Krajem siječnja i sa završetkom velikog rukometnog natjecanja obično u većine hrvatskih pratitelja sportskih zbivanja zanimanje za rukomet i završava. Poticaj ove godine nisu dali ni naši najjači klubovi, PPD Zagreb u Ligi prvaka trenutno je posljednji u svojoj skupini, a rukometaši NEXE-a nisu ostvarili plasman u Kup EHF-a, pa će i jedni i drugi djelomičan spas sezone tražiti kroz SEHA ligu.

U Europi zasad dosta dobro izgledaju rukometašice Podravka, a domaće elitne rukometne lige osuđene su da se utakmice igraju pred tristotinjak gledatelja. Ipak, ove godine moguće je da se zanimanje za rukomet probudi i poslije. Prva je veća prilika u travnju, točnije, od 17. do 19. travnja, kada se igraju olimpijske kvalifikacije. Hrvatska ni osvajanjem titule europskih viceprvaka nije čekirala vizu za Tokio. Put našima neće biti lagan. Vodi ih preko Francuske, turnira gdje će osim domaćina igrati i brzorastući Portugal te Tunis, čiji su rukometaši poznati kao veliki ratnici, koji se sigurno neće lako predati. Mjesta ima za dvoje. Francuska i Hrvatska imaju ulogu favorita, ali neće biti nimalo lako. Uostalom, u travnju se budi želja da se o rukometu piše, čita i priča i krajem srpnja i početkom kolovoza, u vrijeme Olimpijskih igara u Tokiju.

Na kraju Europskog prvenstva, čiji su domaćini prvi put bile tri zemlje (Austrija, Švedska i Norveška, nap. a.), hrvatski rukomet najviše može žaliti što nismo već sada osigurali vizu za Olimpijske igre, pa će naši reprezentativci morati “prekovremeno raditi” u travnju. To je čak veća šteta i od činjenice što nije osvojena europska titula, jedina koja nedostaje u vitrinama Hrvatskog rukometnog saveza i jednoga dana u nekom budućem rukometnom domu, koji se već godinama planira. Zato je osvajanjem europskog srebra Hrvatska već osigurala Svjetsko prvenstvo sljedeće godine u Egiptu, kao i Europsko prvenstvo za dvije godine, koje će se ponovo održati u susjedstvu, u Mađarskoj i Slovačkoj, a to je nova prilika našim navijačima za masovan pohod na utakmice. Možemo čak reći da je i šteta što Hrvatska neće igrati kvalifikacije za EP. Prilika je to da “ljubimce nacije”, kakav je status dokazan u Beču, Grazu i Stockholmu tijekom ovoga europskog prvenstva, vide i navijači u različitim dijelovima naše države. Ovako, ta sinergija igrača i navijača, kada nema velikih natjecanja, nije moguća. Zato je odlično što su izbjegnute kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo. One će se održati u lipnju, kada hrvatski rukometaši imaju kratak predah između klupske sezone i, vjerujemo, početka priprema za Olimpijske igre. U kvalifikacijama za SP samo je jedan suparnik. Njih će, primjerice, morati igrati Francuska, a kako je ispala u prvom krugu ovogodišnjeg EP-a, moguće je da uopće nema status nositelja.

- Najvažnije je da se opet vratimo u finala - pričao je Lino Červar nakon što je 2010. godine s mjesta izbornika Hrvatske privremeno otišao u makedonsku zavjetrinu. Lino je u ovom tisućljeću jamac finala. U razdoblju između dva Červarova mandata osvojene su četiri medalje. Tri sa Slavkom Golužom i jedna sa Željkom Babićem. Sve tri bile su brončane. Od Červarova povratka na klupu Hrvatska je propustila dva polufinala. Finalom u Stockholmu nismo se vratili u krug kandidata za medalje jer zapravo iz njega nismo ni izišli. Taj krug se definitivno proširio, što je pokazao i Euro, na kojem su već u prvom krugu ispale dvije najtrofejnije zemlje u posljednjih deset godina - Francuska i Danska, a u krug su stigle i druge reprezentacije. Zato smo povratkom u finala sigurno napredovali na imaginarnoj ljestvici favorita. Prije ovoga EP-a slovili smo tek kao sedmi favorit za osvajanje europskog naslova.

Hrvatska se vratila u finala ne lepršavošću kakva je krasila reprezentaciju u vrijeme Ivana Balića, nego rudarskim radom. Obranom krvavih koljena. Momčad smo s najmanje primljenih pogodaka. Najviše su nam zabili Nijemci, samo 24, ako dakako ne računamo produžetke u polufinalu s Norvežanima, koji su nam za 60 minuta zabili 23. Još jedan manje postigli su nam Španjolci u finalu, a pri tome nam je vratar Marin Šego tek na diobi 14. mjesta po prosjeku uspješnosti obrana. Hrvatski trade-mark bila je obrana 5-1 sa sjajnim Domagojem Duvnjakom, koji je doista kapetanski i kao pravi vođa odradio kompletno Prvenstvo. Izbornik Červar svoje je zamisli uspio pretočiti u igru u obrambenom segmentu, ali ostalo je puno više rezervi u napadu. Naslov europskog viceprvaka osvojen je sa samo jednim desnim vanjskim, na kraju i s jednim pravim lijevim krilom i bez izrazitog vanjskog šutera na lijevom vanjskom, a ovo je i već treće uzastopno natjecanje na kojem Červar u završnici ne može računati na svoja dva najbolja igrača, Domagoja Duvnjaka i Luku Cindrića. Posljednje natjecanje pokazalo je da se i na onom najširem popisu od 28 igrača moraju naći najbolji. Hrvatska je upravo zbog te pogrešne procjene ostala na samo jednom pravom desnom vanjskom. Ozlijedili su se Šebetić i Martinović, a na popisu nisu bili Jakov Vranković ili Šime Ivić, a Stepančićeva alternativa sigurno postoji. Do novog okupljanja ili najkasnije do ljeta i Olimpijskih igara Hrvatska treba pronaći i pravog topnika na poziciji lijevog vanjskog kojem se treba vjerovati. Treba procijeniti i je li doista Matej Ašanin najbolja alternativa Marinu Šegi i riješiti problem krila. Svojim je istupom prije Europskog prvenstva, kada je rekao da su Manuelu Štrleku zatvorena vrata reprezentacije, Zoran Gobac zapravo Lini Červaru učinio medvjeđu uslugu. Štrlek je i dalje potreban ovoj reprezentaciji, a, sudeći po njegovim objavama na društvenim mrežama, i kod njega postoji velika želja za povratkom. Zato treba sjesti za stol. Zakopati ratne sjekire, ako su uopće iskopane. Na djelu pokazati kako “briga za interes hrvatskog rukometa” i “stvaranje obiteljskog ozračja” nisu samo obične floskule, nego način na koji hrvatski rukomet doista funkcionira.