Umjesto "Mi smo prvaci" bilo je "Campione, campione". Rukometaši Španjolske pobjedom nad Hrvatskom u velikom finalu u Tele 2 Areni u Stockholmu obranili su naslov europskih prvaka od prije dvije godine koji su osvojili u Areni Zagreb. Na terenu su se miješali ponos i suze. Hrvatska je nakon deset godina odigrala finale velikog natjecanja. Kao i prije deset godina, doživjela je poraz.

Nakon susreta dvoranom iz grla oko deset tisuća hrvatskih navijača zaorilo se "Zovi, samo zovi". Rukometaši su zahvaljivali navijačima, no na kraju im nisu zahvalili i konačnom nagradom, naslovom europskog prvaka. Tanjur koji dobiva europski prvak i dalje neće biti u vitrinama HRS-a. Nakon poraza u teškoj rovovskoj bitci sa Španjolcima hrvatski igrači nisu skrivali razočaranje. Bilo je i suza, najtužniji je djelovao Luka Cindrić, koji je kratko probao pomoći suigračima. Međutim, ozljeda ga je ipak spriječila u tome.

Hrvatska je odlično otvorila finale. U 19. minuti vodili smo 10:7. Tada je Lino Červar ubacio u igru u napad očito nedovoljno oporavljenog Luku Cindrića. Trebao je odmor i Domagoju Duvnjaku, koji je unatoč porazu ponovno bio proglašen za igrača utakmice. Uslijedio je period kada nismo postigli 11 minuta pogodak. Španjolci su preokrenuli, Canellas im je u 28. minuti donio prvo vodstvo na utakmici, a crni niz Hrvatske prekinuo je pogotkom iz kontre David Mandić. Nažalost, Entrerrios je pogodio za španjolsko minimalno vodstvo (12:11) s čime se otišlo na odmor.

Stepančić je otvorio nastavak pogotkom za izjednačenje, no nakon Horvatova isključenja probali smo napasti bez vratara. Iskoristili su Španjolci našu bezidejnost i brzopletost, vrlo lako u samo jednoj minuti postigli su tri pogotka i odlijepili se na 16:12. Hrvatska je zaigrala u obrani 6-0. U posljednju liniju ušao je Ilija Brozović. Bio je vrlo raspoložen za “fajt”. I obrana nije bila problem. Glavni razlog poraza možemo tražiti u napadu. Nije bilo očito ni koncentracije, stali su Duvnjak i Karačić, nije bilo šuta s krila, a ni pomoći vanjske linije.

Ipak, naši su rukometaši uspjeli izvući vjerojatno zadnje atome snage. U 54. minuti uspjeli smo stići do potpunog preokreta. Preko Stepančića poveli smo 19:18. Imali smo u toj završnici i igrača više. Gomez je dvaput bio siguran iz sedmerca, Brozović je uspio pogoditi s polovine igrališta. Kod španjolskog vodstva 21:20, u posljednjoj minuti, Karačić je napravio korake. Izostala je reakcija i s klupe, bile su to situacije kada je momčadi bio potreban time-out. Smiriti se i pokušati organizirati napad koji bi nam vjerojatno donio nove produžetke i još jednu dramu nakon one velike polufinalne protiv Norveške. No tih muka “riješio” nas je Alex Dušebajev. Svoj jedini pogodak na utakmici postigao je u posljednjoj minuti za odlazak Španjolske na 22:20. Červar tada traži time-out, Hrvatska brzopleto pokušava zadnjih 35 sekundi doći do preokreta, što bi doista bilo veliko čudo. Hrvatska nije vidjela novo čudo. Nije doživjela bajku o kojoj pjeva i ABBA u “I believe in angel”, pjesmi koja je izvedena neposredno prije velikog finala. Španjolci su zato pjevali svoje pjesme i slavili novo europsko zlato. Kao i prije dvije godine u Zagrebu. Nakon Švedske, koja je bila europski prvak 1998., 2000. i 2002. godine, prva su reprezentacija koja je obranila naslov europskih prvaka. I to baš u zemlji koja s četiri titule ima najviše osvojenih zlata.