duhovita Bukijeva opaska: "Nakon premijere, na uobičajenom okupljanju u velikoj dvorani, bilo je više cvijeća nego na groblju za Svi svete!"

BRZ RASPAD
Nažalost, kao što je "Mušica" nastala neočekivano i brzo, isto se tako i ugasila. Naime, još iste godine izjalovile su se preambiciozne ideje, Bukijeva o "Jalti" (!) i izvjesnoj Inđićevoj praizvedbi, a razlog raspada ima jako uporište. Još i tada, naime, održavana su natjecanja amaterskih kazališta Hrvatske, a izbornik koji je, poslije izvedbe u Vukovaru obećao plasman "Leta…" na završnoj smotri, naglo se predomislio što je emotivne osječke "tehničare" doslovce potreslo. Nažalost, danas je također teško dočarati sve ono što je, i kako, "Mušica" predstavljala i kao takva zabavljala gledatelje tijekom 23 izvedbe. Štoviše, kako godine prolaze, sve više nam je svima žao što predstava nije snimljena, tada je ponuda za uradak VHS tehnikom (što bi danas moglo biti osuvremenjeno na DVD) nama bila preskupa. Držim da bi "Let iznad nogometnog gnijezda" u novom stoljeću imao svoje ravnopravno mjesto uz bok nezaboravnih sarajevskih nadrealista! Kao svojevrsni reality show iz prošlosti.

I još nešto - osnovna Hitrecova fabula, naravno uz preoblikovanje nekih dijelova, mogla bi biti i te kako aktualna i dandanas. Izvedbu bi, naravno, sa zanimanjem (i često!) gledali i oni koji su je prvi put izveli prije točno 40 godina u Osijeku. Odnosno, oni koji su još među živima, jer su nas u međuvremenu zauvijek napustili dr. Helga, novinar Horvat, Margareta-Marg, Pero Štih, Vatrec, off spiker, kao i kostimograf Talijan i inspicijent Dicmo.

Sretni smo, pak, zbog tehnologije koja je astronomski napredovala u odnosu na romantičarsko doba u kojemu je nastala “Mušica”, pa će ove retke, sigurno s mnogo emocija, ali i ponosa, moći pročitati na drugoj strani Atlantika redatelj Nešo koji je već desetljećima s obitelji u SAD-u. Kojeg su neki kolege, dramski glumci, odgovarali od pustolovine od koje je on stvorio priču za povijest osječkog teatra i kulturne scene grada na Dravi općenito.

Piše: Dragutin KERŽE
“Let iznad nogometnog gnijezda” mogao je imati svoje ravnopravno mjesto uz bok nezaboravnih sarajevskih nadrealista! Kao svojevrsni reality show iz prošlosti.
Tijekom četiri desetljeća najduže se zadržala Bukijeva opaska: "Nakon premijere, na okupljanju u velikoj dvorani, bilo je više cvijeća nego na groblju za Svi svete!"
Večera i honorari
Za svaku izvedbu “Mušica” je bila nagrađivana posebnim honorarom. Tako je uvijek unaprijed bila osigurana zajednička večera, kad su se, uz iće i piće, “glumci” opet zabavljali komentirajući dogodovštine sa scene. Autobus za prijevoz u druga mjesta uredno je plaćen, a danas umirovljeni Radiša Anđelković besplatno je prevozio kulise svojim kamionom.
Casting i logistika
Primarius dr. Alojz Štefanek, ravnatelj umobolnice….................Dragutin KERŽE

Dr. Helga Horvat, psihijatar….................….................…...........Marija NOVKOVIĆ

Dr. Grga Karlić, psihijatar…….................….................….................Antun BURILO

Mira Bums, medicinska sestra…….................….................…...Marica TELIŠMAN

Micika Zort, bolničarka i čistačica….................….................Anđelka PAVLOVIĆ

Prim. dr. Janko Vuk, ravnatelj Centralne bolnice…….................…..Zoltan SZABO

Srećko Horvat, sportski novinar…….................….................Stjepan SAMBOLEC

Margareta Štrojf (poslije Marg Štrajf), pjesnikinja, centarfor……...Zdenko ALŠIĆ

Crni Edo, kriminalac na promatranju….................…...................Antun BENČINA

Pero Štih, neubrojivi ubojica…….........….................….................Milan BOŠNJAK

Miki Vatrec, piroman…….................….................…..........................Ilija SEKULIĆ

Davor Šoprek, političar i dragi Bog….....…...........….......Milenko VUKADINOVIĆ;        …..........…........alternacija Miroslav PERETIĆ

Tarzan i košarkaš….....…...........…...........…...........…...........…........Josip VRTARIĆ

Spiker u studiju i spiker zajedničke mreže svih ludnica (off).....Zdravko PAVLOVIĆ



Redatelj:...........…...........…...........…...........…...........…...........…......Nenad INĐIĆ

Scenograf:.....…...........…...........…...........…...........…...........…...........Đuro ADŽIĆ

Kostimograf:.....…...........…...........…...........…............…..........Željko MILANOVIĆ

Maska i vlasulje:.....…...........…...........…...........…........Julija SEGINJ i Josip SABO

Inspicijent i šaptač:.....…...........…...........…...........…...........…...... Dragan MODIC
Praljak u pratnji
Slobodan Praljak (isti onaj koji je potkraj 2017. tragično skončao u Haagu) u to doba bio je angažiran u HNK-u kao redatelj jedne od dramskih predstava. Kad je čuo što se događa, nije odolio pa je, zajedno s nama, otputovao gledati “Let...” u Valpovu. Komplimente smo zaslužili i u Dječjem kazalištu, gdje se u gledalištu našla momčad nogometaša splitskog Hajduka, da bi danas nažalost pokojni kolega Dražen Bađun na stupcima “Glasa” ovako opisao osobni doživljaj zalaganja svih aktera: “Njihov duh i entuzijazam osjetio se tijekom cijele predstave, a publika, koja ja kazališnu dvoranu ispunila do posljednjeg mjesta, često ih je pozdravljala burnim pljeskom na otvorenoj sceni…” Dodavši, doista kritičarski za aktere, da su “svaki na svoj način dali specifičnu kreaciju lika, a uz to su pokazali da imaju talent za komiku.”
Vrc, Tarzan i Šareni
Senzaciju bi i danas izazvao naš Tarzan, koji nenadanim upadom na scenu izgovara sestri Bums: “Ja Tarzan, ti Džejna!” Znali smo ga i zezati da dobro utvrdi tekst, da se ne bi zabunio. Senzacija je, pak, u tomu što bi mu pozavidjele danas brojne čuvene zvijezde s tetovažama na tijelu. Naime, Vrc je, doslovce, bio tetoviran od glave do pete, a na sceni je oskudno, tarzanovski, pokrivao sam intimne dijelove, zbog čega su ga mnogo kasnije, kao pripadnika obrane Osijeka u Domovinskom ratu, prozvali “Šareni”.
Možda ste propustili...