Holokaust nad Židovima koji se tijekom Drugog svjetskog rata odvijao u cijeloj porobljenoj Europi, uključujući tadašnju Hrvatsku i naročito Osijek, iznimno je teška i mučna priča. U prvom su planu te strašne ljudske tragedije neopisive patnje i strašne sudbine pripadnika židovskog naroda u raznim gubilištima poput zloglasnog Auschwitza, a u drugome krajnje neugodna činjenica da su u holokaustu kao njegovi izvršitelji sudjelovali i brojni Hrvati, pripadnici tadašnjeg endehazijskog režima.
Razdvojena obitelj
Oni koji danas primitivno ispisuju "klempava U" u javnome prostoru zaboravljaju da je pod tim znakom gotovo potpuno istrijebljena židovska zajednica u tadašnjoj Hrvatskoj, koja se protezala od Drave do mora. Samo u koncentracijskom logoru Auschwitzu ubijeno je 997 Osječana čija je jedina krivnja bila to što su bili židovskog podrijetla! Najpoznatiji naš sugrađanin zatočen u tom strašnom gubilištu bio je kasniji slavni holivudski producent i dvostruki hrvatski filmski oskarovac Branko Lustig. Iako je na podlaktici nosio istetovirani broj A3317, nekako je uspio preživjeti, zajedno s majkom. Ostali su članovi obitelji bili okrutno ubijeni. Povjesničarka, dr. sc. Zlata Živaković Kerže u svojoj knjizi "Stradanja i pamćenja. Holokaust u Osijeku i život koji se nastavlja" u suizdanju Židovske općine Osijek navodi pedantni poimenični popis od 1491 osječkog Židova ubijenog u holokaustu.
Istodobno s literaturom koja se bavi dokumentiranjem stradanja Židova u holokaustu raste i svijest o potrebi javnog govora o slučajevima onih Židova koje su Hrvati i drugi građani Hrvatske uspjeli spasili od sigurne smrti, nerijetko izlažući vlastiti život. Pravu je prekretnicu napravila pionirska knjiga američke povjesničarke, dr. sc. Esther Gitman "Kad hrabrost prevlada: spašavanje i preživljavanje Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941.-1945." objavljena kod nas 2012. godine.
Poznata profesorica
Sudbina Osječanke Klare Pinto (1936. - 2018.) sadržava obje strane crne priče o holokaustu, onu neljudsku, koju čini progon nedužnih Židova, cijelih obitelji, uključujući i najmanju djecu, ali i onu humanu, koja govori o ljudskosti, altruizmu i solidarnosti. Klaru Pinto poznaju naraštaji osječkih srednjoškolaca i studenata kojima je predavala fizikalnu kemiju i druge predmete i kolegije. O tome što je sve proživjela tijekom Drugog svjetskog rata, malo je tko znao. Njezina životna priča sliči filmskom scenariju. Kada je Drugi svjetski rat stigao do njezina rodnog Sarajeva, Klara je bila tek petogodišnja djevojčica. Svoje zvučno prezime duguje sefardskom podrijetlu. Njezini roditelji Avram i Mazalta (rođena Samokovlija) živjeli su skromno i imali su puno djece. Njihova nesreća počinje s upadom ustaške policije u njihov dom, koja odvodi mušarce, njezinu braću Kokola, Jakicu i Mošu te oca Avrama. Pinto u svome svjedočanstvu bilježi kako oni završavaju u Jasenovcu i tamo im se gubi trag. Ubrzo majku i njezinih šest kćeri trpaju u teretne vagone. Iskrcavanju ih u Đakovu i smještaju u tamošnji sabirni logor. Iz tog logora mladi židovski aktivisti iz Osijeka, tzv. leteća ekipa, odvajaju Klaru i njezine dvije mlađe sestre, Sidu i Floricu, te ih dovode u Osijek. Akcija spašavanja židovske djece iz logora u Đakovu trajala je od listopada 1941. do travnja 1942. Svoju majku više nikada nisu vidjele. Klaru udomljuje obitelji osječkog Židova Vladimira Ebenspangera.
Kako bilježi Židovski biografski leksikon, Ebenspangeri s lažnim dokumentima bježe u Split kako bi izbjegli odvođenje u logor. Nakon kapitulacije Italije ta obitelj zajedno s Klarom preko Visa je prebačena u Bari, u logor Carbonari. Nakon svršetka rata Klara se vratila u Osijek, gdje je 1954. završila gimnaziju, a potom je, 1958. - 1959., studirala na Tehničkom fakultetu u Zagrebu. Svoj je život posvetila obrazovanju i odgajanju mladih Osječana. Preminula je 2018. u 83. godini.

Draško Celing