Novosti
DEVET GODINA PONIŽAVANJA I MUČENJA

Ekskluzivni izvadak iz knjige Asije Bibi: “Konačno slobodna”
Objavljeno 29. siječnja, 2020.
Nakladnička kuća Verbum objavljuje knjigu 29. siječnja istodobno sa svjetskom premijerom na francuskom jeziku

Pakistanska kršćanka Asia Bibi provela je devet godina u zatvoru ponižavana i mučena čekajući izvršenje smrtne kazne vješanjem zbog lažne optužbe za bogohuljenje. Njezin slučaj privukao je veliku pažnju svjetske i hrvatske javnosti.

Sada u svojoj knjizi naslovljenoj “Konačno slobodna!” po prvi put iznosi svoju cjelovitu osobnu ispovijest, progovarajući o dugogodišnjem zatočeništvu, načinu na koji je oslobođena kao i o svom novom životu na tajnoj lokaciji u Kanadi, pod stalnom prijetnjom smrću od strane islamskih ekstremista:


“Poznata vam je moja priča iz medija, možda ste se pokušali staviti na moje mjesto kako biste bolje shvatili moju patnju... ali to je tako daleko od moje svakodnevice u zatvoru ili od novoga života i zato ću vam u ovoj knjizi sve ispričati.”


Jedina novinarka na svijetu koja ju je srela jest Anne-Isabelle Tollet, suautorica ove knjige, koja se još od 2010. godine borila za njezino oslobođenje. Asia Bibi je tako bila u prigodi ispripovjediti joj svoju životnu priču o zatočeništvu i novom životu na slobodi te je tako nastala ova potresna knjiga.

Nakladnička kuća Verbum je od samog početka uključena u projekt pripreme knjige tako je ova ekskluzivna ispovijest Asije Bibi objavljena na hrvatskom jeziku danas, 29. siječnja 2020. godine, istodobno sa svjetskom premijerom na francuskom jeziku.

 

 
Knjigu je moguće nabaviti u knjižarama Verbum i preko web knjižare www.verbum.hr, a više o njoj možete saznati na linku OVDJE.
IZVADAK IZ KNJIGE:

Deset dana poslije farse mojega prvostupanjskog sudskog postupka u hodniku sam čula hitre nestrpljive korake. Boljelo me je koljeno od Khalilova udarca čizmom. Ruke i noge bile su mi ukočene, s mukom sam se uspravila na ležaju. Osjećala sam se kao da imam stotinu godina.

Koraci su se naglo zaustavili pred mojim vratima i srce mi je počelo udarati poput bubnja. Nisam se bojala smrti nego umiranja. Kada do toga dođe, znam da će nebeski Otac stajati na kraju mojega puta i dočekati me s osmijehom.

Tišina. Bila sam skamenjena i uvjerena da živim posljednje trenutke života.

Danas se, iako sam slobodna, još uvijek bojim. Znam da me žele ubiti i da će se srdžba vjerskih fanatika smiriti tek kada dobije svoju zadovoljštinu. Znam da me mogu naći i smaknuti čak i daleko od Pakistana.

Vrata ćelije naglo su se otvorila. Na vratima je stajalo bijesno i prijeteće Khalilovo lice.

– Miči se, idemo!

Sjedila sam na krevetu i tihim glasom jedva izgovorila gledajući u pod:

– Kamo?

Počeo se derati, ja sam poskočila, cijelo mi se tijelo treslo i činilo se da mu se sviđa što me tako prestrašio.

– Tko ti je dopustio postavljati pitanja, prljava gamadi? Kreni, kao da nemam drugog posla!

Pobješnjeli čuvar prišao mi je, priprijetio mi i snažnim udarcem čizme prevrnuo i ležaj i mene.

Budući da je sudac donio smrtnu presudu, mogli su mi u svakom trenutku staviti konopac oko vrata. Khalil je hodao ispred mene, nisam imala lisičine. Vrata drugih ćelija bila su otvorena, ćelije su bile prazne. Brzo sam shvatila da ne idemo prema puteljku za šetnju. Hramala sam, hodala sam kao dobro dresirana životinja, slijedila sam toga čovjeka ne znajući kamo me vodi. Khalil me uveo u malenu dvoranu sa stolcima. Zatvorska razgovornica. Nada se vratila kada sam u okviru vrata ugledala milo lice mojega muža Ashiqa! Iza naših nostalgičnih osmijeha neizmjerna bol. Ashiq je uspio zadržati suze, ja nisam.

– Reci, kako su naša djeca? Zašto nisu došle s tobom?

Briga za moje kćeri pretvorila se u tjeskobnu zabrinutost i suze su mi potekle:

– Gdje živite? Kako se prehranjujete sad kad si izgubio posao?

Ashiq me je pokušao smiriti kako je znao i mogao rukom me pogladio po leđima:

– Moja Asia, došao sam s dobrim vijestima i molim te, obriši suze i poslušaj… Uložit će se žalba na tvoju smrtnu presudu. Guverner Salman Taseer našao ti je odvjetnika, a ministar za manjine Shahbaz Bhatti našao nam je kuću u Lahoreu. On sve plaća svojim novcem i mi smo na sigurnom jer nitko ne zna gdje smo.

– A naša kuća u Ittan Wali?

– Zasad je čuvaju tvoja sestra i njezin muž, ali teško da će ostati tamo, morat će otići da ih ne napadnu nasmrt ne istuku.

Znala sam da sam nedužna, no sada sam se osjećala krivom što sam uništila život cijele obitelji. Ponovno sam počela jecati. Ashiq mi je brisao suze, ja bih na trenutak prestala plakati, a onda opet zajecala.

– Smiri se, Asia, nisam još sve rekao, imam i drugih dobrih vijesti.

– Naravno, reci mi brzo, molim te!

Ashiq je duboko udahnuo i onda rekao:

– Papa Benedikt XVI. govorio je o tebi na Trgu svetog Petra u Rimu!

Od radosti sam poskočila na stolcu i povikala:

– To nije moguće!?

Čuvar mi je dao znak da se smirim. Poslušno sam sjela kako mi ne bi skratio vrijeme posjeta i zatim tihim glasom rekla Ashiqu:

– Reci, kako je to moguće? Ne mogu vjerovati da je Sveti Otac govorio o meni!

– Ni ja zapravo ne znam kako… Osim toga, znaš, ti si prva i jedina žena koja je u Pakistanu u ovom stoljeću osuđena na smrt pa se cijeli svijet zanima za tebe.

– Znaš li točno što je Papa rekao?

– Pred tisućama ljudi rekao je na televiziji: „Mislim na Asiju Bibi i njezinu obitelj i molim da je se što je prije moguće pusti na slobodu“ i dodao je da moli za sve kršćane u Pakistanu koji su često žrtve nasilja i diskriminacije.



U zatvoru sam znala da su mi dani izbrojeni i imala sam pravo jer sam nekoliko puta svjedočila brutalnim nestancima. Često sam viđala kako smrt dolazi, kao one strahovite noći koja mi se nikada neće izbrisati iz sjećanja.

Naglo me probudilo nečije vikanje, ali pred očima mi je bila samo duboka, gotovo zasljepljujuća tama. Izgubila sam svaki osjećaj za vrijeme i prostor, no moj pleteni ležaj i hladnoća ćelije podsjetili su me da sam doista budna. Osluškivala sam, ali nisam više ništa čula ili, točnije, čula sam samo noćni mir. Možda sam sanjala… Odjednom, kao odgovor na prvi vrisak, još jedan vrisak koji je odzvonio i onda se izgubio. Zatim me novi val dugačkih jauka trgnuo iz lažne tišine. Ukočila sam se i onda shvatila da ti jauci dolaze iz susjedne ćelije. Bila je to Bouguina, moja ljubazna susjeda, koja je nasmrt vapila. Uspaničila sam se od tih krikova. Odzvanjali su kroz zidove i činilo se kao da pomiču željezne šipke njezine ćelije, ali nitko nije reagirao. Čak ni noćni čuvari. Kao da sam samo ja čula te krikove koji su odzvanjali u noći. Počela sam vikati kako bih joj pomogla.

– Bouguino, Bouguino, što se događa?

– Upomoć… trebam… doktora…

Jedva sam razabrala što govori, bilo je isprekidano, ali shvatila sam da je hitno, činilo se da se previja od bolova. Između dva krika čula sam kako povraća, povraća žuč, povraća cijelu utrobu.

Moj glas nije bio snažan, no bio je prodoran:

– Upomoć! Pomozite!

Očajnički sam lupala šakama o debela drvena vrata svoje ćelije, no nisam čula ništa doli očajničke krikove jedine prijateljice. Zgrabila sam željeznu zdjelicu i njome počela udarati o metalne noge zatvorskoga ležaja kako bih privukla pozornost čuvara. Činilo se da stvaram paklensku buku, ali ništa… nikakve reakcije. Kao da smo Bouguina i ja u tom zatvoru same na svijetu. Poslije sam shvatila da nitko nije želio reagirati ili su se pravili da ne čuju.

– Bouguino, Bouguino, reci nešto!

Bouguina nije rekla ništa. A onda sam zdvojno primijetila da više i ne viče.

Vrtjela sam se u krug kao lav u kavezu u nadi da je Bouguina zaspala.

– Bouguino, probudi se, reci mi da ti je bolje? Šutnja…

Tako sam probdjela cijelu noć uz prijateljicu, bez ikakva odgovora, a odjek njezine patnje odzvanjao mi je u glavi sve do rane zore…

Sutradan sam sišla niz stepenice koje vode na puteljak za šetnju. Kao i uvijek, bila sam zadnja. Sve su zatvorenice već bile tamo. Prišla sam skupini mladih žena koje su se zabavljale lopticom za kriket.

– Oprostite, ne znam jesam li posve bistra u glavi, ali sinoć sam čula kako netko viče… a vi, jeste li čule?

Nisu se ni osvrnule na mene. Okrenule su se zijevajući i zavjerenički šapćući.

Odstupila sam i pošla u potragu za prijateljicom Bouguinom. Očima sam pretražila maleno dvorište, uzalud. Pomislila sam da je možda u ambulanti kada mi je starica naborane kože, koja je sjedila na zidiću, hladno dobacila:

– Ako tražiš Bouguinu, nećeš je naći. Sinoć je umrla.

– Ne, ne! Što je bilo?

– Stavili su joj otrov u zdjelicu, to se događa, znaš…

– Ne može biti mrtva! To nije pravedno! Zašto?

– Tko će ga znati…

Poput mnogih drugih žena koje su bile u zatvoru, i ona je bila silovana. Prema ovdašnjemu zakonu, svaki je izvanbračni odnos zina, grijeh preljuba. Bouguina je bila tako naivna da je išla uložiti tužbu nakon što ju je susjed silovao, a na koncu je ona dobila pet godina zatvora.

Dok su sve žene bez oklijevanja polazile prema izlaznim vratima, starica mi je prišapnula:

– Da sam na tvom mjestu, Asia, pazila bih što jedem…

Asia Bibi

IZ PREDGOVORA HRVATSKOM IZDANJU

Vijesti o Asiji Bibi dugo su do nas dolazile preko medija i društvenih mreža. Kršćanka u Pakistanu, zatvorena zbog lažne optužbe da je hulila protiv proroka Muhameda, osuđena je na smrt. Za nju se zauzela francuska novinarka Anne-Isabelle Tollet s kojom je Asia Bibi napisala ovu knjigu: Konačno slobodna!

Samu sebe vidi kao običnu, neznatnu, neuku ženu koja nikada nije ni pomislila da bi njezino ime moglo biti poznato posvuda u svijetu. Pa ipak, sve je krenulo drukčije. Ova knjiga opisuje njezinu bolnu životnu priču. Deset je godina provela u zatvoru. Dugo je nad njom visio mač smrtne kazne. Podnijela je fizičku torturu i nasilje. Bila je na rubu snaga i gubitka nade. Pa ipak, sve je uspjela nadvladati. Oslobođena je smrtne kazne. Jedva je izišla iz Pakistana i sa svojom obitelji otišla u Kanadu. I dalje se, međutim, mora skrivati jer prijetnje islamista njezinu životu nisu ni nestale ni prestale. Teško je uopće procijeniti hoće li se to ikada dogoditi. Asia živi skriveno. Slobodno, ali skriveno. U odnosu na ono što je prošla živi slobodno. U odnosu na slobodu u kojoj živimo mi u zapadnim zemljama ona je i dalje u nekoj vrsti zatvora.

Na ovoj jednostavnoj ženi pokazala se i neustrašivost političara koji su prepoznali istinu i zauzeli se za nju riskirajući vlastiti život. Neki su to platili glavom.

Dok u zapadnomu svijetu blijedi važnost kršćanstva i dok slobodu smatramo samorazumljivim ozračjem svakodnevnoga života i naših odnosa, u drugim dijelovima svijeta treba još puno truda i hrabrosti dok se društvo ne pomakne prema slobodi mišljenja, riječi i vjerovanja te prema međusobnomu suživotu u poštivanju razlika. Asia Bibi je istovremeno i živi svjedok teškoga stanja kojemu su izloženi mnogi ljudi zbog svoje vjere i mogućnosti promjena kojima se proširuje prostor slobode. No Asia Bibi je i živi primjer kako nas se sudbine dalekih i nepoznatih ljudi tiču.
fra Ante Vučković

IZ PREDGOVORA ANNE-ISABELLE TOLLET

Sve je počelo jednoga jutra u studenom 2010. Čitala sam pakistanske novine na engleskom jeziku i naišla na kratku vijest koja kaže da je mlada kršćanka Asia Bibi osuđena na smrt zbog huljenja. Članak je tvrdio da je uvrijedila proroka Muhameda. Papa Benedikt XVI. odmah je tražio od pakistanskoga pravosuđa da razmotri tu osudu i bude milostivo. Cijela se zemlja odmah zapalila, najradikalnije utjecajne vjerske stranke organizirale su prosvjede širom zemlje kako bi osudile uplitanje Katoličke Crkve u poslove Islamske Republike Pakistana. Pratila sam te prosvjede u kojima su mržnjom ispunjeni ekstremisti za Asiju Bibi tražili smrt vješanjem.
Za potrebe reportaže uspostavila sam kontakt s obitelji Asije Bibi i obećala im da ih nikada neću napustiti, čak ni kada se vratim u Francusku, i ta veza nikada nije prekinuta.
U borbi protiv toga vjerskog mračnjaštva izbjegavala sam bilo kakvo političko ili vjersko opredjeljivanje. Zato sam širom svijeta naišla na potporu milijuna kršćana, ali i židovske i muslimanske zajednice.
Budući da je pitanje huljenja krajnje osjetljivo, obratila sam se izravno papi Franji i zamolila ga da se ne miješa u to pitanje jer bi to moglo samo pogoršati situaciju u Pakistanu. Sveti je Otac razumio moju molbu.
Ta me je borba dovela do toga da govorim u Ujedinjenim narodima u New Yorku i u Ženevi. Europski parlament izglasao je rezoluciju o podršci Asiji Bibi. Gradonačelnici Pariza, Madrida, Le Mansa, La Flèche i La Brède reagirali su na moj poziv i proglasili Asiju Bibi počasnom građankom svojih gradova.

Asia Bibi je i protiv svoje volje postala simbolom manipulacije zakona o huljenju kojega se lažnim optuživanjem često koristilo za rješavanje osobnih sukoba. Taj zakon, koji ne štedi ni muslimane ni vjerske manjine, donijele su britanske kolonijalne vlasti 1860. Pooštrili su ga 1986. godine za diktature generala Muhammada Zia-ul-Haqa u okviru njegovih nastojanja oko islamizacije društva. Ubojstvo pandžapskoga guvernera, a zatim i katoličkoga ministra za vjerske manjine Shahbaza Bhattija 2011. godine, ugušili su svaki pokušaj razgovora i reforme unutar vlade, a napetosti oko toga pitanja zaoštrile su se.

Oslobađajuća presuda Asije Bibi bila je presedan u Pakistanu. Odsada, tko god bude iznosio lažne optužbe za huljenje, bit će strogo kažnjen.
Njezino oslobađanje doista je posvemašnja i kolektivna pobjeda. Širom svijeta stvorio se lanac dobrih ljudi koji je senzibilizirao medije, političare i nevladine udruge i bez toga višestrukog angažmana ta se majka obitelji nikada ne bi vratila svojoj djeci kojoj su na gotovo deset godina bili uskratili majčinu nazočnost.

Možda ste propustili...

“PATRIOTIZAM NIJE KAD SKOČIŠ S ‘PATRIJE’ NA BETON”

Obljetnica Počasno-zaštitne bojne

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

NADZIRU SE SVI PUTNICI IZ ITALIJE, ŠKOLE POZVANE NA OTKAZIVANJE PUTOVANJA

Koronavirus sve bliže Hrvatskoj: U Osijeku prodano čak 60 tisuća zaštitnih maski

2

MLADIĆ KOJI JE BORAVIO U MILANU POKAZUJE ZNAKOVE BOLESTI

Potvrđen prvi slučaj
koronavirusa u Hrvatskoj

3

PROBLEMI PROIZVOĐAČA U VIROVITIČKOJ ŽUPANIJI

Koronavirus zaustavio izvoz drvoprerađivačima