Slavonija i Baranja čekale su pobjedu i slavlje, a dočekale su poraz i razočaranje. Na svetu nedjelju dvije naše reprezentacije igrale su za medalje na Europskom prvenstvu, ne događa se to često, ali, eto, dogodilo se, kao što su nam se dogodila i dva poraza. I nakon svega ostalo je navijačko razočaranje. I zbog rukometa i zbog vaterpola.

U fokusu su bili hrvatski rukometaši koji su nakon dugo godina igrali u finalu na velikom natjecanju. Lino i njegova četa u Stockholmu su išli po jedino zlato koje Kaubojima nedostaje, ono s Europskog prvenstva. Bili smo blizu, ali zlato i dalje ostaje neispunjena želja. Snove u finalu srušila je Španjolska, koja se nudila, koja nije odigrala spektakularno, ali i u takvom izdanju pobijedila je hrvatske rukometaše i pokvarila raspoloženje kako tisućama navijačima s kockastim obilježjima u stockhlomskoj

Tele2 Areni tako i onima u domovini.

Osijek je sinoć u večernjim satima bio tih, rukometno finale nije se gledalo organizirano na nekom trgu, ipak, nije to nogomet, ali po kafićima se itekako gledalo i navijalo. Na početku utakmice među navijačima je vladalo dobro raspoloženje. Kada je Hrvatska u 19. minuti imala tri pogotka viška, nitko od Vinkovaca i Vukovara preko Osijeka, Belog Manastira, Našica i Đakova pa sve tamo do Požege i Slavonskog Broda nije sumnjao da uzimamo zlato. U tim trenutcima Španjolci nam nisu mogli ništa, a uvijek samouvjereni naši navijači ponavljali su "najbolji smo na svijetu." I onda je stalo, a kako su minute odmicale, dobro navijačko raspoloženje pretvaralo se u zabrinutost, da bi na kraju utakmice zavladalo razočaranje. Zbog poraza, ali i izdanja hrvatskih rukometaša. Nakon mnogih bitaka i junačkih izdanja na ovom Euru, u najvažnijoj utakmici, Kauboji nisu bili pravi. Domagoj Duvnjak je kapatanski pokušao vući momčad, pokušao je razbijati Španjolce, ali nije mogao sam.

- Ma što je vama! U ovoj utakmici se baca na glavu, oni igraju, mi gledamo! Ovo čekamo 10 godina, a vi ništa, ovako se ne postaje prvak - galamio je naš izbornik Lino Červar na time-outu.

I bio je u pravu. Prepoznali su to i navijači, itekako cijene srebro, to je veliki uspjeh, ali ostao je gorak okus jer je medalja mogla biti sjajnija. Samo da su naši rukometaši bili malo bolji, da su bar bili u izdanju kao protiv Norveške u polufinalu. No činjenica je da Hrvatska nije odigrala finale onako kako se igraju velike utakmice, pa je izostalo i veliko slavlje.