Vukašin Slanček (18) pola je svoga života proveo u udomiteljskoj obitelji, raznim domovima i centrima za djecu i mladež, a danas već nekoliko mjeseci luta kao beskućnik, brinući se gdje će prespavati i što će pojesti. Ni sam ne zna kada se zadnji put okupao, pošteno najeo i odmorio. Za oca koji ga je zajedno s maćehom zlostavljao dok je bio kod njega do prije nekoliko mjeseci, više ne želi čuti, i ne namjerava se vratiti pod njegov krov u Banovce gdje živi nakon što je odselio iz Tovarnika.

Rođen je u Leskovcu, ali je sestru i njega otac doveo u Tovarnik, i to ulazeći u Hrvatsku ilegalnim putovima, ali ne zna točno zašto je otac to učinio. Majka mu je umrla kada je imao tri godine, i tada su nekoliko godina starija sestra i on bili kod oca, a poslije i maćehe koja nije, kaže Vukašin, krila da ih ne podnosi. Otac mu je na vukovarskom sudu prije nekoliko godina nepravomoćno osuđen za spolno zlostavljanje maloljetnih osoba.

- Sestru i mene socijalne službe 2011. oduzele su ocu i smjestili su nas u udomiteljsku obitelj u Vukovar, nakon dvije i pol godine našao sam se u Domu za odgoj djece i mladeži u Osijeku, a kada sam imao 15 godina dospio sam u Centar za odgoj i obrazovanje Lug, u Lugu Samoborskom, i tu sam završio osnovnu školu. Tamo, u tih godinu dana, bilo mi je grozno, svakodnevno su me stariji zlostavljali, provocirali govoreći da sam Srbin, prijetili da će me noću premlatiti - priča Vukašin, čvrsto stežući u ruci vrećicu s burekom i tetrapakom mlijeka što ih je kupio novcem dobrih ljudi koji su se sažalili nad njegovom sudbinom. Ono što ima na sebi - trenirka, jakna, duboke tenisice - sva je njegova imovina. Prije godinu dana vratili su ga ocu u Banovce, a zlostavljanje se nastavilo. Kaže kako je mnoge noći proplakao, često i gladan.

- Jednom za večerom, posegnuo sam uzeti nešto za jelo, a otac me šakom udario po leđima da sam mislio da mi je slomio kičmu, toliko je boljelo. Kada sam se požalio da me boli i upitao zašto me stalno tuče, udario me još jednom govoreći: "A, a, boli, boli...", kao da je uživao što patim. Tjerao me da idem prositi i kada bih donio malo novca, opet bih dobio batina. Po ulici bih skupljao staro željezo, bakrene žice i plastiku, i to prodavao samo da bih se prehranio. Nekada me otac tjerao da platim ako hoću jesti s njima. Zadnje vrijeme lutam po Vinkovcima, odem u Zagreb, Rijeku, u Šid, i Beograd, spavam na željezničkim kolodvorima, jer tamo je bar toplo, iako me policija stalno tjera. Ponekad prosim za hranu, iako ne volim primati milostinju, ali nemam izbora ako želim preživjeti. Najviše bih volio kada bih se zaposlio, imao plaću, toplu sobicu i za pojesti svaki dan - priča Vukašin svoju pretužnu priču i dodaje kako se sestra udala i živi u Srbiji, i tako se bar ona spasila od nasilnog oca i maćehe.

Prijavio se u Centar za socijalnu skrb i rekli su mu da se javi za nekoliko dana. Ohrabruje ga što je bar evidentiran, pa se nada da će mu pomoći. U vinkovačkom Centru nisu nam htjeli reći ništa o konkretnom slučaju, jer je riječ o tajnim podacima, ali su pojasnili koju pomoć 18-godišnjak može dobiti.

- Ako nema nikakve prihode i prijavljen je na Zavodu za zapošljavanje, ima pravo na zajamčenu minimalnu naknadu. Naravno, pomoć može dobiti tek nakon što provjerimo ispunjava li sve uvjete, a to podrazumijeva i posjet kući gdje ima prijavljeno boravište kako bismo se uvjerili u kakvim uvjetima živi. Za osobe koje nemaju mjesto stanovanja, za beskućnike, osiguravamo smještaj i tu dobro surađujemo s Gradom i Županijom. Naravno, sve to ako korisnik pristane, na silu ne možemo ništa. Takve osobe mogu se kod nas prijaviti i u redovitom postupku te utvrđujemo imaju li pravo na pomoć, i pritom utvrđujemo i druge vrste pomoći na koja, eventualno, ima pravo - kaže Ivanka Jutriša, ravnateljica vinkovačkog Centra za socijalnu skrb.